Evanđelje po Ivanu



Autor: Ivan 21:20-24 opisuje pisca ove knjige kao “učenika koga je Isus ljubio”, a iz historijskih i tekstovnih dokaza se vidi da je to bio apostol Ivan, jedan od Zebedejevih sinova (Luka 5:10).

Datum pisanja: Otkriće određenih fragmenata papirusa koji datiraju iz otprilike 135.g.n.e, govori da je ova knjiga morala biti napisana, iskopirana i raspodijeljena prije toga. I iako neki misle da je ona napisana prije nego što je Jerusalim bio razoren (70.g.n.e.), 85-90.g.n.e. je prihvatljiviji datum za njen nastanak.

Svrha pisanja: Ivan 20:31 navodi svrhu ove knjige sljedećim riječima: “A ova su zapisana da vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, i da vjerujući imate život u njegovo ime.” Za razliku od tri sinoptička Evanđelja, svrha Ivanovog nije da predstavi hronološki složenu priču o Kristovom životu, nego da prikaže Njegovo božanstvo. Ivan ne želi samo da osnaži vjeru druge generacije vjernika, kao i da donese vjeru do drugih, nego i da ispravi lažno učenje koje se širilo. On naglašava da je Krist “Sin Božiji”, potpuno Bog i potpuno čovjek, što je u suprotnosti sa lažnom doktrinom koja kaže da je “Kristov duh” došao na čovjeka Isusa pri krštenju i napustio ga tokom raspeća.

Ključni stihovi: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ... I Riječ je postala tijelom i nastanila se među nama. I vidjesmo njegovu slavu, slavu kao Jedinorođenoga od Oca, puna milosti i istine.” (Ivan 1:1,14).

“Sutradan vidje on Isusa gdje dolazi k njemu. Tada reče: ‘Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijeh svijeta!” (Ivan 1:29).

“Jer je Bog tako ljubio svijet da je predao svojega jedinorođenog Sina da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego da ima vječni život.” (Ivan 3:16).

“Isus im odgovori: ‘Ovo je Božje djelo: da vjerujete u onoga koga on posla.’” (Ivan 6:29).

“Tat ne dolazi nego da krade, ubija i upropaštava. Ja dođoh da imaju život, i to obilnije da ga imaju.” (Ivan 10:10).

“I ja im dajem život vječni, i neće propasti dovijeka, i nitko ih neće oteti iz moje ruke.” (Ivan 10:28).

“Isus joj reče: ‘Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre živjet će. I nijedan koji živi i vjeruje u mene, neće umrijeti dovijeka. Vjeruješ li to?’” (Ivan 11:25-26).

“Po tom će svi spoznati da ste moji učenici, ako ljubite jedni druge.” (Ivan 13:35).

“Isus mu reče: ‘Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.’” (Ivan 14:6).

“Isus mu odvrati: ‘Tako sam već dugo s vama i nisi me upoznao, Filipe? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako onda veliš: Pokaži nam Oca?’” (Ivan 14:9).

“Posveti ih u istini! Riječ je tvoja istina.” (Ivan 17:17).

“A kad je Isus uzeo ocat, reče: ‘Dovršeno je.’ Tada nakloni glavu i preda duh.” (Ivan 19:30).

“Reče mu Isus: ‘Zato jer si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a povjerovaše!’” (Ivan 20:29).

Kratak sažetak: Evanđelje po Ivanu bira samo sedam čuda kao znakove da pokaže Kristovu božansku prirodu i opiše Njegovu službu. Neki od ovih znakova i priča se mogu naći samo u Ivanu. Njegovo Evanđelje uključuje najviše teologije, u odnosu na ostala tri i na više mjesta nam daje razlog koji stoji iza događaja koji su opisani u ostalim Evanđeljima. On govori mnogo o predstojećoj službi Duha Svetog nakon uznesenja. Postoje određene riječi ili izrazi koje Ivan često koristi a koje pokazuju temu koja se ponavlja u ovom Evanđelju: vjerovati, svjedočiti, Utješitelj, život – smrt, svjetlo – tama, Ja sam... (kao što je Isus “Ja sam”) i ljubav.

