settings icon
share icon
Pitanje

Zašto Bog neće da isceli amputacije?

српски

Odgovor


Neki koriste ovo pitanje da bi „opovrgli" tvrdnju da Bog postoji. U stvari, postoji popularni antihrišćanski vebsajt posvećen pitanju: „Zašto Bog neće da isceli amputacije?" Ako je Bog svemoguć i ako je Isus obećao da će učiniti sve što tražimo (ili se tako misli), zašto onda Bog nikada neće da isceli amputacije kada se molimo za njih? Zašto Bog isceljuje žrtve raka i dijabetesa, na primer, ali nikada nije dozvolio da se obnovi amputirani deo tela? Činjenica da oni koji imaju amputirane udove ostaju takvi, za neke je „dokaz" da Bog ne postoji, da je molitva beskorisna, da je takozvano isceljenje samo slučajnost, a da je religija samo mit.

Prethodni argument se obično predstavlja na pažljiv, dobro osmišljen način, sa malo liberanog dodatka tumačenja Biblije da bi sve izgledalo mnogo legitimnije. Međutim, to je argument zasnovan na pogrešnom viđenju Boga i istom takvom tumačenju Biblije. Rečenica koja se javlja kod ideje „zašto Bog neće da isceli amputirane udove" pravi bar sedam pogrešnih pretpostavki:

Pretpostavka br.1: Bog nikada nije iscelio nekog sa amputacijom.
Ko može da kaže da u istoriji sveta Bog nikada nije učinio da se ud regeneriše? Reći: „Nemam empirijske dokaze da se udovi mogu regenerisati; zato, niko kome je nešto amputirano nije bio isceljen u svetskoj istoriji" je zaključak koji jednostavno ne možemo da donesemo. Osim toga, imamo istorijsku belešku da je Isus iscelio leprozne, a možemo da pretpostavimo da su izgubili prste ili delove lica. U svakom slučaju, leprozni su bili isceljeni (Marko 1:40-42; Luka 17:12-14). Takođe, tu je i slučaj čoveka sa osušenom rukom (Mateja 12:9-13), i obnova uveta prvesveštenikovog sluge (Luka 22:50-51), da ne pominjemo činjenicu da je Isus ustao iz mrtvih (Mateja 11:5; Jovan 11), što bi bilo mnogo teže isceliti nego amputirani deo tela.

Pretpostavka br. 2: Božija dobrota i ljubav pretpostvljaju da On treba sve da izleči.
Bolest, patnja i bol su rezultat našeg života u prokletom svetu – prokletom zbog greha (Postanje 3:16-19; Rimljanima 8:20-22). Božija dobrota i ljubav su podstakli Boga da nam da Spasitelja da bi nas izbavio od prokletstva (1. Jovanova 4:9-10), ali se naše konačno izbavljenje neće ostvariti sve dok Bog ne bude raskrstio sa grehom u svetu. Do tog trenutka, i dalje smo potčinjeni fizičkoj smrti.

Ako Božija ljubav podrazumeva da će On izlečiti svaku bolest i slabost, tada niko nikada ne bi umro – jer „ljubav" bi sve održavala u savršenom zdravlju. Biblijska definicija ljubavi je „požrtvovani trud oko onoga što je najbolje za osobu koju volimo." Ono što je najbolje za nas nije uvek fizička celost. Apostol Pavle se molio za svoj „trn u telu" da bude uklonjen, ali je Bog rekao: „Ne" jer je želeo da Pavle razume da nije bilo potrebno da bude fizički ceo da bi doživeo blagodat Božiju koja ga je održavala. Kroz iskustvo Pavle je rastao u poniznosti i razumevanju Božije blagodati i sile (2. Korinćanima 12:7-10).

Svedočanstvo Joni Erekson Tada daje nam savemeni primer onoga što Bog može da učini putem fizičke tragedije. Kao tinejdžer, Joni je doživela nesrećan slučaj zbog koga je postala kvadriplegičar. U svojoj knjizi Joni, ona govori kako je posetila mnoge vernike sa darom isceljenja, i očajnički se molila za isceljenje koje se nikad nije desilo. Konačno je prihvatila svoje stanje kao Božiju volju i napisala je: „Što više o tome razmišljam, sve sam ubeđenija da Bog ne želi da svi budu zdravi. On koristi naše probleme za svoju slavu i naše dobro" (str. 190).

