Da li je pogrešno osjećati razočarenje u Boga?



Pitanje: Da li je pogrešno osjećati razočarenje u Boga?

Odgovor:
Razočarenje u Boga nije neophodno pogrešno ili grešno; prije je to dio ljudske prirode. Riječ razočarenje znači “osjećaj nezadovoljstva kada se nečije nade, želje i očekivanja ne ispune”. Kada Bog na neki način “omane” u zadovoljavanju naših nada ili ne vodi stvari prema našim očekivanjima, razočarenje je nešto što neizbježno slijedi. Ako se Bog ne ponaša u skladu sa onim kako mi mislimo da bi trebalo, razočaravamo se u Njega i postajemo nezadovoljni sa onim što On radi. To može voditi do kolebanja naše vjere, posebno u Njegov suverenitet i dobrotu.

Kada Bog ne djeluje onda kada mi mislimo da bi trebalo da djeluje, to nije zato što je On nesposoban da nešto učini, nego zato što je On odlučio da to ne učini. Dok ovo može izgledati kao neka proizvoljna ili kapriciozna odluka sa Njegove strane, istina je upravo suprotna. Bog odlučuje da djeluje ili ne djeluje prema svojoj savršenoj i svetoj volji kako bi ostvario svoju pravednu svrhu. Ništa se ne dešava van Njegovog plana. On ima kontrolu nad svakom molekulom koja lebdi u univerzumu i Njegova volja obuhvata svako djelo i odluku koje napravi svaka osoba na svijetu, sve vrijeme. On nam govori u Izaiji 46:11: “Pozvao sam s istoka pticu strmolet, iz daleke zemlje čovjeka svoje odluke. Kako rekoh, tako dovodim, kako naumih, tako učinim.” Čak su i ptice na neki način dio Njegovog unaprijed određenog plana. Štaviše, postoje vremena kada On odluči da nam otkrije svoje planove (Izaija 46:10) i vremena kad nam ih ne otkriva. Nekad razumijemo šta On radi; nekad ne (Izaija 55:9). Jednu stvar ipak znamo zasigurno: ako mu pripadamo, šta god On učini će biti za naše dobro, razumjeli mi to ili ne (Rimljanima 8:28).

Ključ da izbjegnemo razočarenje u Boga je u tome da uskladimo našu volju s Njegovom i da se podložimo Njegovoj volji u svim stvarima. Radeći tako, ne samo da ćemo izbjeći razočaranje u Boga, nego će to također spriječiti gunđanje i mrmljanje u vezi događaja koji nam se dese u životu. Izraelci su kukali u pustinji i sumnjali u Boga u nekoliko situacija, uprkos tome što su vidjeli čudesno očitovanje Njegove sile u razdvajanju Crvenog mora, proviđanju mane i prepelica u pustinji, kao i Gospodnju slavu koja je išla uz njih u obliku vatrenog stuba (Izlazak 15–16; Brojevi 14:2-37). Uprkos Božije neprestane vjernosti Njegovom narodu, oni su gunđali i bili razočarani u Njega, jer nije djelovao onako kako su oni mislili da bi trebalo. I umjesto da se podlože Njegovoj volji i da mu vjeruju, bili su u stalnom stanju previranja i konfuzije.

Kada mi uskladimo svoju volju sa Božijom i kada možemo reći, kao Isus: “Ali ne moja, nego neka bude tvoja volja!” (Luka 22:42), tada nalazimo zadovoljstvo o kojem je Pavle govorio u 1. Timoteju 6:6-10 i Filipljanima 4:11-12. Pavle je naučio da bude zadovoljan u bilo čemu što Bog stavi na njegov put. Vjerovao mu je i bio podložan Njegovoj volji, znajući da sveti, pravedni, savršeni, pun ljubavi i milostivi Bog sve izvodi na dobro jer je tako obećao. Kada vidimo Boga u tom svjetlu, ne možemo biti razočarani u Njega. Prije ćemo se voljno podrediti našem nebeskom Ocu, znajući da je Njegova volja savršena i da će sve što On dopusti u našim životima biti za naše dobro i Njegovu slavu.



Vrati se na bosansku stranu



Da li je pogrešno osjećati razočarenje u Boga?