Evanđelje po Ivanu


Autor: Ivan 21:20-24 opisuje pisca ove knjige kao “učenika koga je Isus ljubio”, a iz historijskih i tekstovnih dokaza se vidi da je to bio apostol Ivan, jedan od Zebedejevih sinova (Luka 5:10).

Datum pisanja: Otkriće određenih fragmenata papirusa koji datiraju iz otprilike 135.g.n.e, govori da je ova knjiga morala biti napisana, iskopirana i raspodijeljena prije toga. I iako neki misle da je ona napisana prije nego što je Jerusalim bio razoren (70.g.n.e.), 85-90.g.n.e. je prihvatljiviji datum za njen nastanak.

Svrha pisanja: Ivan 20:31 navodi svrhu ove knjige sljedećim riječima: “A ova su zapisana da vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, i da vjerujući imate život u njegovo ime.” Za razliku od tri sinoptička Evanđelja, svrha Ivanovog nije da predstavi hronološki složenu priču o Kristovom životu, nego da prikaže Njegovo božanstvo. Ivan ne želi samo da osnaži vjeru druge generacije vjernika, kao i da donese vjeru do drugih, nego i da ispravi lažno učenje koje se širilo. On naglašava da je Krist “Sin Božiji”, potpuno Bog i potpuno čovjek, što je u suprotnosti sa lažnom doktrinom koja kaže da je “Kristov duh” došao na čovjeka Isusa pri krštenju i napustio ga tokom raspeća.

Ključni stihovi: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ... I Riječ je postala tijelom i nastanila se među nama. I vidjesmo njegovu slavu, slavu kao Jedinorođenoga od Oca, puna milosti i istine.” (Ivan 1:1,14).

“Sutradan vidje on Isusa gdje dolazi k njemu. Tada reče: ‘Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijeh svijeta!” (Ivan 1:29).

“Jer je Bog tako ljubio svijet da je predao svojega jedinorođenog Sina da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego da ima vječni život.” (Ivan 3:16).

“Isus im odgovori: ‘Ovo je Božje djelo: da vjerujete u onoga koga on posla.’” (Ivan 6:29).

“Tat ne dolazi nego da krade, ubija i upropaštava. Ja dođoh da imaju život, i to obilnije da ga imaju.” (Ivan 10:10).

“I ja im dajem život vječni, i neće propasti dovijeka, i nitko ih neće oteti iz moje ruke.” (Ivan 10:28).

“Isus joj reče: ‘Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre živjet će. I nijedan koji živi i vjeruje u mene, neće umrijeti dovijeka. Vjeruješ li to?’” (Ivan 11:25-26).

“Po tom će svi spoznati da ste moji učenici, ako ljubite jedni druge.” (Ivan 13:35).

“Isus mu reče: ‘Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.’” (Ivan 14:6).

“Isus mu odvrati: ‘Tako sam već dugo s vama i nisi me upoznao, Filipe? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako onda veliš: Pokaži nam Oca?’” (Ivan 14:9).

“Posveti ih u istini! Riječ je tvoja istina.” (Ivan 17:17).

“A kad je Isus uzeo ocat, reče: ‘Dovršeno je.’ Tada nakloni glavu i preda duh.” (Ivan 19:30).

“Reče mu Isus: ‘Zato jer si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a povjerovaše!’” (Ivan 20:29).

Kratak sažetak: Evanđelje po Ivanu bira samo sedam čuda kao znakove da pokaže Kristovu božansku prirodu i opiše Njegovu službu. Neki od ovih znakova i priča se mogu naći samo u Ivanu. Njegovo Evanđelje uključuje najviše teologije, u odnosu na ostala tri i na više mjesta nam daje razlog koji stoji iza događaja koji su opisani u ostalim Evanđeljima. On govori mnogo o predstojećoj službi Duha Svetog nakon uznesenja. Postoje određene riječi ili izrazi koje Ivan često koristi a koje pokazuju temu koja se ponavlja u ovom Evanđelju: vjerovati, svjedočiti, Utješitelj, život – smrt, svjetlo – tama, Ja sam... (kao što je Isus “Ja sam”) i ljubav.

