Zašto je Juda izdao Isusa?



Pitanje: Zašto je Juda izdao Isusa?

Odgovor:
Iako ne omžemo biti potpuno sigurni u to zašto je Juda izdao Isusa, u jednu stvar možemo. Prvo, iako je on bio odabran da bude jedan od Dvanaestorice (Ivan 6:64), svi biblijski dokazi ukazuju na činjenicu da nikad nije vjerovao da je Isus Bog. On čak nije bio ni uvjeren da je Isus Mesija (na način na koji bi to Juda razumio). Za razliku od drugih učenika koji su Isusa zvali “Gospod”, Juda nikad nije upotrijebio taj izraz za Njega, nego ga je zvao “Rabbi”, što pokazuje da ga nije smatrao ničim većim od učitelja. I dok su drugi učenici vremenom davali velike izjave vjere i lojalnosti (Ivan 6:68; 11:16), Juda kao da se nikad nije izjašnjavao. Ovaj nedostatak vjere u Isusa je temelj za sve što ćemo ispod razmatrati. Isto važi i za nas. Ako ne prepoznamo Isusa kao otjelovljenog Boga, a stoga jedinog koji može da da oproštenje za naše grijehe – i vječno spasenje koje dolazi s tim – bićemo predmet brojnih drugih problema koji potiču od pogrešnog viđenja Boga.

Drugo, Judi nije samo nedostajala vjera u Krista, nego je imao površan ili nikakav odnos s Njim. Kada Sinoptička Evanđelja nabrajaju Dvanaestoricu, uvijek su izlistani po istom rasporedu, uz male razlike (Matej 10:2-4; Marko 3:16-19; Luka 6:14-16). Vjeruje se da je taj raspored ukazivao na relativnu bliskost u njihovom ličnom odnosu sa Isusom. Uprkos razlikama, Petar i braća Jakov i Ivan se navode prvi, što je dosljedno i njihovom odnosu s Njim. Juda je uvijek zadnji na spisku, što može da ukazuje na relativan nedostatak ličnog odnosa sa Kristom. Štaviše, jedini zabilježeni razgovori između Isusa i Jude uključuju onaj kad ga je Isus ukorio nakon njegove primjedbe Mariji, motivisane pohlepom (Ivan 12:1-8), onaj kad je Juda poricao svoju izdaju (Matej 26:25), i pri izdaji samoj (Luka 22:48).

Treće, Juda je bio obuhvaćen pohlepom do te mjere da je izdao povjerenje ne samo Isusa, nego i drugih učenika, kako vidimo u Ivanu 12:5-6. On je možda imao želju da slijedi Isusa samo zato što je vidio mnoštvo sljedbenika i vjerovao da može profitirati od zajedničkih priloga. Činjenica da je Juda bio zadužen za grupnu kasu je mogla ukazivati na njegovo interesovanje za novac (Ivan 13:29).

Uz to, Juda je, kao i mnogi ljudi tog vremena, vjerovao da će Mesija osloboditi Izrael od rimske okupacije i zauzeti položaj moćnog vladara nad izraelskim narodom. Možda ga je slijedio nadajući se da će izvući korist od druženja s Njim, u novoj vladajućoj političkoj sili. Nema sumnje da je očekivao da bude među vladajućom elitom nakon revolucije. U vrijeme njegove izdaje, Isus je jasno rekao da će On umrijeti, a ne započeti revoluciju protiv Rima. Dakle, Juda je mogao zaključiti – baš kao što su i farizeji – da, s obzirom na to da neće pobijediti Rimljane, mora da On nije Mesija kojeg su očekivali.

Postoji nekoliko starozavjetnih stihova koji ukazuju na izdaju, neki jasnije nego drugi. Ovdje su dva:

“Pa i moj prijatelj u koga se uzdah, koji je jeo moj kruh, podiže na me petu“ (Psalam 41:10, vidi ispunjenje ovoga u Mateju 26:14, 48-49). Također, “Tada sam im rekao: ‘Ako vam je drago, dajte mi plaću; ako li nije, onda pustite!’ Oni mi platiše trideset šekela kao plaću. Tada mi reče Gospodin: ‘Baci u hramsku blagajnu tu sjajnu plaću, kojom me procijeniše!’ I uzeo sam tih trideset šekela i bacio ih u blagajnu u Gospodnjoj kući.” (Zaharija 11:12-13; vidi Matej 27:3-5, kao ispunjenje Zaharijinog proroštva) Ova starozavjetna proroštva ukazuju na to da je Bog već unaprijed znao za Judinu izdaju i da je ona bila suvereno isplanirana unaprijed, kao način na koji će Isus biti pogubljen.

Ali ako je Bog znao za Judinu izdaju unaprijed, da li je onda Juda imao izbor i da li je on bio odgovoran za svoj dio? Mnogima je teško da se pomire konceptom “slobodne volje” (onako kako je većina razumije) sa tim da Bog unaprijed zna šta će se desiti, a to je u najvećoj mjeri zbog toga što mi imamo ograničeno iskustvo vremena u linearnoj dimenziji. Ako bismo vidjeli da Bog postoji izvan vremena, jer je On stvorio sve “prije” istog, tada bismo mogli razumjeti da On vidi svaki momenat kao da je sadašnji. Naše iskustvo vremena je pravolinijsko – mi doživljavamo vrijeme kao ravnu liniju i prolazimo postepeno iz jedne tačke u drugu, sjećajući se prošlosti koju smo već prošli, ali nemamo sposobnost da vidimo budućnost u koju ulazimo. Bog, međutim, pošto je vječni Stvoritelj koncepta vremena, ne živi “u vremenu” ili na njegovoj pravolinijskoj traci, već van njega. Možda bi bilo lakše to razumjeti ako razmišljamo o vremenu (u odnosu na Boga) kao krug sa Bogom u centru i stoga jednako bliskim svakoj tački na njemu.

U svakom slučaju, Juda je u potpunosti bio u mogućnosti da donese izbor – u najmanju ruku do tačke gdje “uđe u njega Sotona” (Ivan 13:27) – i to što je Bog unaprijed znao šta će se desiti (Ivan 13:10, 18, 21) ni na koji način nije ukinulo njegovu sposobnost da napravi bilo koji izbor. Ustvari, Bog je vidio kao sadašnjost ono što bi Juda svakako na kraju odllučio, a Isus je jasno ukazao na to da je Juda sam bio odgovoran za svoj izbor. “Zaista kažem vam: Jedan od vas, koji jede sa mnom, izdat će me” (Marko 14:18). Uočimo da je Isus okarakterisao Judino učešće kao izdaju. A povodom odgovornosti za tu izdaju je rekao: “Ali teško čovjeku koji izda Sina Čovječjega! Bolje bi bilo tomu čovjeku da se nije rodio” (Marko 14:21). Sotona je također imao udjela u ovome, kako vidimo u Ivanu 13:26-27, i od njega će se, također, tražiti odgovornost za njegova djela. Bog je u svojoj mudrosti mogao, kao i uvijek, da upravlja čak i sotoninom pobunom za dobrobit ljudskog roda. Sotona je bio taj koji je pomogao pri tome da se Isus pošalje na križ, na kojem su poraženi grijeh i smrt, čime je Božije spasenje postalo dostupno za sve koji prihvate Isusa Krista kao Spasitelja.



Vrati se na bosansku stranu



Zašto je Juda izdao Isusa?