Monergizam naspram sinergizma – koji pogled je ispravan?


Pitanje: Monergizam naspram sinergizma – koji pogled je ispravan?

Odgovor:
O ovoj temi se vijekovima vruće raspravljalo unutar crkve. Nije pretjerano reći da ova tema prodire u srž samog Evanđelja. Kao prvo, treba da definišemo ova dva termina. Kada pričamo o monergizmu naspram sinergizma, teološki govoreći, pričamo o tome ko ostvaruje naše spasenje. Monergizam, čiji naziv dolazi od grčke složenice koja znači "raditi sam", je gledište koje kaže da Bog sam ostvaruje naše spasenje. Ovog pogleda se naročito drže kalvinistička i reformatorska tradicija i usko je povezan sa onim što je poznato kao "doktrina milosti". Sinergizam, čije ime također dolazi iz grčke složenice koja znači "raditi zajedno", je gledište po kojem Bog djeluje zajedno sa nama pri ostvarenju spasenja. Dok je monergizam usko povezan sa Johnom Calvinom, sinergizam se povezuje sa Jakobom Arminiusom, i njegovi pogledi su u velikoj mjeri oblikovali savremenu evanđeosku scenu. Calvin i Arminius nisu stvorili ova gledišta, ali su najpoznatiji zagovornici Kalvinizma i Armenijanizma.

O ova dva gledišta se žestoko raspravljalo početkom 17. vijeka, kada su sljedbenici Arminiusa izdali Pet tačaka prigovora (Remonstrantia), dokument koji navodi po čemu se njihova teologija razlikuje od teologije Calvina i njegovih sljedbenika. Ključna tačka u ovoj debati je – kalvinistička doktrina bezuslovnog odabira naspram armenianske doktrine uslovnog odabira. Ako neko vjeruje da je odabir bezuslovan, težiće monergističkom pogledu na spasenje. Suprotno tome, ako se neko drži gledišta da je odabir zasnovan na Božijem predznanju o tome ko će povjerovati u Njega, onda će težiti ka sinergističkom pogledu.

Gledište o bezuslovnom odabiru je izloženo u Westminsterskom ispovijedanju vjere: "One ljude koji su predodređeni za život, Bog, prije nego što je temelj svijeta postavljen, prema svojoj vječnoj i nepromjenjivoj svrsi, skrivenom naumu i slobodnoj odluci svoje volje, je izabrao u Kristu, u vječnu slavu, samo iz svoje dobrovoljne milosti i ljubavi, bez bilo kakvog predznanja o vjeri i dobrim djelima, ili istrajnosti u jednom od to dvoje, ili bilo kakve druge stvari u stvorenju, kao uslova, ili uzroka koji će ga potaći na to; i sve na slavu Njegove veličanstvene milosti" (WIV III.5, naglasak dodat). Kao što možemo vidjeti, bezuslovni odabir naučava da se Božiji izbor odabranih zasniva na slobodnoj odluci Njegove volje i ničemu više. Štaviše, taj izbor nije zasnovan na tome što On ima predznanje o nečijoj vjeri ili bilo kakvim dobrim djelima, ili o istrajnosti te osobe u bilo čemu od to dvoje.

Dva primjera u Bibliji podržavaju ovu doktrinu. Prva je u Efežanima 1:4-5: "U njemu nas je izabrao prije Postanja svijeta, da budemo sveti i neokaljani pred njim, u ljubavi nas je predodredio po Isusu Kristu za svoje sinove po slobodnoj odluci volje svoje". Prema ovom odlomku, Bog nas je odabrao da budemo u Kristu – sveti i neporočni – prije postanka svijeta, i ovaj izbor je zasnovan na "svrsi Božije volje". Drugi odlomak je Rimljanima 9:16: "Tako dakle niti stoji do onoga, koji hoće, niti do onoga, koji trči, nego do Boga, koji se smiluje". Božiji odabir ne zavisi ni od čega što mi radimo ili u šta vjerujemo, nego jedino od slobodne odluke Njegove milosti.

