Poslanica Filipljanima



Autor: Filipljani 1:1 navode kao svog autora apostola Pavla, uz to da mu je vjerovatno pomogao Timotej.

Datum pisanja: Poslanica Filipljanima je napisana otprilike 61. g.n.e.

Svrha pisanja: Poslanica Filipljanima, jedna od onih koje je Pavle pisao u zatvoru, je napisana u Rimu. U Filipima, koje je apostol posjetio na svom drugo misijskom putovanju (Djela 16:12) se desio događaj kad su se Lidija i filipljanksi zatvorski stražar i njegova porodica obratili Kristu. Sada, nekoliko godina kasnije, crkva je bila čvrsto uspostavljena, što se može zaključiti iz toga da je pismo bilo upućeno i “predstojnicima (vođama) i đakonima” (Filipljanima 1:1).

Razlog za ovu poslanicu je bio zahvala za novac koji je bio dar crkve u Filipima, a koji je apostolu donio Epafrodit, jedan od njenih članova (Filipljanima 4:10-18). Ovo je nježno pismo grupi kršćana koji su bili posebno bliski Pavlovom srcu (2. Korinćanima 8:1-6) a usput je malo rečeno i o doktrinalnim pogreškama.

Ključni stihovi:
Filipljanima 1:21: “Doista, meni je život Krist, a smrt dobitak.”

Filipljanima 3:7: “Međutim, ono što sam nekoć smatrao dobitkom, sada smatram štetnim zbog Krista.”

Filipljanima 4:4: “Radujte se svagda u Gospodinu; opet velim: radujte se!”

Filipljanima 4:6-7: “Ne brinite se tjeskobno ni za što, nego u svemu molitvom i prošnjom, sa zahvalom, iznosite Bogu svoje potrebe! I Božji mir, koji nadilazi svaki um, čuvat će vaša srca i misli u Kristu Isusu.”

Filipljanima 4:13: “Sve mogu u onome koji me krijepi.”

Kratak sažetak: Poslanicu Filipljanima možemo nazvati “Proviđenje kroz patnju”. Knjiga govori o Kristu u našem životu, našem umu, Kristu kao našem cilju, našoj snazi i radosti u patnjama. Napisana je tokom Pavlovog zatvoreništva u Rimu, oko 30 godina nakon Kristovog uznesenja i deset godina nakon što je Pavle prvi put propovijedao u Filipima.

Pavle je bio Neronov zatvorenik, a ipak poslanica prilično uzvikuje pobjedom, uz riječi “radost” i “radujte se” koje se često pojavljuju (Filipljanima 1:4, 18, 25, 26; 2:2, 28; Filipljanima 3:1, 4:1, 4, 10). Ispravno kršćansko iskustvo je iznad, kakve god nam okolnosti bile, života i prirode, jer imamo Kristov um koji živi u nama (Filipljanima 1:6, 11; 2:5, 13). Ova poslanica dostiže svoj vrhunac u 2:5-11, u slavnoj i uzvišenoj objavi o poniznosti i uzvišenju našeg Gospoda Isusa Krista.

Filipljani se mogu podijeliti na sljedeći način:
Uvod – 1:1-7
I. Krist kao život kršćanina: Radost uprkos patnji – 1:8-30
II. Krist kao obrazac za kršćanina: Radovanje u poniznoj službi – 2:1-30
III. Krist kao objekat vjere kršćanina, njegove želje i očekivanja – 3:1-21
IV. Krist kao snaga kršćanina: Radost usred tjeskobe – 4:1-9
Zaključak – 4:10-23

Povezanosti: Kao i u mnogim od svojih pisama, Pavle upozorava nove vjernike u crkvi u Filipima da se čuvaju nastojanja da odu u legalizam, što se neprestano pojavljivalo u ranim crkvama. Židovi su bili tako vezani za starozavjetni Zakon, da je postojao stalni napor od strane Judaista da vrate učenje spasenju po djelima. Ali Pavle je ponavljao da spasenje dolazi samo kroz vjeru u Krista i obilježio ih je kao “pse” i “ljude koji rade zlo”. Legalisti su posebno insistirali da novi vjernici u Krista treba da budu obrezani, prema zahtjevima Starog zavjeta (Postanak 17:10-12; Levitski zakonik 12:3). Na ovaj način su pokušavali da ugode Bogu svojim sopstvenim naporima i izdignu sebe iznad neznabožaca koji su postali kršćani, a koji nisu učestvovali u obredima. Pavle je objasnio da oni koji su oprani krvlju Janjetovom više ne moraju da vrše obrede koji simbolizuju potrebu za očišćenjem srca.

Praktična primjena: Poslanica Filipljanima je jedno od Pavlovih najličnijih pisama, i kao takva ima nekoliko praktičnih savjeta za vjernike. Pisana za vrijeme njegovog boravka u rimskom zatvoru, sadrži Pavlove riječi podsticaja Filipljana da slijede njegov primjer i “usude se još revnije, bez straha navješćivati Riječ” (Filipljanima 1:14) tokom progonstva. Svi kršćani su iskusili, prije ili kasnije, neprijateljstvo nevjernika prema Evanđelju Kristovom. To je nešto što treba i očekivati. Isus je rekao da ga je svijet zamrzio i da će mrziti i Njegove sljedbenike (Ivan 5:18). Pavle nas podstiče da izdržimo kad se suočimo sa progonstvom, da “stojimo u jednom duhu i da se jednodušno zajedno borimo za evanđeosku vjeru” (Filipljanima 1:27).

Ono što treba da primijenimo iz Poslanice Filipljanima je i potreba da kršćani budu ujedinjeni u poniznosti. Mi smo ujedinjeni sa Kristom i treba da težimo međusobnom jedinstvu također. Pavle nas podsjeća da “budemo istog mišljenja, gajimo istu ljubav, jednako osjećamo i razmišljamo” i da odložimo taštinu i sebičnost, “da u poniznosti smatramo jedni druge većim od sebe”, gledajući interes drugih i brinući jedan za drugog (Filipljanima 2:2-4). Postojalo bi daleko manje konflikata u crkvama danas kad bismo svi primili u srce Pavlov savjet.

Još jedna od stvari u ovoj poslanici koja treba da se primijeni je radost i radovanje koje se provlači kroz čitavo pismo. Pavle se raduje što se Krist propovijeda (Filipljani 1:8); on se raduje u progonstvu (2:18); podstiče druge da se raduju u Gospodu (3:1); i odnosi se prema braći u Filipima kao prema svojoj “radosti i kruni” (4:1). On zaključuje podsticanjem vjernika: “Radujte se svagda u Gospodinu; opet velim: radujte se!” (4:4-7). Kao vjernici, mi se možemo radovati i iskusiti mir Božiji predavanjem svih svojih briga Njemu, ako “u svemu molitvom i prošnjom, sa zahvalom, iznesemo Bogu svoje potrebe” (4:6). Pavlova radost, uprkos progonstvu i zatvoreništvu, svijetli kroz ovu poslanicu, a nama je obećana ista radost koju je on iskusio, kada usmjerimo svoje misli prema Gospodu (Filipljanima 4:8).



Vrati se na Sažetak Novi zavjet



Poslanica Filipljanima