Da li je vjera u Boga štaka?


Pitanje: Da li je vjera u Boga štaka?

Odgovor:
Jesse Ventura, bivši guverner Minnesote, je jednom rekao: "Organizovana religija je stimulant i štaka za slabiće kojima je potrebna snaga u grupacijama". Sa njim se složio pornograf Larry Flynt, koji je prokomentarisao: "Ne postoji ništa dobro što bih mogao da kažem o njoj (religiji). Ljudi je koriste kao štaku". Ted Turner je jednom jednostavno rekao: "Kršćanstvo je religija za gubitnike!" Ventura, Flynt, Turner i drugi koji dijele njihovo mišljenje vide kršćane kao emotivno slabe i kao one u potrebi za izmišljenom podrškom kako bi se izborili sa životom. Njihova insinuacija je to da su oni sami jaki i da im nije potreban navodni Bog kako bi im pomogao u životu.

Ovakve izjave dovode do brojnih pitanja: Gdje je počelo ovakvo razmišljanje? Ima li imalo istine u tome? Kako Biblija odgovara na ovakve tvrdnje?

Da li je vjera u Boga štaka? – uticaj Freuda
Sigmund Freud (1856-1939) je bio austrijski neurolog koji je zasnovao praksu psihoanalize, sistem koji se zalaže za teoriju da podsvjesni motivi određuju većinu ljudskog ponašanja. Kroz borbu za ateizam, Freud je priznao da istina vjere ne može da se obori dokazima i da je ona donijela utjehu nebrojenim ljudima u historiji. Međutim, Freud je mislio da je koncept Boga iluzoran. U jednom od svojih religijskih radova, Budućnost jedne iluzije, je napisao: "Oni (vjernici) nazivaju 'Bogom' neku maglovitu apstrakciju koju su sami za sebe stvorili".

Freud je vjerovao da postoje dva osnovna motiva za stvaranje takve iluzije: (1) Ljudi koji vjeruju su izmislili boga jer imaju jake želje i nade unutar sebe, koje djeluju kao utjeha za teške stvari u životu; (2) Zamisao o Bogu dolazi iz potrebe za idiličnom očinskom figurom koja zasjenjuje ili nepostojećeg ili nesavršenog stvarnog oca u životu osobe koja je umno sklona religiji. Govoreći o navodnom faktoru ispunjenih želja u religiji, Freud je napisao: "Ona (religijska uvjerenja) su iluzije, ispunjenje najstarijih, najjačih i najvatrenijih želja čovječanstva. Mi vjerovanje nazivamo iluzijom kada je ispunjenje želje istaknut faktor u samoj motivaciji, a samim vjerovanjem zanemarujemo povezanost tog ispunjenja sa stvarnošću, baš kao što ni sama iluzija ne ostavlja prostor za provjeru.

Za Freuda, Bog nije bio ništa više od psihološke projekcije koja služila tome da zaštiti pojedinca od realnosti sa kojom ne želi da se suoči i sa kojom ne može sam da se nosi. Nakon Freuda su došli drugi naučnici i filozofi koji su izjavljivali istu stvar i rekli da je vjera samo iluzija/obmana uma. Robert Pirsig, američki pisac i filozof koji je predstavljao Freudove sljedbenike, je rekao: "Kada neka osoba pati od obmane, to se zove ludilo. Kada mnogi ljudi pate od obmane, to se zove religija".

Šta sa ovim optužbama? Postoji li ikakva istina u tvrdnjama Freuda i ostalih?

Razmatranje tvrdnji o "gomili kojoj je potrebna štaka"
Kada iskreno razmotrimo ove tvrdnje, prva stvar koju vidimo je šta oni koji ih izjavljuju time tvrde o sebi. Oni koji ismijavaju religiju govore da su kršćani skloni psihološkim faktorima, kao i faktorima ispunjavanja želja, dok oni, skeptici, to nisu. Ali kako oni to znaju? Na primjer, Freud je vidio potrebu za Bogom Ocem kao izraz onih koji su u potrebi za emotivnim ispunjenjem, koji žele očinsku figure, ali da li je možda moguće da je sam Freud imao emotivnu potrebu da izbriše očisku figuru? I možda je on imao izražaj za ispunjenjem želje koje se manifestuje u tome da nije želio da Sveti Bog i sud nakon života postoje, želju da pakao nije stvaran. Vjerodostojnost ovakvih razmišljanja se pokazuje u spisima samog Freuda, koji je jednom rekao: "Loša strana toga, posebno meni, leži u činjenici da nauka svih stvari izgleda da zahtijeva postojanje Boga".