Suština kalvinizma i monergističkog dokaza je da je Bog na djelu stvarnog spasavanja ljudi a ne samo toga da ih čini sposobnim da budu spašeni. Pošto su svi ljudi rođeni u grijehu i radi njihove pale prirode (potpuna izopačenost), oni će uvijek odbijati Boga; stoga, On mora da djeluje na spasavanju odabranih bez ikakvog preduslova sa njihove strane, kao što je vjera. Kako bi im dodijelio blagoslov spasenja i vječnog života, Bog mora najprije da otkupi njihove grijehe (ograničeno iskupljenje). Ova milost i spasenje zatim moraju da se primijene na odabrane i tako Duh Sveti na njih primjenjuje djelo spasenja time što obnavlja njihov duh i privlači ih u to spasenje (neodoljiva milost). Na kraju, one koje je Bog spasio, On će i održati do kraja (istrajnost svetih). Od početka do kraja, spasenje (u svim svojim aspektima) je Božije djelo i samo Njegovo – monergizam! Poenta je u tome da su određeni ljudi spašeni – odabrani. Rzmotrimo Rimljane 8:28-30. U ovom odlomku vidimo da postoji grupacija ljudi koju je Bog "pozvao po svojoj odluci". Oni su prepoznati kao "oni koji ljube Boga". To su također oni koji su u stihovima 29-30 unaprijed poznati, predodređeni, pozvani, opravdani i proslavljeni. Bog je taj koji premješta ovu grupaciju (one koji vole Boga, izabrane) od unaprijed poznatih do proslavljenih, i niko se ne izgubi na tom putu.

Kako bismo podržali sinergistički dokaz, hajde da obratimo pažnju na Pet tačaka prigovora: "Da je Bog, vječnom i nepromjenjivom svrhom u Isusu Kristu, prije temelja svijeta, odredio, iz pale, grešne ljudske rase, da spasi u Kristu, radi Krista i kroz Krista, one koji će, milošću Duha Svetog, povjerovati u ovog Njegovog Sina Isusa, i istrajati u toj vjeri i poslušnosti vjere, kroz ovu milost, čak do kraja; i, sa druge strane, ostavi nepopravljive i one koji ne vjeruju u grijehu i pod gnjevom, te ih osudi kao otuđene od Krista, prema riječi iz Evanđelja po Ivanu 3:36: 'Tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života, nego gnjev Božji ostaje na njemu', kao i prema drugim odlomcima u Pismu" (PTP, Članak I, naglasak dodat). Ovdje vidimo da je spasenje uslovljeno vjerom i istrajnošću pojedinca. Ono što uslovni odabir čini je da stavlja odlučujući faktor našeg spasenja direktno na nas, na našu sposobnost da izaberemo Isusa i ostanemo u Njemu. Sad, armenijanci će tvrditi da naša sposobnost da izaberemo Isusa proizlazi iz sveopšte milosti koju je Bog najprije dao svim ljudima, koja neutralizuje uticaj pada i omogućava čovjeku da izabere ili odbaci Krista. Drugim riječima, Bog mora da uradi nešto da čak učini odluku za spasenje mogućom, ali na kraju je naš izbor taj koji nas spasava. Navod iz Pisma koji Članak I podržava zasigurno potvrđuje da oni koji vjeruju imaju vječni život, a oni koji odbiju ga nemaju, tako da izgleda da postoji neka biblijska podrška ovoj doktrini. Prema tome, sinergistički dokaz tvrdi daBog čini spasenje mogućim, ali je naš izbor to što ga čini stvarnim.

