Da li treba da priznamo svoje grijehe onima protiv kojih smo sagriješili?


Pitanje: Da li treba da priznamo svoje grijehe onima protiv kojih smo sagriješili?

Odgovor:
Mi znamo da treba da priznamo svoje grijehe Bogu, ali mnogi kršćani se pitaju da li treba da ih priznajemo onima protiv kojih smo zgriješili. Da li treba osobi protiv koje smo zgriješili da kažemo da nam je žao? "U svjetlosti hodimo" (1. Ivanova 1:7) znači da živimo u poslušnosti Božijim zapovijedima. U istom stihu se upućuje na oproštenje kroz Krista i "zajedništvo jednih sa drugima". Dakle, postoji povezanost između "čistog računa" i našeg odnosa sa drugim ljudima.

Svaki grijeh je, na kraju krajeva, učinjen protiv Boga (Psalam 51:4). Biblija dosljedno naglašava potrebu svoje grijehe priznajemo Njemu (Psalam 41:4; 130:4; Djela 8:22; 1. Ivanova 1:9). U vezi sa priznavanjem svojih grijeha drugim ljudima, ona ne daje potpunu zapovijed. Mnogo puta nam je rečeno da priznajemo svoje grijehe Gospodu, ali jedina direktna zapovijed da ih priznamo nekome drugom je dana u kontekstu molitve crkvenih vođa za bolesne (Jakov 5:16).

To ne znači da nikada ne treba da tražimo oproštenje od druge osobe. Biblija daje primjere priznanja grijeha drugim ljudima. Jedan od njih je onaj kada Josipova braća traže njegovo oproštenje, u Postanku 50:17-18. Piznanje jedne osobe drugoj se podrazumijeva u odlomcima poput Luke 17:3-4; Efežana 4:32; i Kološana 3:13.

Izgleda da su principi ovdje sljedeći: 1) Trebalo bi da tražimo oproštenje od Gospoda za svaki grijeh. On "traži čistotu srca" (Psalam 51:6). 2) Ako je naš odnos sa Gospodom ispravan, onda će i naši odnosi sa drugim ljudima doći na svoje. Postupaćemo sa njima milostivo, pravedno i iskreno (Psalam 15). Zgriješiti protiv nekoga a ne pokušati to ispraviti bi bilo nezamislivo. 3) Opseg izvinjenja za grijeh bi trebalo da odgovara opsegu uticaja tog grijeha. Drugim riječima, trebalo bi da tražimo oproštenje od bilo koga ko je direktno bio uključen, kako bismo obezbijedili iscjeljenje.

Na primjer, ako neko pogleda ženu sa požudom, trebalo bi da odmah prizna taj grijeh Gospodu. Nije potrebno ili primjereno da ga prizna toj ženi. Taj grijeh je između tog čovjeka i Gospoda. Međutim, ako neko pogazi obećanje, ili učini nešto što direktno utiče na tu ženu, on to mora da prizna njoj i traži njeno oproštenje. Ako neki grijeh uključuje veliki broj ljudi, kao što je crkva, čovjek ili žena tada moraju da prošire priznanje na članove crkve. Dakle, priznanje i izvinjenje treba da odgovaraju uticaju. Oni na koje je taj grijeh uticao bi trebalo da ga čuju.

Dok naše oproštenje od Boga ne zavisi od našeg priznanja grijeha drugima i/ili njihovog oproštenja nama, Bog nas poziva da budemo iskreni i susretljivi s njima vezano za naše promašaje, posebno kada ih naše greške uključuju. Kada uvrijedimo, povrijedimo ili zgriješimo protiv drugog, trebalo bi da ponudimo iskreno izvinjenje i priznanje, i tražimo oproštenje. Da li ćemo ga dobiti, zavisi od onih od kojih smo ga tražili. Naša odgovornost je da se iskreno pokajemo, priznamo grijeh i tražimo oproštenje.

English


Vrati se na bosansku stranu
Da li treba da priznamo svoje grijehe onima protiv kojih smo sagriješili?