Pretpostavka br. 3: Bog i dalje čini čuda kao što je činio i u prošlosti.
U istorijskom pogledu Biblija pokriva nekoliko hiljada godina, nalazimo samo četiri kratka perioda u kojima su čuda bila naširoko izvođena (period u Izlasku, vreme proroka Ilije i Jeliseja, Isusova služba, i vreme apostola). Dok su se čuda dešavala kroz celu Bibliju samo tokom ova četiri perioda čuda su bila „uobičajena".

Vreme apostola se završilo pisanjem Otkrivenja i Jovanovom smrću. To znači da su tada ponovo čuda bila retka. Svaka služba koja tvrdi da je vodi nova vrsta apostola ili koja tvrdi da poseduje sposobnost da isceli je služba koja obmanjuje ljude. „Iscelitelji vere" se igraju emocijama i koriste sugestiju da bi proizveli neprovereno „isceljenje". To ne znači da Bog danas ne leči ljude – verujem da je tako, ali ne u meri ili na način na koji ljudi misle.

Vratimo se opet priči o Joni Erekson Tada, koja je i sama tražila pomoć kod iscelitelja vere. Što se tiče teme savremenih čuda, ona kaže: „Čovekov odnos sa Bogom u današnjem vremenu i kulturi zasnovan je na Njegovoj Reči a ne na „znacima i čudima" (str. 190). Njegova blagodat je dovoljna i Njegova Reč sigurna.

Pretpostavka br. 4: Bog ima obavezu da kaže „da" za svaku molitvu po veri.
Isus je rekao: „Zaista, zaista, kažem vam, ko veruje u mene činiće dela koja ja činim, činiće i veća od ovih, jer ja idem k Ocu; i što god zaištete u moje ime, to ću učiniti, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zamolite u moje ime, ja ću učiniti." (Jovan 14:12-14). Neki su pokušali da protumače ovaj odeljak tako kao da se Isus slaže sa svim što tražimo. Međutim, ovo je pogrešno shvatanje Isusove namere. Zapazi prvo da Isus govori svojim apostolima, i da je obećanje za njih. Posle Isusovog vaznesenja, apostoli su dobili snagu da prave čuda dok šire jevanđelje (Dela 5:12). Drugo, Isus je dva puta koristio izraz: „U moje ime". Ovo naznačava osnovu za molitvu apostola, ali takođe implicira da sve za šta se mole bi trebalo da bude u skladu sa Isusovom voljom. Sebičnu molitvu, na primer, ili motivisanu pohlepom, ne možemo da molimo u Isusovo ime.

Molimo se u veri, ali vera znači da se pouzdajemo u Boga. Pouzdajemo se u Njega da će uraditi ono što je najbolje i da zna šta je najbolje. Kada razmotrimo sve ono što Biblija podučava o molitvi (ne samo obećanja koja je dao apostolima), učimo da Bog može da ispolji svoju silu u odgovoru na našu molitvu, ili može da nas iznenadi drugačijim tokom stvari. On uvek čini ono što je najbolje u svojoj mudrosti (Rimljanima 8:28).

Pretpostavka br 5: Božije isceljenje u budućnosti (prilikom vaskrsenja) ne može da kompenzuje zemaljsku patnju.
Istina je da: „… stradanja sadašnjeg vremena ne znače ništa u poređenju sa slavom, koja će se na nama otkriti" (Rimljanima 8:18). Kada vernik izgubi ud, ima obećanje da će u budućosti biti ceo, i vera je „… tvrdo pouzdanje u ono čemu se nadamo, osvedočenje o stvarima koje ne vidimo" (Jevrejima 11:4). Isus je rekao: „ Ako te tvoja ruka ili tvoja noga sablažnjava, odseci je i baci od sebe; bolje ti je da uđeš u život kljast i hrom, nego sa dve ruke ili dve noge da te bace u oganj večni." (Mateja 18:8). Njegove reči potvrđuju relativnu nebitnost našeg fizičkog stanja u ovom svetu, u poređenju sa našim stanjem u večnosti. Ući u život osakaćen (i tada biti isceljen) je definitivno bolje nego ući ceo u pakao (za patnju u večnosti).

