Pitanje
Kako poštujemo roditelja koji zlostavlja?
Odgovor
Jedno od najtežih pitanja koja kršćani mogu da postave je kako poštovati roditelja koji zlostavlja, kako Bog zahtijeva u četvrtoj od Deset zapovijedi (Izlazak 20:12). Bilo bi mnogo lakše da On od nas traži da poštujemo roditelje koji su dobri, ljubazni, puni ljubavi prema nama, ali ova zapovijed samo kaže da poštujemo oca i majku, bez ikakvih kvalifikacija. Postoje mnogi povrijeđeni i oštećeni ljudi kojima je ovo skoro nemoguće da poslušaju.
Riječ "zlostavljati" ima široko značenje. Neko dijete može da bude odgojeno tako da ima lijepu odjeću i da bude dobro hranjeno, da su mu ispunjene sve potrebe, osim najvažnije potrebe za ljubavlju i prihvatanjem. Nikakva fizička povreda mu nikad nije nanijeta, a ipak, kako godine prolaze, njegov duh se sve više i više skuplja iznutra, kao što bi biljka uvenula bez sunčevog svjetla, očajan za najmanjim pokazateljem privrženosti, dok ne postane naizgled normalna odrasla osoba, a ipak iznutra osakaćen ravnodušnošću svojih roditelja.
Ili duh djeteta može biti slomljen još u ranim godinama – čak iako nema fizičkog zlostavljanja – time što mu se stalno govori da je beskorisno, da je neko ko nikada neće biti dobar ni za šta. Na sve što pokuša se gleda sa podsmijehom, sve dok ne odustane od pokušavanja da bilo šta uradi. Pošto mala djeca po prirodi vjeruju ono što njihovi roditelji kažu o njima, dijete koje trpi ovakvo postupanje prema njemu će postepeno da se zatvara u sebe, povlačeći se iza nevidljivog zida i jednostavno postojeći, bez da stvarno živi. Ovo su djeca koja odrastu tako da nikad ne trpe fizičko zlostavljanje od ruke svojih roditelja, ali su ipak oštećeni u svom duhu. Njima je teško da steknu prijatelje i nisu u stanju da se normalno povežu sa drugim odraslim ljudima.
Ovo što je gore opisano je suptilniji oblik zlostavljanja djeteta. Postoje, naravno, očigledniji načini – dijete koje je zanemareno, udarano i tučeno i, još gore, seksualno zlostavljano. Sada se postavlja važno pitanje: kako poslušati Božiju zapovijed da poštujemo roditelje koji se ponašaju tako okrutno prema sopstvenoj djeci.
Prva stvar koju treba da zapamtimo je da je Bog naš Nebeski Otac koji voli i koji ne postavlja pravila samo čekajući da ih mi poslušamo, nego onaj čija pravila postoje radi našeg krajnjeg dobra. Ako zaista želimo da ga poslušamo, bez obzira na to koliko nemoguće to izgledalo, On je voljan i željan da nam pomogne da nađemo način. Prvo, naravno, moramo da razvijemo odnos ljubavi i povjerenja sa svojim Nebeskim Ocem, što može biti izuzetno teško za one koji nikada nisu znali šta to znači voljeti i imati povjerenja. Oni koji su u ovom položaju moraju da naprave jedan mali korak i kažu Bogu u svom srcu: "Ja želim da naučim da te volim i vjerujem ti – molim te, pomozi mi". On će odgovoriti. On je jedini koji može da promijeni emocije i stavove i popravi oštećene odnose i slomljena srca (Luka 4:18).
Jednom kada je naš odnos s Njim uspostavljen, možemo sa sigurnošću da mu dođemo i predamo mu sve svoje probleme, znajući da će On čuti i odgovoriti (1. Ivanova 5:14-15). Bilo koje dijete Božije koje je voljno da mu vjeruje na ovaj način će početi da osjeća da je Duh Sveti na djelu u njegovom srcu. Bog će uzeti to srce koje je bilo pretvoreno u kamen radi zlostavljanja u djetinjstvu i početi svoje predivno spasonosno djelo okretanja tog srca u ono od mesa i osjećanja (Ezekiel 36:26).
Sljedeći korak je voljnost da se oprosti. Ovo će izgledati sasvim nemoguće, posebno onima koji su pretrpili najgori oblik zlostavljanja, ali sa Bogom su SVE stvari moguće (Marko 10:27). Gorčina će potonuti u duše ovih tragičnih žrtava, ali ipak ne postoji ništa što Duh Sveti ne može da smekša, ako je ta osoba voljna. Sve što je potrebno je da se dnevno donosi situacija pred Oca sve milosti i razgovara s Njim o tome kako je, s ljudske tačke gledišta, nemoguće da tako opako ponašanje, posebno roditelja kojima je povjereno da nas vole i njeguju kao djecu, može ikada biti oprošteno.
Nema potrebe da se plašimo da priznamo Bogu nesposobnost da oprostimo. Istina je da je neopraštanje grijeh, ali samo kad namjerno ne opraštamo otvrdnemo svoja srca i zavjetujemo se da nikada više nećemo razmotriti oproštenje za one koji su nas tako jako povrijedili. Dijete Božije koje traži pomoć od svog Oca za nešto što ne može sam da uradi, neće naći ljutog Boga koji prijeti, nego Oca koji ima samo srce puno ljubavi, saosjećanja, milosti i želje da pomogne.
Jednom kada Duh Sveti nježno započne svoje iscjeljujuće djelo u nama, gledaćemo drugačije na naše roditelje. Možda će Duh da otkrije da su dotični roditelji, ili bar jedan od njih, bili u djetinjstvu i sami tretirani na isti način i ili ne znaju šta su nam uradili emotivno, ili je njihovo ponašanje prema nama odušak za njihovu prigušenu ljutnju. Čak i ako ne postoji objašnjenje za njihovo ponašanje, Bog zahtijeva da od Njega tražimo pomoć da oprostimo, kako naša sopstvena duša i duh ne bi postepeno postali zatrovani gorčinom.
Postoje svjedočanstva onih koji su trpili nevjerovatnu okrutnost i nedostatak ljubavi od strane svojih roditelja a ipak – pošto su naučili da u potpunosti zavise od milosti i snage Svemogućeg Boga – postepeno su došli do iscjeljenja svojih srca i oproštenja i stava ljubavi prema svojim roditeljima. U oslobađanju roditelja Bogu, vidjeli su da su i oni također počeli da se mijenjaju, a slavan kraj priče je bila porodica koja se voli i koja je sretno ujedinjena u Bogu. Efežani 6:2-3 nam kažu: "Poštuj oca svoga i majku — to je prva zapovijed s obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji".
English
Kako poštujemo roditelja koji zlostavlja?
