Pitanje
Šta je istina?
Odgovor
Prije skoro dvije hiljade godina, Istina je poslana na sud i osuđena od ljudi koji su bili posvećeni laži. Ustvari, suočila se sa šest suđenja u manje od jednog punog dana, od kojih su tri bila religijska, a tri pravna. Na kraju, par ljudi koji su bili uključeni u ove događaje je moglo da odgovori na ovo pitanje: "Šta je istina?"
Nakon što je bila uhapšena, Istina je najprije odvedena do čovjeka po imenu Ana, korumpiranog bivšeg jevrejskog velikosvećenika. On je prekršio brojne jevrejske zakone tokom suđenja, uključujući ispitivanje u svojoj kući, pokušavanje da izazove samooptužbu protiv optuženog i udaranje optuženog, koji još uvijek tada nije bio osuđen. Nakon njega, Istina je odvedena do vladajućeg prvosveštenika, Kajafe, koji je igrom slučaja bio Anin zet. Prije Kajafe i jevrejskog Sinhedriona, istupili su mnogi lažni svjedoci, da govore protiv Istine, a ipak ništa nije moglo biti dokazano i nije mogao da se nađe nijedan dokaz za krivicu. Kajafa je prekršio ne manje od sedam zakona dok je pokušavao da osudi Istinu: (1) suđenje se održavalo u tajnosti; (2) sprovelo se noću; (3) uključivalo je mito; (4) osuđeni nije imao nikoga prisutnog da ga brani; (5) zahtjev za 2-3 svjedoka se nije mogao ispuniti; (6) koristili su samookrivljujuće svjedočanstvo protiv optuženog; (7) sproveli su smrtnu kaznu protiv optuženog isti dan. Svi ovi postupci su bili zabranjeni po jevrejskom zakonu. Bez obzira na to, Kajafa je objavio da je Istina kriva jer je tvrdila da je Bog u tijelu, nešto što je on smatrao bogohuljem.
Kada je došlo jutro, započelo je treće suđenje Istini, kojem je ishod bio taj da je jevrejski Sinhedrion proglasio da Istina treba da umre. Međutim, jevrejski konzil nije imao legalno parvo da izvrši smrtnu kaznu, tako da su bili primorani da Istinu odvedu do tadašnjeg rimskog guvernera, čovjeka po imenu Poncije Pilat. Pilat je bio odabran od strane Tiberija kao peti namjesnik Judeje i služio je na tom položaju od 26. do 36.g.n.e. Namjesnik je imao moć nad životom i smrti i mogao je da promijeni glavnu presudu koju je donio Sinhedrion. Dok je Istina stajala pred Pilatom, protiv Njega je izneseno još više laži. Njegov neprijatelj je rekao: "Nađosmo, da ovaj buni narod naš, da zabranjuje plaćati porez caru, i izdaje se za Krista kralja" (Luka 23:2). To je bila laž, jer je Istina govorila svima da plaćaju porez (Matej 22:21) i nikada nije govorila o sebi kao nekome nasuprot Cezara.
Nakon ovoga, vodila se vrlo zanimljiva konverzacija između Istine i Pilata. "Onda uđe Pilat opet u sudnicu, i dozva Isusa, i reče mu: 'Jesi li ti kralj židovski?' Isus odgovori: 'Govoriš li to sam od sebe, ili ti drugi rekoše za mene?' Pilat odgovori: 'Zar sam ja Židov? Narod tvoj i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?' Isus odgovori: 'Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi bilo od ovoga svijeta kraljevstvo moje, onda bi se sluge moje borile, da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.'Onda mu reče Pilat: 'Dakle ti si kralj?' Isus odgovori: 'Ti kažeš, da sam ja kralj. Ja sam zato rođen i zato dođoh na svijet, da svjedočim istinu. Svaki, koji je od istine, sluša glas moj.' Reče mu Pilat: 'Što je istina?'" (Ivan 18:33–38).
Pilatovo pitanje: "Šta je istina?" odjekuje kroz historiju. Da li je to bila melanholična želja da zna ono što mu niko drugi nije mogao reći, cinična uvreda, ili možda razdražen, ravnodušan odgovor na Isusove riječi?
U postmodernističkom svijetu koje poriče da se istina može saznati, odgovor na ovo pitanje je još važniji nego ikad. Šta je istina?