Ivanovo Evanđelje uvodi Krista, ne od Njegovog rođenja, nego od “početka” kao “Riječ” (Logos) koja je, kao Božanstvo, uključena u svaki aspekt stvaranja (1:1-3) i koja kasnije postaje tijelo (1:14) kako bi On, kao bezgrešno, žrtveno Janje (Ivan 1:29) mogao da odnese naše grijehe. Ivan izdvaja duhovne konverzacije koje pokazuju da Isus jeste Mesija (4:26) i da objasni kako neko može biti spašen Njegovom zamjenskom smrću na križu (3:14-16). On iznova i iznova ljuti jevrejske vođe ispravljajući ih (2:13-16); iscjeljuje u subotu i prisvaja karakteristike koje pripadaju Bogu (5:18; 8:56-59; 9:6,16; 10:33). Isus priprema svoje učenike za svoju dolazeću smrt i za njihovu službu nakon Njegovog uskrnsuća i uznesenja (Ivan 14-17). Zatim voljno umire na križu umjesto nas (10:15-18), plaćajući dug našeg grijeha u potpunosti (19:30), tako da ko god vjeruje u Njega kao svog Spasitelja od grijeha bude spašen (Ivan 3:14-16). Nakon toga ustaje iz mrtvih, uvjerivši čak najsumnjičavijeg od svojih učenika da je On Bog i Gospodar (20:24-29).

Povezanosti: Ivanov opis Isusa kao Boga Starog zavjeta se najupečatljivije vidi u sedam “Ja sam” Njegovih izjava. On je “kruh života” (Ivan 6:35), dat od Boga da nahrani duše Njegovih učenika, baš kao što je providio manu sa neba da nahrani Izraelce u pustinji (Izlazak 16:11-36). Isus je “svjetlo svijeta” (Ivan 8:12), isto ono svjetlo koje je Bog obećao svom narodu u Starom zavjetu (Izaija 30:26, 60:19-22) i koje će doseći svoj vrhunac u novom Jerusalimu kada će Krist, Janje, biti njegovo svjetlo (Otkrivenje 21:23). Dvije od “Ja sam” izjava se odnose na Isusa i kao “dobrog Pastira” i kao “Vrata ovcama”. Ovdje se jasno upućuje na Isusa kao na starozavjetnog Boga, Izraelovog Pastira (Psalam 23:1, 80:1; Jeremija 31:10; Ezekiel 34:23) i, kao na jedina Vrata u tor, time na jedini put spasenja.

Jevreji su vjerovali u uskrsnuće i ustvari koristili tu doktrinu da pokušaju da stave zamku Isusu da da izjave koje bi mogli koristiti protiv Njega. Ali Njegova tvrdnja na Lazarovom grobu “Ja sam uskrsnuće i život” (Ivan 11:25) mora da ih je zapanjila. On je tvrdio da on daje uskrsnuće i da je vlasnik sile nad životom i smrću. Niko drugi do Boga samog ne može tvrditi tako nešto. Slično tome, Njegova izjava da je “put, istina i život” (Ivan 14:6) ga je nesumnjivo povezala sa Starim zavjetom. Njegov je “Sveti put” o kojem je prorokovano u Izaiji 35:8; On je ustanovio Grad istine (KS: “Grad vjernosti”) u Zahariji 8:3 kada je On, koji je sam “istina”, bio u Jerusalimu i kada je zajedno sa svojim apostolima propovijedao istinu Evanđelja; i kao “svjetlo”, On potvrđuje svoje božanstvo, kao Stvoritelja života, utjelovljenog Boga (Ivan 1:1-3). Konačno, kao “pravi čokot” (Ivan 15:1, 5), Isus se identifikuje sa izraelskom nacijom koja je mnogo puta u Starom zavjetu nazvana Gospodnjom lozom. Kao pravi čokot Izraela, On prikazuje sebe kao Gospoda “pravog Izraela” – svih onih će mu doći u vjeri, jer “...nisu svi Izraelci oni koji su od Izraela.” (Rimljanima 9:6).

Praktična primjena: Ivanovo Evanđelje nastavlja da ispunjava svoju svrhu time što sadrži mnoge korisne informacije za evangelizaciju (Ivan 3:16 je najvjerovatnije najpoznatiji stih, čak i ako ga mnogi ne razumiju kako treba) i često se koristi u evangelizacijskim biblijskim proučavanjima. Iz zapisanih susreta između Isusa i Nikodema i žene na studencu (poglavlja 3-4) možemo naučiti mnogo od Isusovog modela lične evangelizacije. Njegove utješne riječi koje je uputio svojim učenicima prije svoje smrti (14:1-6,16, 16:33) su još uvijek velika utjeha kada smrt uzme naše voljene u Kristu, kao i Njegova “prvosveštenička molitva” za vjernike u 17. poglavlju. Ivanovo poučavanje vezano za Kristovo božanstvo (1:1-3,14; 5:22-23; 8:58; 14:8-9; 20:28, etc.) je od velike pomoći pri suzbijanju lažnih učenja nekih kultova koji vide Isusa manjeg nego potpuno Boga.
English


Vrati se na Sažetak Novi zavjet



Evanđelje po Ivanu

Saznajte kako ...

Provedi večnost sa Bogom



Primite oproštaj od Boga