Šta ako se ne osjećam spašeno?



Pitanje: Šta ako se ne osjećam spašeno?

Odgovor:
Ovo je jedno od najuobičajenih pitanja među kršćanima. Mnogi ljudi sumnjaju u svoje spasenje radi raznih osjećanja ili nedostatka istih. Biblija ima puno toga da kaže o spasenju, ali ništa ne kaže o tome da se “osjećamo spašenim”. Spasenje je proces kojim je grešnik oslobođen od “gnjeva”, što znači od Božijeg suda protiv grijeha (Rimljanima 5:9; 1. Solunjanima 5:9). Ustvari, Isusova smrt na križu i uskrsnuće koje je uslijedilo su bili ti koji su ostvarili naše spasenje (Rimljanima 5:10; Efežanima 1:7).

Naš udio u procesu spasenja je das mo spašeni vjerom. Najprije moramo čuti Evanđelje – dobru vijest o Isusovoj smrti i uskrsnuću (Efežanima 1:13). Zatim moramo povjerovati – potpuno vjerovati u Gospoda Isusa (Rimljanima 1:16) i u Njegovu dovoljnu žrtvu. Ne pouzdajemo se u djela tijela kako bismo zadobili spasenje. Ova vjera – koja je dar od Boga, a ne nešto što mi sami proizvedemo (Efežanima 2:8-9) – uključuje pokajanje, promjenu uma vezano za grijeh i Krista (Djela 3:19) i zazivanje Gospodnjeg imena (Rimljanima 10:9-10, 13). Rezultat spasenja je promijenjen život kako počinjemo da živimo kao nova stvorenja (2. Korinćanima 5:17).

Živimo u društvu koje se povodi osjećanjima i, nažalost, to se prelilo na crkvu. Ali osjećanja su nepouzdana. Emocijama ne možemo vjerovati. Ona opadaju i nadolaze poput plime i oseke, mora koje nanosi sve vrste algi i krhotina na obalu, zatim se povlači, nagrizajući tlo na kojem stojimo i ispire ga. Takvo je stanje onih kojima emocije upravljaju životom. I najmanja stvar – glavobolja, oblačno vrijeme, nepromišljena riječ od prijatelja – može da razjeda naše pouzdanje i pošalje nas “nazad u more”, u stanje očaja. Sumnja i obeshrabrenje, posebno u vezi sa kršćanskim životom, su neizbježan rezultat pokušaja da tumačimo naša osjećanja kao mjerilo istine. Ona to nisu.

Ali kršćanin koji je pripravan i dobro naoružan je osoba koja nije vođena osjećanjima nego istinom koju zna. On se ne oslanja na svoja osjećanja da mu bilo šta dokažu. Oslanjanje na osjećanja je upravo greška koju mnogi ljudi čine u životu. Oni se toliko preispituju da postanu preokupirani sami sobom, neprestano analizirajući sopstvena osjećanja. Ovo su oni koji stalno dovode u pitanje svoj odnos sa Bogom. “Da li ja zaista volim Boga?” “Da li me On zaista voli?” “Da li sam dovoljno dobar?” Ono što mi zaista treba da uradimo je da prestanemo da mislimo o sebi i fokusiramo se na naša osjećanja, i preusmjerimo naš fokus na Boga i istinu koju znamo o Njemu iz Njegove Riječi.

Kada smo kontrolisani subjektivnim osjećanjima koncentrisanim na nas, umjesto objektivnom istinom koncentrisanom na Bogas, živimo u stalnom stanju poraza. Objektivna istina se koncentriše na snažne doktrine vjere i njihov značaj u životu: Božiju suverenost, Kristovo visokosvećeničko posredovanje, obećanje Duha Svetog i nadu vječne slave. Razumijevanje ove velike istine, koncentrisanje svojih misli oko njih i ponavljanje istih u svojim umovima će nas osposobiti da prosuđujemo po istini u svim životnim nevoljama, i naša vjera će biti jaka i živa. Rasuđivanje prema onome što osjećamo o sebi – umjesto prema onome što znamo o Bogu – je siguran put do duhovnog poraza. Kršćanski život je umiranje sebi i ustajanje da “hodamo u novom životu” (Rimljanima 6:4), a taj novi život je okarakterisan mislima o Onome koji nas je spasio, ne o osjećanjima mrtvog tijela koje je uskrsnulo sa Kristom. Kada neprestano razmišljamo o sebi i svojim osjećanjima, u suštini smo opsjednuti lešom, punim truleža i smrti.

Bog je obećao da će nas spasiti ako mu dođemo u vjeri. On nikada nije obećao da ćemo se osjećati spašeno.



Vrati se na bosansku stranu



Šta ako se ne osjećam spašeno?