Predložene definicije Istine
Kada definišemo istinu, najprije je od pomoći da vidimo šta ona nije:
• Istina nije jednostavno bilo šta što funkcioniše. To je filozofija pragmatizma – cilj-sredstvo tip pristupa. U stvarnosti, laži mogu da "funkcionišu", ali su i dalje laži a ne istina.
• Istina nije jednostavno ono što je uvezano ili razumljivo. Grupa ljudi može da se sastane i napravi zavjeru zasnovanu na nizu neistina, gdje se svi slažu da će reći istu lažnu priču, ali to ne čini njihovo izlaganje istinitim.
• Istina nije ono što čini da se ljudi dobro osjećaju. Nažalost, loše vijesti također mogu biti istina.
• Istina nije ono što većina kaže da je istina. Pedeset jedan posto neke grupe može da donese pogrešan zaključak.
• Istina nije ono što je opsežno. Podugačka, detaljna prezentacija i dalje može da dovede do pogrešnih zaključaka.
• Istina nije definisana namjerom. Dobre namjere i dalje mogu da budu pogrešne.
• Istina nije kako nešto znamo; istina je šta znamo.
• Istina nije jednostavno nešto što se vjeruje. Laž u koju se vjeruje je i dalje laž.
• Istina nije ono što je javno dokazano. Istina se može znati u tajnosti (na primjer, lokacija zakopanog blaga).
Grčka riječ za "istinu" je alētheia, što bukvalno znači "razotkriti" ili "ne kriti ništa". Ona prenosi misao da je istina uvijek tu, uvijek otvorena i dostupna za sve, ni sa čim sakrivenim ili zamračenim. Hebrejska riječ za "istinu" je emeth, što znači "čvrstoća", "postojanost" i "trajanje". Ovakva definicija nagovještava trajnu suštinu i nešto na šta se može osloniti.
Sa filozofskog stajališta, postoje tri jednostavna načina da se definiše istina:
1. Istina je ono što je povezano sa realnošću.
2. Istina je ono što odgovara njenom objektu.
3. Istina jednostavno govori onako kako je.
Prvo, istina je povezana sa realnošću ili "onim što jeste". Ona je stvarna. Istina je također povezana sa prirodom. Drugim riječima, ona se poklapa sa svojim objektom i znana je po svom referentu. Na primjer, nastavnik koji gleda prema razredu može da kaže: "Sada je jedini izlaz iz ove sobe na desnoj strain". Za razred koji gleda prema nastavniku su izlazna vrata možda sa njihove lijeve strane, ali je u potpunosti tačno da su vrata, za profesora, na desnoj strani.
Istina također odgovara svom objektu. Može biti potpuno tačno da je nekoj osobi potreban određen broj miligrama nekog lijeka, ali možda je nekome drugom potrebno više ili manje istog lijeka, da proizvede željeni efekat. To nije relativna istina, nego samo primjer toga kako istina mora da odgovara svom objektu. Bilo bi pogrešno (i potencijalno opasno) da pacijent zahtijeva od svog doktora da mu da neprimjerenu dozu određenog lijeka, ili da se kaže da će bilo koji lijek djelovati za specifično oboljenje.
Ukratko, istina je jednostavno reći onako kako jeste; to je ono kako zaista stvari stoje, a svako drugo viđenje je pogrešno. Osnovni princip filozofije je sposobnost razlikovanja istine i pogreške, ili kako je Toma Akvinski primijetio: "Zadatak je filozofa da napravi razliku".
Izazovi istini
Riječi Akvinskog nisu mnogo popularne danas. Razlučivanje izgleda da je izašlo iz mode u postmodernom dobu relavitizma. Danas je prihvatljivo reći: "To je istina", sve dok ne slijedi: "i stoga je ono drugo laž". To je posebno primjetno u stvarima vjere i religije, gdje bi svaki sistem vjerovanja trebalo da bude na jednakoj osnovi kada se radi o istini.
Postoji određen broj filozofa i stanovišta koji izazivaju koncept istine, a ipak, kada se svaki kritički istraži, ispadne samoporažavajući u svojoj prirodi.