Pretpostavka br 6: Božiji plan čovek treba da odobri.
Jedna od rasprava o tome zašto Bog ne siceli amputacije, je da Bog nije „fer" prema onima kojima se to desilo. A Biblija jasno kaže da je Bog savršeno pravedan (Psalam 11:7; 2. Solunjanima 1:5-6) i njegova suverenost nikome ne polaže račun (Rimljanima 9:20-21). Vernik ima veru u Božiju dobrotu, čak i kada nam je zbog okolnosti teško i kada razum ne uspeva da razume.

Pretpostavka br 7: Bog ne postoji.
Ovo je fundamentalna pretpostavka cele ideje „zašto Bog neće da izleči amputacije". Oni koji su pobornici ideje „zašto Bog neće da izleči amputacije" započinju pretpostavkom da Bog ne postoji i tada nastave da podupiru svoju ideju što bolje mogu. Za njih religija je „mit" je neizbežan zaključak, predstavljen kao logična dedukcija, ali koja je u stvari temelj ove tvrdnje.

Na neki način, pitanje zašto Bog ne isceli amputacije je pitanje koje je zavaravanje, kao na primer pitanje: „Da li Bog može da napravi kamen koji je suviše veliki da bi mogao da ga podigne?" i ne služi da bi se saznala istina već da bi se omalovažila vera. Sa druge strane, to može da bude opravdano pitanje na koje se može dati biblijski odgovor. Taj odgovor, ukratko, trebalo bi da otkrilike bude ovaj: „Bog može da isceli amputacije i isceliće svakoga ko veruje u Hrista kao Spasitelja. Isceljenje će doći, ne kao rezultat našeg sadašnjeg zahteva, već u Božije vreme, možda u ovom životu, ali sasvim definitivno na nebu. Sve do tog trenutka, živimo po veri, pouzdajući se u Boga koji nas izbavlja u Hristu i obećava vaskrsenje tela".

Lično svedočanstvo
Naš prvi sin je rođen bez kostiju u donjim delovima nogu i na stopalima je imao samo dva prsta. Dva dana posle njegovog prvog rođendana stopala su mu amputirana. Sada razmišljamo o tome da usvojimo dete iz Kine kome je potrebna slična operacija i koje ima sličan problem. Osećam da me je Bog odabrao da budem posebna majka ovoj posebnoj deci, i nisam ni znala, dok nisam videla debatu na tu temu — zašto Bog ne isceli amputacije — da ljudi ovo koriste kao razlog da sumnjaju u postojanje Boga. Kao majka jednog deteta koje nema stopala i potencijalna majka drugog deteta kome će takođe nedostajati oba uda, nikada nisam razmišljala na taj način. Naprotiv, videla sam da me Bog poziva da budem posebna majka da bih mogla da učim druge o Božiji blagoslovima. On me takođe poziva da ovoj deci dam priliku da budu deo hrišćanske porodice koja će ih učiti o ljubavi prema Gospodu na njihov poseban način i da razumem da sve možemo da prevaziđemo u Hristu. Nekima to može da bude kamen spoticanja; mi to vidimo kao iskustvo za učenje i kao izazov. Takođe smo mu zahvalni što je ljudima dao znanje da obave neophodne operacije i da naprave potrebne proteze koje će omogućiti mom sinu, a nadamo se i drugom sinu, da mogu da hodaju, trče, skaču i žive tako da proslave Boga u svemu. „A znamo da Bog sve pomaže na dobro onima koji ga ljube, koji su po njegovoj odluci pozvani" (Rimljanima 8:28).

English



Vrati se na Srpsku stranu

Zašto Bog neće da isceli amputacije?
Podelite ovu stranicu: Facebook icon Twitter icon Pinterest icon Email icon
© Copyright Got Questions Ministries