Pitanje
Kako bi kršćanski roditelji trebalo da se nose sa smrću djeteta?
Odgovor
Kao roditelji, ne možemo da zamislimo traumatičnije iskustvo od gubitka djeteta. Svi roditelji prirodno očekuju da ih njihova djeca nadžive. Takav gubitak je je izuzetan događaj koji sa sobom nosi iscrpljujući osjećaj bola i dugotrajne tuge. To je iskustvo koje mijenja život i roditeljima donosi jedinstvene izazove, dok pokušavaju da obnove svoje živote bez njihovog djeteta.
Bilo bi pretenciozno od strane bilo koga kada bi rekao tim roditeljima kako da se nose sa smrću njihovog djeteta. Međutim, mi znamo da su oni koji prepuštaju svoje živote Bogu sposobniji da se oporave od takvog gubitka sa jačim osjećajem za normalan život, nego oni koji su bez istinske i pozitivne vjere u našeg Stvoritelja. Dakle, kako se kršćanski roditelji nose sa smrću djeteta? Da li Biblija spominje ovu temu, a ako da, na koji način?
Prvo, treba da zapazimo da se svaka osoba suočava sa tugom drugačije. Emocije naširoko variraju u svom intenzitetu. One su normalne i prirodne. Drugo, nijedan roditelj se nikada potpuno ne oporavi od gubitka djeteta. To nije kao neka bolest od koje ozdravimo. Većina savjetnika to poredi sa fizičkom povredom koja promijeni život. Međutim, trebalo bi također da znamo da iako možda uvijek osjećamo taj gubitak, njegov intenzitet se smanjuje tokom vremena.
Vjera u Boga koji voli i uvijek je vjeran je ta koja nas osposobljava da izdržimo i oporavimo se od gubitka djeteta, ponekad na načine koje drugi smatraju izuzetnim. Takav je bio Davidov slučaj, kad je izgubio svoje dijete, koje je umrlo sedam dana nakon što se rodilo (2. Samuelova 12:18-19). Postoji nekoliko dragocjenih lekcija koje možemo da naučimo iz ovog odlomka iz Pisma, a koje mogu da pomognu roditeljima koji tuguju da se sa nadom suoče sa budućnošću.
Jedna je da se David gorljivo molio za život svog djeteta (2. Samuelova 12:16). Ovo bi trebalo da bude praksa svih roditelja u svim vremenima, a ne samo kada je teško. Roditelji bi trebalo da uvijek mole za svoju djecu, tražeći od Boga da ih pazi i štiti. Isto tako bi trebalo da se mole da Bog obezbijedi božansku mudrost i vođstvo, tako da naša djeca rastu u njezi i opomeni Gospodnjoj (Sudije 13:12; Izreke 22:6; Efežani 6:4).
Još jedna lekcija koju učimo od Davida je bila njegova reakcija na smrt svog djeteta. Nakon što je saznao da mu je dijete umrlo, pokazao je da je prihvatio situaciju kada "ustade sa zemlje, umije se i namaza se, promijeni haljine i otide u kuću Gospodnju, da se pokloni. Kad se je bio vratio u kuću svoju, zaiska da mu donesu da jede. I jeo je" (2. Samuelova 12:20). Ono što je iznenađujuće o ovom odlomku je to da David "otide u kuću Gospodnju, da se pokloni". Drugim riječima, on ne samo da je prihvatio smrt svog djeteta, nego je to prepustio Bogu u slavljenju. Sposobnost da proslavimo Boga i damo mu čast u vremenu nevolje ili krize, je moćan pokazatelj našeg duhovnog pouzdanja u našeg Boga. To nas osposobljava da prihvatimo stvarnost našeg gubitka. I na taj način nas Bog oslobađa da nastavimo sa svojim životom.
Sljedeća lekcija najviše otkriva. To je pouzdanje u saznanje da djeca koja umru prije nego što dostignu godine kada posaju odgovorni, idu u nebo. Davidov odgovor onima koji su se čudili njegovoj reakciji na smrt njegovog djeteta je uvijek bio veliki izvor utjehe vjernim roditeljima, koji su izgubili bebe i malu djecu: "Sad je mrtvo. Što bih sad još postio? Mogu li ga opet povratiti? Ja ću otići k njemu, a ono se ne vraća k meni" (2. Samuelova 12:23). David je bio u potpunosti uvjeren da će sresti svog sina u nebu. Ovaj odlomak je moćan pokazatelj da mala djeca koja odu sa ovoga svijeta idu u nebo.
Tugovanje radi gubitka djeteta je srceparajuće putovanje. Ne postoje određene smjernice koje bi nas naučile kako da se nosimo sa svojom žalosti. Međutim, savjetnici i oni koji su iskusili gubitak djeteta su dali neke korisne savjete:
• Uvidite da niste sami. Imate Boga. Imate svoju braću i sestre u Kristu. Imate bliske prijatelje i porodicu. Oslonite se na njih. Oni su tu da vam pomognu.
• Ne postavljajte granice svom obnovljenju. Ne očekujte da će proći dan da ne razmišljate o svom djetetu, niti bi to trebalo da želite.
• Pričajte o svom djetetu. Važno je da o njemu razgovarate sa drugima.
• Brinite se o sebi i vašoj drugoj djeci. Ona također pate. Oni tuguju radi gubitka svog brata ili svoje sestre i imaju dodatnu nelagodnost kada vide da su njihovi roditelji u žalosti.
• Pokušavajte da ne pravite nikakve važne odluke barem prvu godinu.
• Očekujte da će mnogi "prvi" događaji nakon smrti vašeg djeteta – prvi rođendan, prvi praznik, itd. – biti bolni.
I na kraju, kršćani koji su izgubili dijete imaju veliko i vjerno obećanje Božije Riječi: "I otrt će Bog svaku suzu od očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni tuge, ni vike, ni boli neće biti više, jer prvo prođe" (Otkrivenje 21:4).
English
Kako bi kršćanski roditelji trebalo da se nose sa smrću djeteta?