Filozofija relativizma kaže da je sva istina relativna i da ne postoji tako nešto kao što je apsolutna istina. Ali neko mora da se zapita: Da li je tvrdnja "Sva istina je relativna" relativna ili apsolutna istina? Ako je to relativna istina, onda je zaista besmislena; kako znamo kada i kako je primijenjiva? Ako je to apsolutna istina, onda apsolutna istina postoji. Štaviše, relativist izdaje sopstvenu poziciju kada tvrdi da je pozicija apsolutiste pogrešna – zašto oni koji kažu da postoj apsolutna istina ne mogu također biti u pravu? U suštini, kada relativista kaže: "Ne postoji istina", on traži od tebe da mu ne vjerujemo, a najbolje što možemo je da poslušamo njegov savjet.
Oni koji slijede filozofiju skepticizma jednostavno sumnjaju u svaku istinu. Ali da li je skeptik skeptičan po pitanju skepticizma; da li sumnja u sopstvenu tvrdnju o tome šta je istina? Ako da, zašto onda obraćati pažnju na skepticizam? Ako ne, onda možemo biti sigurni u najmanje jednu stvar (drugim riječima, apsolutna istina postoji) – skepticizam, koji u tom slučaju, ironično, postaje apsolutna istina. Agnostici kažu da ne možeš znati istinu. Ipak je takvo razmišljanje samoporažavajuće jer tvrdi da zna najmanje jednu istinu: da ne možemo znati istinu.
Učenici postmodernizma jednostavno ne potvrđuju nikakvu određenu istinu. Njegov glavni zagovornik – Frederick Nietzsche – opisao je istinu na ovaj način: "Šta je onda istina? Prevrtljiva vojska metafora, metonimija i antropomofrizama... istine su iluzije... novčići koji su izgubili svoju sliku i sada su samo metal, nisu više novac". Ironično, iako postmodernisti drže novčićeu svojim rukama koji su sada "obični metal", on potvrđuje najmanje jednu apsolutnu istinu: da bi trebalo da se potvrdi istina da nema istine. Kao i ostali pogledi na svijet, postmodernizam je samoporažavajući i ne može stajati pod sopstvenom tvrdnjom.
Popularni pogled je pluralizam, koji kaže da su sve tvrdnje o istini jednako validne. Naravno, to je nemoguće. Mogu li dvije tvrdnje – jedna koja kaže da je neka žena sada trudna i druga koja kaže da ona sada nije trudna – biti jednako istinite u isto vrijeme? Pluralizam se razotkriva pod zakonom nekontradikcije, koji kaže da nešto ne može biti i "A" i "ne-A" u isto vrijeme i u istom smislu. Kao što se jedan filozof našalio, ko god vjeruje da zakon nekontradikcije nije istinit (a podrazumijeva se da je pluralizam istinit) bi trebalo da bude prebijen i paljen dok ne prizna da biti bijen i paljen nije isto kao i ne biti bijen i paljen. Također, treba zapaziti da pluralizam kaže da je on istinit i sve naspram njega lažno, što je tvrdnja koja pobija sopstveno temeljno načelo.
Duh koji stoji iza pluralizma je širokogrudi stav tolerancije. Međutim, pluralizam brka zamisao da svako ima jednaku vrijednost i zamisao da je svaka tvrdnja o istini jednako valjana. Jednostavnije, svi ljudi su možda jednaki, ali to nisu sve tvrdnje o istini. Pluralizam podbacuje u razumijevanju razlike između mišljenja i istine, razlike o kojoj je Mortimer Adler zapisao: "Pluralizam je poželjan i tolerantan samo u onim područjima koja se tiču ukusa, a ne onih koja se tiču istine".
Uvredljiva priroda istine
Kada je koncept istine oklevetan, obično postoje jedan ili više razloga za to:
Jedan uobičajeni prigovor protiv bilo koga ko tvrdi da ima apsolutnu istinu u stvarima vjere i religije je da je takva tvrdnja "uskogruda". Međutim, kritičari propuste da razumiju da, po prirodi, istina jeste uska. Da li je profesor matematike uskogrud zato što se drži vjerovanja da je 2 + 2 uvijek 4?
Drugi prigovor istini je da je arogantno tvrditi da je neko u pravu a neko drugi nije. Međutim, ako se vratimo na gornji primjer iz matematike, da li je arogantno za profesora matematike da insistira na samo jednom ispravnom odgovoru na aritmetički zadatak? Ili, da li je arogantno za bravara da tvrdi da samo jedan ključ otvara određena zaključana vrata?
