Koje su opasnosti postmodernizma?


Pitanje: Koje su opasnosti postmodernizma?

Odgovor:
Jednostavno rečeno, postmodernizam je filozofija koja podržava tvrdnju da ne postoji objektivna ili apsolutna istina, posebno po pitanju religije i duhovnosti. Kada je suočen sa istinskim tvrdnjama vezano za realnost postojanja Boga i vjerske prakse, pogled postmodernizma se sažima u izjavi: "Možda je to tvoja istina, ali ne i moja." I dok je ovakav odgovor sasvim prikladan kada se raspravljamo oko omiljene hrane ili oko toga kakvu umjetnost više volimo, ovakvo razmišljanje je opasno kada se radi o realnosti , jer to brka ono što je nečije lično poimanje i ono što je istina.

Izraz "postmodernizam" bukvalno znači "nakon modernizma" i koristi se da filozofski opiše sadašnje doba koje je došlo nakon doba modernizma. Postmodernizam je reakcija (ili prikladnije, otrežnjujući odgovor) na promašaj modernizma u obećanju da treba koristiti samo ljudski razum kako bi se čovječanstvo poboljšalo i svijet postao bolje mjesto. Kako je jedno od modernističkih vjerovanja da apsolut ipak zaista postoji, postmodernizam teži tome da "ispravi" stvari najprije eliminišući apsolutnu istinu i čineći sve (uključujući empirijsku nauku i religiju) relativnim, prema pojedinačnom vjerovanju i željama.

Na opasnosti posmodernizma može da se gleda kao na silaznu spiral koja počinje odbacivanjem apsolutne istine, što dalje vodi do gubitka razdvajanja stvari religije i vjere, a kulminira u filozofiji reliijskog pluralizma koji kaže da nijedna vjera niti religija nisu objektivna istina i da stoga niko ne može da tvrdi da je njegovo poimanje istinito a sva druga pogrešna.

Opasnosti postmodernizma #1 — Relativna istina
Postmodernistički stav o relativnoj istini je isturena utvrda mnogih generacija filozofske misli. Od Avgustina do Reformacije, teolozi su dominirali intelektualnim aspektima Zapadne civilizacije i koncepta istine. Ali, počevši sa Renesansom, od 14. do 17. vijeka, mislioci su krenuli sa izdizanjem čovjeka u centar realnosti. Ako bi neko gledao na historijske periode kao na porodično stablo, Renesansa bi bila modernistička baka a Prosvjetiteljstvo majka. Renee Descarteovo "Mislim, dakle postojim" personifikuje početak ovog doba. Bog više nije bio centar istine — nego čovjek.

Prosvjetiteljstvo je bilo, na neki način, potpuno nametanje naučnog modela racionalizma svim aspektima istine. Ono je tvrdilo da se samo naučni dokazi mogu objektivno razumjeti, definisati i odbraniti. Istina kao nešto što se odnosi na religiju je bila odbačena. Filozof koji je doprinio zamisli relativne istine je bio Prus Immanuel Kant, sa svojim djelom, Kritika čistog razuma, koje se pojavilo 1781. Kant je tvrdio da je istinsko znanje o Bogu nemoguće, tako da je stvorio odvojeno znanje između "činjenica" i "istine". Prema Kantu, "Činjenice nemaju ništa sa religijom". Ishod toga je bio taj da su duhovna pitanja pripala oblasti ličnog mišljenja, a da je jedino empirijskoj nauci bilo dozvoljeno da govori o istini. Dok je modernizam vjerovao u apsolut u nauci, Božije posebno otkrivenje (Biblija) je bilo izbačeno iz domena istine i izvjesnosti.

Nakon modernizma je došao postmodernizam, zajedno sa idejama Frederick Nietzschea. Kao svetac zaštitnik postmodernističke filozofije, Nietzsche je držao do "perspektivizma", koji kaže da je svo znanje (uključujći nauku) stvar perspektive i tumačenja. Mnogi drugi filozofi su gradili na njegovom radu (na primjer, Foucault, Rorty i Lyotard) i dijelili su njegovo odbijanje Boga i religije uopšte. Također su odbijali bilo kakav nagovještaj apsolutne istine, ili kako je to Lyotard sročio, odbacili su metanarativ (istinu koja nadilazi sve narode i kulture).

Ovaj filozofski rat protiv objektivne istine je rezultirao u potpunu postmoderničku averziju prema bilo kakvoj tvrdnji o apsolutu. Takvo poimanje prirodno odbija bilo kakve tvrdnje o nepogrešivoj istini, kao što je Biblija.

Opasnosti postmodernizma #2 — Gubitak rasuđivanja
Veliki teolog Thomas Aquinas je rekao: "Zadatak je filozofa da rasudi". Ono što je on mislio je to da istina zavisi od sposobnosti rasuđivanja — mogućnosti da se razdvoji "ovo" od "onog" u području znanja. Međutim, ako objektivna i apsolutna istina ne postoji, onda sve postaje stvar lične interpretacije. Postmodernističkom misliocu autor neke knjige ne posjeduje ispravno tumačenje svog djela; čitalac je taj koji zaista određuje ono što ta knjiga znači — što je proces koji se naziva dekonstrukcija. Po tome, ako postoji mnoštvo čitalaca (naspram jednog autora), postoji i mnoštvo valjanih tumačenja.

Ovakva haotična situacija čini nemogućim da se napravi smisleno ili trajno rasuđivanje raznih tumačenja, jer ne postoji nikakav standard koji može da se iskoristi. To se posebno odnosi na pitanja vjere i religije. Pokušavati da se napravi isparvno i smisleno rasuđivanje u području religije nema više smisla od rasprave da li čokolada ima bolji ukus od vanile. Postmodernizam kaže da je nemoguće objektivno prosuditi između tvrdnji o istini koje se međusobno sukobljavaju.

