Šta je kompatibilizam?


Pitanje: Šta je kompatibilizam?

Odgovor:
Kompatibilizam je pokušaj da se izmire teološka tvrdnja da je svaki događaj uzročno određen, naložen i/ili odlučen od strane Boga (tj. determinizam, što ne treba miješati sa fatalizmom) – i čovjekova slobodna volja. Ovaj koncept su prvobitno objavili grčki stoici kao filozofski pogled, a kasnije brojni filozofi kao što su Thomas Hobbes i David Hume, a sa teološkog stanovišta teolozi kao što su Austine of Hippo i John Calvin, i, vezano za čovjekovu slobodnu volju, on tvrdi da iako ona izgleda nepomirljiva sa tvrdnjom deteminizma, oboje postoji i "kompatibilini" su jedno sa drugim.

Osnova kompatibilističkog koncepta slobodne volje je način na koji je "volja" definisana. Sa teološkog gledišta, na njenu definiciju se gleda iz svjetla otkrivenih, biblijskih istina o prvobitnom grijehu i duhovne izopačenosti čovjeka. Ove dvije istine daju definiciju "volje" u odnosu na palog čovjeka kao na "zatočenika grijeha" (Djela 8:23), "roba grijeha" (Ivan 8:34; Rimljani 6:16-17) i onog koji je podložan samo svom "gospodaru", a to je grijeh (Rimljani 6:14). Kao takva, iako je je volja čovjeka "slobodna" da radi šta želi, ona želi da djeluje prema svojoj prirodi, a pošto je priroda pale volje grešna, svaka namjera misli srca palog čovjeka je "uvijek samo zloća" (Postanak 6:5, vidi Postanak 8:21). S obzirom na to da je po prirodi buntovan prema onome što je duhovno dobro (Rimljani 8:7-8; 1. Korinćanima 2:14), on "ide samo za pobunom" (Izreke 17:11). U osnovi, čovjek je "slobodan" da radi šta želi, a on upravo to i čini, ali jednostavno ne može činiti ono što je u suprotnosti sa njegovom prirodom. Ono što je čovjek "voljan" da uradi je podložno jedino njegovoj prirodi i određeno njom.

Ovdje kompatibilizam pravi razliku između čovjeka koji ima slobodnu volju i čovjeka koji je "slobodan da čini". Čovjek je "slobodan" da izabere ono što je određeno njegovom prirodom ili prema zakonima prirode. Da objasnimo slikovito, zakon prirode mu zabranjuje da leti, ail to ne znači da nije slobodan. Kao onaj koji djeluje, čovjek, slobodan je da radi samo ono što mu njegova priroda ili zakoni prirode dozvoljavaju. Teološki rečeno, iako prirodan čovjek nije sposoban da se podloži Božijem zakonu (Rimljanima 8:7-8) i da dođe Kristu osim ako ga Otac ne privuče Njemu (Ivan 6:44), on još uvijek djeluje slobodno u odnosu na svoju prirodu. Slobodno i aktivno guši istinu u nepravednosti (Rimljanima 1:18), jer ga njegova priroda čini nesposobnim da radi drugačije (Job 15:14-16; Psalam 14:1-3; 53:1-3; Jeremija 13:23; Rimljanima 3:10-11). Dva dobra primjera Isusovog potvrđenja ovog koncepta se mogu naći u Mateju 7:16-27 i Mateju 12:34-37.

Uz definiciju razlike između slobodnog djelovanja i slobodne volje, kompatibilizam adresira prirodu slobodnog djelovanja čovjeka u odnosu na teološku postavku poznatu kao determinizam i/ili biblijska istina o sveznajućoj Božijoj prirodi. Osnovno pitanje je kako čovjek može da se drži odgovornim za svoja djela ako ta djela svakako treba da se dese (tj, budućnost nije podložna promjeni) i ništa se drugo nije moglo dogoditi osim onoga što se dogodilo. Iako postoje brojni odlomci u Pismu koji se odnose na ovo pitanje, istražićemo osnovna tri.

Priča o Josipu i njegovoj braći

Prva je priča o Josipu i njegovoj braći (Postanak 37). Oni su ga mrzili jer ga je njegov otac, Jakov, volio više nego svoje ostale sinove (Postanak 37:3) i radi njegovih snova i tumačenja istih (Postanak 37:5-11). U zgodan čas, Josipova braća su ga prodala kao roba midjanskim putujućim trgovcima. Zatim su umočili njegovu tuniku u krv zaklanog jareta, kako bi prevarili svog oca da misli da su ga rastrgale zvijeri (Postanak 37:18-33). Nakon mnogo godina, tokom kojih je Josip bio blagoslovljen od Gospoda, njegova braća su ga srela u Egiptu i on im se otkrio (Postanak 45:3-4). Josipov razgovor sa njima je ono što je najznačajnije za ovaj problem:

"Tako me dakle ne poslaste vi ovamo, nego Bog. On me učini ocem faraona i gospodarom cijele kuće njegove i vladarom čitave zemlje egipatske." (Postanak 45:8)

Ono što čini ovu izjavu potresnom je to da je Josip prethodno rekao da su ga braća, ustvari, prodala u Egipat (Postanak 45:4-5). Par poglavlja kasnije, predstavljen je koncept kompatibilizma:

"Premda ste vi smislili zlo protiv mene, Bog je to smislio na dobro, da se zbude kao što je ovo danas, da sačuva život velikomu puku" (Postanak 50:20).