Ivanovo Evanđelje uvodi Krista, ne od Njegovog rođenja, nego od “početka” kao “Riječ” (Logos) koja je, kao Božanstvo, uključena u svaki aspekt stvaranja (1:1-3) i koja kasnije postaje tijelo (1:14) kako bi On, kao bezgrešno, žrtveno Janje (Ivan 1:29) mogao da odnese naše grijehe. Ivan izdvaja duhovne konverzacije koje pokazuju da Isus jeste Mesija (4:26) i da objasni kako neko može biti spašen Njegovom zamjenskom smrću na križu (3:14-16). On iznova i iznova ljuti jevrejske vođe ispravljajući ih (2:13-16); iscjeljuje u subotu i prisvaja karakteristike koje pripadaju Bogu (5:18; 8:56-59; 9:6,16; 10:33). Isus priprema svoje učenike za svoju dolazeću smrt i za njihovu službu nakon Njegovog uskrnsuća i uznesenja (Ivan 14-17). Zatim voljno umire na križu umjesto nas (10:15-18), plaćajući dug našeg grijeha u potpunosti (19:30), tako da ko god vjeruje u Njega kao svog Spasitelja od grijeha bude spašen (Ivan 3:14-16). Nakon toga ustaje iz mrtvih, uvjerivši čak najsumnjičavijeg od svojih učenika da je On Bog i Gospodar (20:24-29).

Povezanosti: Ivanov opis Isusa kao Boga Starog zavjeta se najupečatljivije vidi u sedam “Ja sam” Njegovih izjava. On je “kruh života” (Ivan 6:35), dat od Boga da nahrani duše Njegovih učenika, baš kao što je providio manu sa neba da nahrani Izraelce u pustinji (Izlazak 16:11-36). Isus je “svjetlo svijeta” (Ivan 8:12), isto ono svjetlo koje je Bog obećao svom narodu u Starom zavjetu (Izaija 30:26, 60:19-22) i koje će doseći svoj vrhunac u novom Jerusalimu kada će Krist, Janje, biti njegovo svjetlo (Otkrivenje 21:23). Dvije od “Ja sam” izjava se odnose na Isusa i kao “dobrog Pastira” i kao “Vrata ovcama”. Ovdje se jasno upućuje na Isusa kao na starozavjetnog Boga, Izraelovog Pastira (Psalam 23:1, 80:1; Jeremija 31:10; Ezekiel 34:23) i, kao na jedina Vrata u tor, time na jedini put spasenja.

Jevreji su vjerovali u uskrsnuće i ustvari koristili tu doktrinu da pokušaju da stave zamku Isusu da da izjave koje bi mogli koristiti protiv Njega. Ali Njegova tvrdnja na Lazarovom grobu “Ja sam uskrsnuće i život” (Ivan 11:25) mora da ih je zapanjila. On je tvrdio da on daje uskrsnuće i da je vlasnik sile nad životom i smrću. Niko drugi do Boga samog ne može tvrditi tako nešto. Slično tome, Njegova izjava da je “put, istina i život” (Ivan 14:6) ga je nesumnjivo povezala sa Starim zavjetom. Njegov je “Sveti put” o kojem je prorokovano u Izaiji 35:8; On je ustanovio Grad istine (KS: “Grad vjernosti”) u Zahariji 8:3 kada je On, koji je sam “istina”, bio u Jerusalimu i kada je zajedno sa svojim apostolima propovijedao istinu Evanđelja; i kao “svjetlo”, On potvrđuje svoje božanstvo, kao Stvoritelja života, utjelovljenog Boga (Ivan 1:1-3). Konačno, kao “pravi čokot” (Ivan 15:1, 5), Isus se identifikuje sa izraelskom nacijom koja je mnogo puta u Starom zavjetu nazvana Gospodnjom lozom. Kao pravi čokot Izraela, On prikazuje sebe kao Gospoda “pravog Izraela” – svih onih će mu doći u vjeri, jer “...nisu svi Izraelci oni koji su od Izraela.” (Rimljanima 9:6).

Praktična primjena: Ivanovo Evanđelje nastavlja da ispunjava svoju svrhu time što sadrži mnoge korisne informacije za evangelizaciju (Ivan 3:16 je najvjerovatnije najpoznatiji stih, čak i ako ga mnogi ne razumiju kako treba) i često se koristi u evangelizacijskim biblijskim proučavanjima. Iz zapisanih susreta između Isusa i Nikodema i žene na studencu (poglavlja 3-4) možemo naučiti mnogo od Isusovog modela lične evangelizacije. Njegove utješne riječi koje je uputio svojim učenicima prije svoje smrti (14:1-6,16, 16:33) su još uvijek velika utjeha kada smrt uzme naše voljene u Kristu, kao i Njegova “prvosveštenička molitva” za vjernike u 17. poglavlju. Ivanovo poučavanje vezano za Kristovo božanstvo (1:1-3,14; 5:22-23; 8:58; 14:8-9; 20:28, etc.) je od velike pomoći pri suzbijanju lažnih učenja nekih kultova koji vide Isusa manjeg nego potpuno Boga.



Vrati se na Sažetak Novi zavjet



Evanđelje po Ivanu