Bilo bi razumno zaključiti, kao što su se Freud i njegovi sljedbenici raspravljali iz njihove tačke gledišta, da je jedini način da neko prevaziđe "zahtijevajuće" crno-bijele dokaze za nešto, stvoriti iluzornu nadu koja nadmašuje potvrdu Božijeg postojanja, a ipak oni ne uzimaju u obzir da ta mogućnost važi za njih. Neki ateisti su, međutim, iskreno i otvoreno priznali ovu vjerovatnost. Kao jedan od primjera, ateista professor/filozof Thomas Nagel once je rekao: "Ja želim da je ateizam istinit a to mi otežava činjenica da su neki od najinteligentnijih dobro informisanih ljudi koje znam vjernici. Ne radi se samo o tome da ja ne vjerujem u Boga i da se prirodno nadam da je moje uvjerenje ispravno. Radi se o tome da se ja nadam da ne postoji Bog! Ja ne želim da On postoji; Ne želim da univerzum bude takav".

Druga stvar koju treba da razmotrimo je da nisu svi aspekti kršćanstva utješni. Na primjer, doktrina pakla, raspoznavanje da je čovječanstvo grešno, nemoćno da ugodi Bogu samo po sebi, i druga slična učenja, nisu baš topla i pahuljasta. Kako Freud objašnjava stvaranje ovih doktrina?

Dodatna misao koja odskače od pitanja iznad je zašto bi, ako je čovječanstvo jednostavno izmislilo koncept Boga kako bi sebe učinilo boljim, ljudi konstruisali Boga koji je svet? Takav Bog bi bio u zavadi sa ljudskim prirodnim željama i djelima. Ustvari, takav Bog bi izgleda bio posljednji tip boga koji bi im pao na pamet. Umjesto toga, očekivali bismo da ljudi stvore boga koji bi se slagao sa stvarima koje oni po prirodi žele da rade, a ne onog koji je u suprotnosti sa djelima koja oni sami (iz nekog razloga koji tek treba objasniti) smatraju "grešnim".

Posljednje pitanje je kako "štaka" tvrdnje objašnjavaju ljude koji su najprije bili neprijateljski nastrojeni prema religiji i nisu željeli da vjeruju? Ovakvi ljudi izgleda da nisu imali želju da kršćanstvo bude istinito, a ipak su nakon iskrenog istraživanja dokaza i spoznaje njihove "opravdanosti", postal vjernici. Engleski akademik C. S. Lewis je jedna ovakva osoba. Lewis is poznat po izreci da ne postoji obraćenik u Engleskoj koji se više opirao od njega, da je bukvalno dovučen u vjeru ritajući se i vrišteći, što se teško može uzeti kao izjava koja bi se očekivala od osobe sa fantazijom ispunjenja želje.

Ova problematika i pitanja izgleda da su u sukobu sa gomilom kojoj je potrebna "štaka" i ona ih prikladno ignoriše. Ali, šta Biblija ima da kaže o tim tvrdnjama? Kako ona odgovara na njihove optužbe?

Da li je vjera u Boga štaka? – Kako Biblija na ovo odgovara?
Postoje tri osnovna odgovora koja daje Biblija, na tvrdnju da su ljudi izmislili zamisao o Bogu kao štaku za sebe. Prvo, ona kaže da je Bog stvorio ljude za sebe i tako dizajnirao čovječanstvo da po prirodi žele odnos s Njim. Augustine je napisao sljedeće o ovoj činjenici: "Stvorio si nas za nas, Gospode, i naša srca su nemirna dok ne nađu svoj mir u tebi". Biblija kaže da je čovječanstvo stvoreno na Božiju sliku (Postanak 1:26). Uz ovu istinu, nije li razumljivo vjerovati da mi osjećamo želju za Bogom jer smo stvoreni sa tom željom? Zar ne bi trebalo da postoji božanski pečat i mogućnost odnosa između stvorenja i Stvoritelja?

Drugo, Bibilja kaže da se ljudi ustvari ponašaju obrnuto od onog što Freud i njegovi sljedbenici izjavljuju. Ona tvrdi da je čovječanstvo u pobuni protiv Boga i po prirodi ga odguruje od sebe, a ne da ga želi, i da je takvo odbijanje razlog za Njegov gnjev koji dolazi na njih. Stvarnost je da ljudi prirodno rade sve što mogu da potisnu istinu o Bogu, što je nešto o čemu je Pavle pisao: "Jer se otkriva gnjev Božji s neba na svaku bezbožnost i nepravdu ljudi, koji drže istinu u nepravdi, jer što se može doznati o Bogu, očito je u njima; jer im je Bog objavio. Jer što se može doznati o Bogu, očito je u njima; jer im je Bog objavio. Jer što se na njemu ne može vidjeti, od postanja svijeta moglo se je spoznati i vidjeti na stvorenjima, i njegova vječna sila i božanstvo, te nemaju izgovora. Jer kad spoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego zaludješe u svojim mislima, i potamnje nerazumno srce njihovo. Kad su govorili da su mudri, postadoše ludi" (Rimljanima 1:18–22). Činjenicu da se Bog svima jasno očituje u stvorenom, kako je Pavle naveo u svojim riječima, je lijepo sažeo C. S. Lewis, koji je napisao: "Možemo to da ignorišemo, ali nigdje ne možemo da izbjegnemo Božije prisustvo. Svijet je krunisan Njim".