Opasnosti postmodernizma #3 — Pluralizam
Ako ne postoji apsolutna istina i ako ne postoji način da se smisleno ispravno/pogrešno razluči između različitih vjera i religija, onda je prirodan zaključak to da su sva vjerovanja jednako valjana. Ispravan izraz za ovaj praktični izražaj postmodernizma je "filozofski pluralizam". Prema njemu, nijedna religija nema pravo da sebe proglasi istinitom a ostale vjere lažnim, ili čak inferiornim. Za one koji se zalažu za filozofski religijski pluralizam više ne postoji hereza, osim možda pogleda da one postoje. D. A. Carson podcrtava brigu konzervativnog evangelizma o onome što on vidi kao opasnost pluralizma: "U svojim najtmurnijim raspoloženjima se ponekad pitam da li je ružno lice onoga što nazivam filozofskim pluralizmom najopasnija prijetnja Evanđelju, od razvoja gnostičke hereze u drugom vijeku".

Ova progresivna opasnost postmodernizma — relativna istina, gubitak rasuđivanja i filozofski pluralizam — predstavlja veliku prijetnju kršćanstvu jer kolektivno odbacuje Božiju Riječ kao nešto što nema stvaran autoritet nad čovječanstvom, niti sposobnosti da sepokaže istinitim u svijetu konkurentnih religija. Koji je kršćanski odgovor na ove izazove?

Odgovor na opasnosti postmodernizma
Kršćanstvo tvrdi da je apsolutno istinito, da postoje značajne razlike između ispravnog i pogrešnog (kao i duhovna istina i laž) i da bi ono bilo ispravno u svojim tvrdnjama o Bogu, sve suprotne tvrdnje drugih religija moraju biti pogrešne. Takav stav izaziva vapaj "arogancije" i "netolerancije" od strane postmodernizma. Međutim, istina nije stvar stave ili naklonosti i, kad se pobliže istraži, temelji postmodernizma se brzo raspadaju, otkrivajući da su kršćanske tvrdnje i vjerodostojne i neoborive.

Prvo, kršćanstvo tvrdi da apsolutna istina postoji. Ustvari, Isus konkretno kaže da je poslan radi jedne stvari: "Da svjedoči istinu" (Ivan 18:37). Postmodernizam kaže da nijedna istina ne bi trebalo da se brani, a ipak je s tom izjavom samoporažavajući — time brani najmanje jednu apsolutnu istinu: da nijedna istina ne treba da se brani. Ovo znači da modernizam ipak vjeruje u apsolutnu istinu. Njegovi filozofi pišu knjige tvrdeći stvari za koje žele da njihovi čitaoci prigrle kao istinu. Pojednostavljujući to, jedan profesor je rekao: "Kada neko kaže da ne postoji istina, time traži da mu ne vjeruješ. Onda, nemoj."

Drugo, kršćanstvo tvrdi da postoji značajna razlika između kršćanske vjere i svih drugih vjerovanja. Treba da se razumije da oni koji tvrde da značajne razlike ne postoje, ustvari prave razliku. Oni pokušavaju da prikažu razliku između onog što oni vjeruju i onog što kršćani tvrde da je istina. Postmodernistički autori očekuju da njihovi čitaoci dođu do ispravnih zaključaka o onome što oni pišu a ispraviće one koji njihov rad tumače drugačije od onoga kako su oni namjeravali da se tumači. Ponovo, njihovo stanovište i filozofija sami dokazuju da pobijaju sami sebe, jer žestoko prave razliku između onoga što oni vjeruju da je ispravno i onoga što oni vide kao pogrešno.

Konačno, kršćanstvo tvrdi da je univerzalno istinito u onome što kaže, vezano za čovjekovo izgubljeno stanje pred Bogom, Kristovu žrtvu za palo čovječanstvo i odvojenost između Boga i svih drugih koji ne prihvate ono što On kaže o grijehu i potrebi za pokajanjem. Kada se Pavle obraća stoičkim i epikurejskim filozofima na Aeropagu, on kaže: "Ne gledajući dakle Bog na vremena neznanja, sad navješćuje ljudima, da svi svuda čine pokajanje" (Djela 17:30). Njegova izjava nije bila: "Ovo je moja istina, ali možda nije i tvoja"; nego je to bila isključiva i sveopšta Božija zapovijed (što znači, metanarativ) svima. Bilo koji postmodernista koji kaže da Pavle nije u pravu griješi protiv sopstvene pluralističke filozofije, koja kaže da nijedna vjera ni religija nisu netačne. Ponovo, postmodernisti narušavaju svoj sopstveni pogled da je svaka religija jednako ispravna.

Kao što za profesora matematike nije arogantno ako insistira na tome da je 2+2=4 ili za bravara da samo jedan jedini ključ odgovara određenim vratima, nije arogantno ni za kršćanina da stoji protiv postmodernističkog shvatanja i da insistira da je kršćanstvo istinito i da je sve protivno tome lažno. Apsolutna istina postoji, a postoje i posljedice onoga što je pogrešno. I dok je možda pluralizam poželjan kad se radi o izboru hrane, ne pomaže kad je istina u pitanju. Kršćanin bi trebalo da predstavlja Božiju istinu u ljubavi i jednostavno pita postmodernisu koji je gnjevan radi isključivih izjava kršćanstva: "Onda, da li sam postao tvoj neprijatelj time što ti govorim istinu?" (Galaćanima 4:16).

English


Vrati se na bosansku stranu
Koje su opasnosti postmodernizma?