Šta Biblija kaže o molitvi za mrtve?


Pitanje: Šta Biblija kaže o molitvi za mrtve?

Odgovor:
Molitva za mrtve nije biblijski koncept. Naše molitve nemaju značaja za nekoga ko je već umro. Realnost je u tome da je, u momentu smrti, nečija vječna sudbina već određena. Bilo da je neko spašen vjerom u Krista i da se nalazi u nebu, gdje ima mir i radost u Božijoj prisutnosti, bilo da je u patnjama u paklu. Priča o bogatašu i ubogom Lazaru nam daje živopisnu ilustraciju ove istine. Isus je otvoreno koristio ovu priču da bi naučavao da su nepravedni nakon smrti vječno odvojeni od Boga, da se sjećaju svog odbijanja Evanđelja, da su u mukama i da se njihovo stanje ne može popraviti (Luka 16:19-31).

Često se oni koji su izgubili svoje voljene ohrabruju da se mole za one koji su umrli i za njihove porodice. Naravno, treba da se molimo za one koji su u žalosti, ali ne i za umrle. NIko nikad ne bi trebalo da vjeruje da neko može da se moli za njega, time ostvarujući neku vrstu povoljnog ishoda, nakon što umre. Biblija naučava da je vječno stanje ljudi određeno našim djelima tokom života na zemlji. "Duša, koja griješi, ona će poginuti... Pravedniku će biti plaća pravednosti, bezbožniku plaća bezbožnosti." (Ezekiel 18:20).

Pisac Hebrejima nam kaže: "I kao što je ljudima određeno jednom umrijeti, a potom sud" (Hebrejima 9:27). Ovdje vidimo da se nečije duhovno stanje ne može promijeniti kada umre – niti ga može promijeniti on sam, niti napori drugih. Ako je beskorisno moliti se za žive, koji čine "grijeh koji vodi u smrt" (1. Ivanova 5:16), tj. stalno griješe bez traženja Božijeg oproštenja, kako može molitva za one koji su već mrtvi da im pomogne, kada ne postoji posthuman plan spasenja?

Poenta je da svako od nas ima samo jedan život i mi smo ti koji smo odgovorni za to kako ga živimo. Drugi mogu da utiču na naše odluke, ali na kraju mi polažemo račun za izbore koje napravimo. Jednom kada se život završi, više ne postoje odluke koje mogu da se naprave; nemamo izbor nego da se suočimo sa sudom. Molitve drugih mogu da izražavaju njihove želje, ali one neće promijeniti ishod. Vrijeme da se molimo za nekoga je dok su on ili ona živi i dok još uvijek postoji mogućnost da se njegovo ili njeno srce, stavovi i ponašanje promijene (Rimljanima 2:3-9).

Prirodno je da imamo želju da se molimo u vrijeme bola, patnje i gubitka voljenih i prijatelja, ali znamo granice valjane molitve kako je otkrivena u Bibliji. Biblija je jedini zvanični molitveni vodič, a ona naučava da su molitve za mrtve uzaludne. Ipak nalazimo takvu praksu u određenim područjima "kršćanstva". Rimokatolička teologija, na primjer, dozvoljava i molitvu mrtvima i za mrtve. Ali čak i katolički autoriteti priznaju da ne postoji određena dozvola molitve za mrtve u šezdeset i šest knjiga kanonskog Pisma. Umjesto toga, oni se pozivaju na apokrif (2. Makabejcima 12:46), crkvenu tradiciju, dekret tridenskog sabora, itd, kako bi odbranili tu praksu.

Biblija naučava da oni koji su se prepustili volji Spasitelja (Hebrejima 5:8-9) ulaze direktno u Gospodnje prisustvo čim umru (Luka 23:43; Filipljanima 1:23; 2. Korinćanima 5:6, 8). Kakvu onda potrebu imaju da se neko na zemlji moli za njih? I dok saosjećamo sa onima koji su izgubili svoje voljene, moramo imati na umu da "sad je 'pravo vrijeme'! Evo, sad je 'dan spasenja'!" (2. Korinćanima 6:2). Kontekst se odnosi na doba Evanđelja u cjelosti, ali ovaj stih može da se primijeni na svakog pojedinca koji nije spreman da se suoči sa neizbježnim – smrću i sudom koji slijedi (Rimljanima 5:12; 1. Korinćanima 15:26; Hebrejima 9:27). Smrt je konačna, a nakon toga, nikakva količina molitve neće donijeti spasenje osobi koja ga je odbila u toku života.

English


Vrati se na bosansku stranu
Šta Biblija kaže o molitvi za mrtve?