Sam Freud je priznao da je vjera "neprijatelj", a to je tačno ono kako je Bog opisao čovječanstvo prije nego što je duhovno prosvijetljeno – kao Božijeg neprijatelja. To je nešto što je Pavle također prepoznao: "Jerk ad smo se pomirili s Bogom smrću Sina njegova, dok smo još bili neprijatelji, mnogo ćemo se većma kao pomireni spasiti u životu njegovu" (Rimljanima 5:10, naglasak dodat).

Treće, sama Biblija tvrdi da je život težak, da su teškoće uobičajene i da svi imaju strah od smrti. To su istine koje se lako vide u svijetu oko nas. Biblija također kaže da je Bogtu da nam pomogne da prođemo kroz teška vremena i uvjeri nas da je Isus pobijedio strah od smrti. On sam je rekao: "U svijetu imate tjeskobu", što govori o činjenici da teškoće u životu postoje, ali je također i rekao: "Ne bojte se" i da Njegovi sljedbenici treba da gledaju na Njega za krajnju pobjedu (Ivan 16:33).

Biblija kaže da Bog brine za svoj narod i da mu pomaže, i da zapovijeda svojim učenicima da isto tako pomažu jedni drugima i nose terete jedni drugih (usp. Galaćanima 6:2). Govoreći o Božijoj brizi za Njegov narod, Petar je napisao: "Ponizite se dakle pod snažnom rukom Božjom da vas uzvisi u pravo vrijeme. Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas" (1. Petrova 5:6-7, naglasak dodat). Isusova poznata izjava također ide u prilog ovoj činjenici: "Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene; jer sam ja krotak i ponizan srcem naći ćete pokoj dušama svojim. Jer je jaram moj blag i breme moje lagano" (Matej 11:28–30).

Pored toga što nam svakodnevno pomaže, Krist je pobijedio i strah od smrti. Kroz svoje uskrsnuće je dokazao da smrt nema sile nad Njim a Božija Riječ kaže da je Njegovo uskrsnuće dokaz uskrsnuća i vječnog života svih koji mu vjeruju (usp. 1. Korinćanima 15:20). Oslobođenje od straha od smrti je istina koju proklamira pisac Hebrejima, koji je rekao: "A jer djeca zajednički imaju tijelo i krv, i on (Isus) uze dijel u tome, da smrću satre onoga, koji ima vlast nad smrću, to jest đavla; I da izbavi one, koji su od straha smrti u svemu životu bili robovi" (Hebrejima 2:14–15, naglasak dodat).

Dakle, Biblija zaista govori o Božijoj brižnosti, brizi i pomoći prema Njegovom stvorenju. Ovakve istine zaista donose utjehu, ali to je utjeha koja zasnovana na realnosti a ne na običnoj čežnji za ispunjenjem želje.

Da li je vjera u Boga štaka? — zaključak
Jesse Ventura nije bio u pravu kada je rekao da je religija ništa više nego štaka. Takva izjava govori o ponosnoj prirodi čovjeka i obuhvata tip ljudi koje je Isus ukorio u knjizi Otkrivenja: "Jer govoriš: Bogat sam i obogatio sam se i ništa ne trebam; a ne znaš, da si bijedan i nevoljan, i siromah i slijep, i gol" (Otkrivenje 3:17).

Tvrdnje o ispunjenju želje od strane Freuda, Venture i drugih, samo djeluju kao optužnica protiv njih i iznose njihovu želju da odbiju Boga i Njegove tvrdnje za njihov život, što je upravo ono što Biblija kaže da palo čovječanstvo radi. Ali od tih istih ljudi Bog traži da prepoznaju njihove istiske želje i nudi sebe umjesto lažne nade humanizma, koje se oni drže.

Biblijske izjave vezano za činjenicu i dokaz o Kristovom uskrsnuću donose utjehu i stvarnu nadu – nadu koja ne razočarava – i poučavaju nas da hodamo na način koji pokazuje vjeru u Boga i prepoznavanje naše prave "slabe" pozicije pred Njim. Jednom kada to uvidimo, postajemo jaki, baš kao što je Pavle rekao: "Kad sam slab, onda sam jak" (2. Korinćanima 12:10).

English


Vrati se na bosansku stranu
Da li je vjera u Boga štaka?