Dakle, dok monergizam tvrdi da je Bog i neophodan i dovoljan uslov za naše spasenje, sinergizam će se složiti da je On neophodan, ali će odbiti to da je dovoljan. Naša slobodna volja plus Božije djelovanje je ono što je dovoljno. Logično govoreći, mi bi trebalo da vidimo manu u sinertističkom dokazu – da Bog ustvari ne spašava nikoga. To stavlja odgovornost spasenja na nas, jer smo mi ti koji treba da ga učinimo stvarnim time što povjerujemo u Krista. Ako Bog zaista ne spašava nikoga, onda je moguće da niko neće ni biti spašen. Ako On zaista ne spašava nikoga, kako onda objašnjavamo tako snažne dijelove kao što je Rimljanima 8:28-30? Svi glagoli na grčkom jeziku u tom odlomku su aorist/indicativni, što znači da je djelo koje je tamo opisano dovršeno; nema sugerisanja neke druge mogućnosti. Iz Božije perspektive, spasenje je sprovedeno. Dalje, Članak IV kaže da je Božija milost neodoljiva, a Članak V tvrdi da oni koji su je izabrali mogu također da otpadnu od te milosti i "vrate se ovom sadašnjem zlom svijetu" postajući "lišeni milosti". Ovaj pogled je u suprotnosti sa jasnim naučavanjem Pisma u vezi sa vječnom sigurnošću vjernika.

Ako je to tako, koji nam je onda odgovor na biblijske odlomke koji podržavaju uslovni odabir (vidi Ivan 3:36)? Ne poričemo da je vjera neophodna za to da spasenje u našem životu bude ostvareno, ali gdje se ona uklapa u poretku spasenja (Ordo Salutis)? Ponovo, ako uzmemo Rimljane 8:29-30 u obzir, vidimo logični razvoj spasenja. Opravdanje, koje se obično uzima u obzir kada je u pitanju spasenje po vjeri, je četvrto na toj listi, nakon predznanja, predestinacije i poziva. Sad, poziv se može raščlaniti na sljedeće: obnovljenje, evangelizacija, vjera i pokajanje. Drugim riječima, "poziv" (prema teolozima Reformacije nazvan "djelotvoran poziv") najprije mora da uključi nanovo rođenje silom Duha Svetoga (Ivan 3:3). Iza toga slijedi propovijedanje Evanđelja (Rimljanima 10:14-17), zatim vjera i pokajanje. Međutim, prije nego što dođe do bilo koje od tih stvari, logično mora prethoditi predznanje i predestinacija.

Ovo nas dovodi do pitanja predznanja. Armenijanci će tvrditi da se ono odnosi na Božije predznanje o vjeri odabranih. Ako je to slučaj, onda Njegov odabir više nije zasnovan na "slobodnoj odluci Njegove volje", nego na našoj sposobnosti da ga izaberemo, uprkos palom stanju koje je, prema Rimljanima 8:7 neprijateljsko prema Bogu i nije sposobno da to učini. Armenijanski pogled na predznanje također je u suprotnosti sa naučavanjem gore spomenutih odlomaka koji podržavaju bezuslovni odabir (Efežanima 1:4-5 i Rimljanima 9:16). Ovo gledište suštinski oduzima Bogu Njegov suverenitet i stavlja odgovornost spasenja direktno na ramena stvorenja, koja nemaju nikakvu sposobnost da spase sebe.

Da zaključimo – težina logičnog dokaza i težina biblijskog dokaza podržava monergistički pogled na spasenje – Bog je začetnik i dovršitelj našeg spasenja (Hebrejima 12:2). On koji je počeo dobro djelo u nama, će ga završiti do dana Krista Isusa (Filipljanima 1:6). Monergizam ne samo da ima dubok uticaj na to kako neko vidi spasenje, nego ima uticaj i na evangelizaciju. Ako je spasenje zasnovano samo na Božijoj spasavajućoj milosti, onda nema mjesta za naše hvalisanje, i sva slava ide Njemu (Efežanima 2:8-9). Uz to, ako Bog zaista spašava ljude, onda naši evangelizacijski napori moraju donijeti plod, jer je On obećao da će spasiti odabrane. Monergizam daje veću slavu Bogu!

English


Vrati se na bosansku stranu
Monergizam naspram sinergizma – koji pogled je ispravan?