Treća optužba onih koji drže do apsolutne istine u stvarima vjere i religije je da takva pozicija isključuje ljude, umjesto da ih uključuje. Ali ovakav prigovor podbacuje u razumijevanju da istina, po prirodi, isključuje svoju suprotnost. Svi odgovori osim 4 su isključeni od stvarosti onoga čemu su 2 + 2 zaista jednaka.
Ipak je još jedno negodovanje protiv istine to da je ona napadna i razdorna u svojoj tvrdnji da postoji samo jedna istina. Umjesto toga, kritičari tvrde, sve što je važno je iskrenost. Problem ovdje je to da je istina imuna na iskrenost, vjerovanje i želje. Nije važno koliko neko iskreno vjeruje da će pogrešan ključ odgovarati nekim vratima; on i dalje neće ulaziti i brava se neće otvoriti. Iskrenost također ne utiče na istinu. Neko ko uzme flašu otrova i iskreno vjeruje da je to limunada će ipak trpiti nesretne posljedice tog otrova. Na kraju, istina je nepopustljiva želji. Neka osoba može jako da želi da joj auto ne ostane bez benzina, ali ako kazaljka kaže da je rezervoar prazan i da auto neće ići dalje, onda nikakva želja na svijetu neće čudesno prouzrokovati da taj auto nastavi da ide.
Neko će priznati da apsolutna istina postoji, ali će onda tvrditi da ta izjava vrijedi samo za područje nauke, a ne za stvari vezane za vjeru i religiju. To je filozofija koja se naziva logični pozitivizam, koju su popularizovali filozofi poput David Hume i A. J. Ayer. U suštini, takvi ljudi tvrde da izjave o istini moraju da budu (1) tautologije (na primjer, sve neženje su neoženjeni ljudi) ili empirijski dokazive (to jest, provjerene naukom). Za logičnog pozitivistu, svaki razgovor o Bogu je besmislen.
Oni koji se drže ideje da samo nauka može da daje tvrdnje o istini, ne prepoznaju da postoji mnogo oblasti istine, gdje je nauka bespomoćna. Na primjer:
• Nauka ne može da dokaže discipline matematike i logike jer ih pretpostavlja.
• Nauka ne može da dokaže metaforičnu istinu kao što je ta da postoje drugi umovi osim mog.
• Nauka nije u mogućnosti da da istinu u područjima morala i etike. Ne možemo koristiti nauku, na primjer, da dokažemo da su nacisti bili zli.
• Nauka nije u stanju da tvrdi istine o estetici, kao što je ljepota izlaska sunca.
• Najzad, kada neko izjavi da je "nauka samo izvor objektivne istine", time da filozofsku tvrdnju – koja se ne može provjeriti naukom.
I postoje oni koji kažu da se apsolutna istina ne može primijeniti na područje morala. Ipak je odgovor na pitanje: "Da li je moralno mučiti i ubiti nedužno dijete?" apsolutno i univerzalno: Ne. Ili, da to učinimo ličnijim, oni koji se zalažu za relativnu istinu vezano za moral uvijek izgleda da žele da im njihov partner bude apsolutno vjeran.
Zašto je istina važna
Zašto je tako važno da razumijemo i prigrlimo koncept apsolutne istine u svim područjima života (uključujući vjeru i religiju)? Jednostavno zato što u životu postoje posljedice u za greške. Ako damo nekome pogrešnu dozu lijekova možemo da ga ubijemo; ako upravitelj investicija napravi pogrešan proračun, to može da osiromaši neku porodicu; ukrcavanje u pogrešan avion će nas odvesti tamo gdje ne želimo da budemo; nevjera bračnog partnera može da rezultira razaranjem porodice i, potencijalno, bolešću.
Kao što je kršćanski apologeta Ravi Zacharias postavio: "Činjenica je da je istina bitna – posebno kada snosiš posljedice laži". Ovo nigdje nije važnije nego u području vjere i religije. Vječnost je užasno dug period da se bude u krivu.