Priča iz Postanka nam govori da su ustvari braća bila ta koja su prodala Josipa u Egipat. Međutim, on je jasno rekao da je to učinio Bog. Oni koji odbijaju koncept kompatibilizma bi rekli da ovaj stih jednostavno tvrdi da je Bog "iskoristio" djela Josipove braće za dobro. Međutim, to nije ono što ovaj tekst kaže. U Postanku 45-50, rečeno nam je da (1) su Josipova braća poslala Josipa u Egipat, (2) je Bog poslao Josipa u Egipat, (3) su Josipova braća imala zle namjere time što su ga poslali u Egipat, i (4) da je Bog imao dobre namjere kada jeposlao Josipa u Egipat. Dakle, pitanje je ko je poslao Josipa u Eipat? Zbunjujući odgovor je da su to učinila i Josipova braća i Bog. To je bilo jedno djelo koje su učinile dvije različite strane, i braća i Bog istovremeno.

Poslanje Asirije
Drugi odlomak koji otkriva kompatibilizam se nalazi u Izaiji 10, odlomak koji je proročko upozorenje Božijem narodu. Kako je božanski obećano u Ponovljenom zakonu 28-29, Bog šalje naciju da kazni svoj narod za njihove grijehe. Izaija 10:6 kaže da je Asirija palica Božijeg gnjeva, "poslana" na Njegov narod da ga "plijeni i opljačka i da ga izgazi kao blato na ulicama". Međutim, zapazimo šta Bog kaže o Asiriji:

"Ali on (Asirija) ne shvaća tako; srce njegovo ne misli tako. Ne, samo uništenje ima on u srcu, da istrijebi mnoge narode." (Izaija 10:7)

Božija namjera u vezi sa invazijom Asirije je da donese svoj pravedan sud protiv grijeha, a namjera Asiraca je da "istrijebi mnoge narode". Dvije različite svrhe, dvije različite strane koje djeluju da ispune svoju svrhu, u jednom jedinom djelovanju. Kako čitamo dalje, Bog otkriva da, iako je On taj koji je odredio i zapovijedio ovo razaranje (Izaija 10:23), On će ipak kazniti Asirce radi "oholog djelovanja kralja asirskoga i ponositog sijevanja očiju njegovih" (Izaija 10:12, uporedi sa Izaija 10:15). Čak iako je Bog sam bio nepogrešivo odlučan da sudi neposlušnom narodu, držao je one koji su donijeli taj sud odgovornim za njhove sopstvene postupke.

Raspeće Isusa Krista
Treći odlomak Pisma koji govori o kompatibilizmu se nalazi u Djelima 4:23-28. Kao što je otkriveno u Djelima 2:23-25, Kristova smrt na križu se desila "određenom odlukom i predznanjem Božijem". Djela 4:27-28 dalje otkrivaju da je sam Bog odredio i dosudio djela Heroda, Poncija Pilata, neznabožaca i izraelskog naroda, da se "ujedine protiv" Isusa i učine ono "što su bile unaprijed odredile ruka tvoja i odluka tvoja". Iako je Bog odredio da Krist treba da umre, oni koji su odgovorni za Njegovu smrt su i dalje bili krivi za svoje postupke. Krista su pogubili opaki ljudi, "ali je Gospodu bila volja, da ga udari na muke" (Izaija 53:10). Da ponovimo, odgovor na pitanje "Ko je pogubio Isusa?" je da je to djelo i Boga i opakih ljudi – dva različita cilja koja su sprovedena preko dvije različite strane jednim jedinim djelom.

Postoje drugi odlomci Pisma koji se odnose na koncept kompatibilizma, kao što su oni koji govore o tome da je Bog otvrdnuo srca pojedinaca (npr, Izlazak 4:21; Jošua 11:20; Izaija 63:17). Dok kompatibilizam nama izgleda zbunjujuće (Job 9:10; Izaija 55:8-11; Rimljani 11:33), ovu istinu je otkrio Bog sam kao način kojim se Njegova suverena odluka miri sa čovjekovom slobodnom voljom. Bog je suveren nad svim stvarima (Psalam 115:3, Daniel 4:35, Matej 10:29-30), On zna sve (Job 37:16; Psalam 147:5; 1. Ivanova 3:19-20), a čovjek je odgovoran za ono što radi (Postanak 18:25; Djela 17:31; Juda 1:15). Zaista, Njegovi putevi su nedokučivi (Job 9:10; Rimljanima 11:33) i trebalo bi da vjerujemo Gospodu svim svojim srcem i ne oslanjamo se na sopstveni razum (Izreke 3:5-6).

English


Vrati se na bosansku stranu
Šta je kompatibilizam?