Bog i istina
Tokom šest suđenja Isusu, kontrast između istine (pravednosti) i laži (nepravednosti) je bio očit. Tu je stajao Isus, Istina, osuđen od strane onih čija su sva djela bila natopljena laži. Jevrejske vođe su prekršile skoro svaki zakon dan da zaštiti optuženog od pogrešne osude. Žarko su radili na tome da pronađu bilo koje svjedočanstvo koje bi ga okrivilo, a u svojoj frustraciji su se okrenuli lažnim dokazima koje su iznijeli lažovi. Ali čak i to im nije moglo pomoći da postignu svoj cilj, tako da su prekršili još jedan zakon i prisilili Isusa da se sam uplete.
Kada su bili pred Pilatom, jevrejske vođe su ponovo lagale. Optužili su Isusa za bogohulje, ali pošto su znali da to neće biti dovoljno da nagovore Pilata da ga ubije, tvrdili su da se On suprostavio Cezaru i da je prekršio rimski zakon time što je hrabrio gomilu da ne plaća porez. Pilat je brzo nazreo njihovu površnu prevaru i nikada nije iznio tu optužbu.
Isus, pravednik, je bio osuđen od strane nepravednika. Tužna činjenica je to da drugi uvijek progoni onog prvog. Tako je bilo i sa Kainom i Abelom. Poveznica između istine i pravednosti i između laži i nepravednosti se vidi u brojnim primjerima u Novom zavjetu:
• "I zato će im Bog poslati silu zablude, da vjeruju laži, da se svima sudi, koji ne vjerovaše istini, nego volješe nepravdu." (2. Solunjanima 2:9–12, naglasak dodat)
• "Jer se otkriva gnjev Božji s neba na svaku bezbožnost i nepravdu ljudi, koji drže istinu u nepravdi" (Rimljanima 1:18, naglasak dodat)
• "On će dati svakome po djelima njegovim: Vječni život onima, koji ustraju u dobrim djelima i teže za slavom i čašću i neraspadljivošću; A gnjev i nemilost onima koji prkose i protive se istini i pokoravaju se nepravdi." (Rimljanima 2:6–8, naglasak dodat)
• "(Ljubav) ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini" (1. Korinćanima 13:5–6, naglasak dodat)
Zaključak
Pitanje koje je prije mnogo vijekova postavio Poncije Pilat treba da se preformuliše kako bi bilo u potpunosti ispravno. Izjava rimskog namjesnika "Šta je istina?" previđa činjenicu da mnoge stvari mogu sadržavati istinu, ali samo jedna može zaista da bude Istina. Istina mora da potiče od nekud.
Prava stvarnost je da je Pilat direktno gledao u izvor sve Istine tog ranog jutra prije više od dvije hiljade godina. Uhapšen malo prije i doveden do namjesnika, Isus je dao jednu jednostavnu izjavu: "Ja sam istina" (Ivan 14:6), koja je bila nevjerovatna. Kako može običan čovjek da bude istina? Nikako, osim ako On nije bio više od čovjeka, što je ustvari ono što je i tvrdio da jeste. Činjenica je da je Isusova tvrdnja bila potvrđena kada je uskrsnuo od mrtvih (Rimljanima 1:4).
Postoji priča o čovjeku koji je živio u Parizu, kojeg je posjetio neki stranac sa sela. Želeći da mu pokaže veličanstvenost Pariza, odveo ga je u Louvre da vidi slavna umjetnička djela a zatim na koncert u veličanstvenu simfonijsku dvoranu da čuje kako svira veliki simfonijski orkestar. Na kraju dana, stranac sa sela je prokomentarisao da mu se nisu naročito dopala ni umjetnička djela ni muzika. Na to je njegov domaćin rekao: "Oni nisu na testu, ti si". Pilat i jevrejske vođe su mislili da oni sude Isusu, a u stvarnosti su oni bili ti kojima se sudilo. Štaviše, Onaj kojeg su osudili će ustvari jednog dana biti njihov Sudija, kao što će to biti svima koji zataškavaju istinu u nepravednosti.
Pilat očito nikada nije spoznao istinu. Eusebius, historičar i biskup Cazareje, bilježi činjenicu da je Pilat na kraju izvršio samoubistvo nekad tokom vladavine imperatora Kaligule – tužan kraj i podsjetnik za sve da zanemarivanje istine uvijek vodi do neželjenih posljedica.
English
Šta je istina?
