Koja je bila svrha biblijskih darova znakova?



Pitanje: Koja je bila svrha biblijskih darova znakova?

Odgovor:
Kada govorimo o biblijskim darovima znakova, mislimo na čudesa kao govorenje u jezicima, vizije, iscjeljenja, podizanje mrtvih i prorokovanje. Među vjernicima se ne postavlja pitanje da li su oni postojali ili ne, jer ih Biblija jasno opisuje. Ono oko čega postoji neslaganje je njihova svrha, kao i pitanje da li treba da imamo to iskustvo i danas. Neko kaže da su ovi darovi znak nečijeg spasenja, dok neki drugi tvrde da su znak krštenja Duhom Svetim, a opet, neko kaže da je njihova svrha da se potvrdi poruka Evanđelja. Kako možemo znati istinu? Moramo istražiti Pismo kako bismo našli izjave o Božijoj svrsi ovih stvari.

Jedan od najranijih navoda o darovima znakova u Bibliji se nalazi u Izlasku 4, kada Bog daje uputstva Mojsiju, o nadolazećem oslobođenju iz Egipta. Mojsije je zabrinut da narod neće povjerovati da ga je Bog poslao, tako da mu On daje znakove poput štapa koji se pretvara u zmiju i ruke koja postaje gubava. Bog je rekao da ovi znakovi služe tome da oni “moraju vjerovati da ti se objavio Gospodin, Bog njihovih otaca, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev” (5. stih). Bog kaže Mojsiju da, ako narod i dalje ne bude vjerovao, uzme vodu iz Nila i izlije je na zemlju, gdje će se ona pretvoriti u krv (9. stih). Svrha za djecu Izraela je bila da oni povjeruju Božijem glasniku.

Bog je također dao Mojsiju čudesne znakove da ih izvede pred Faraonom, kako bi on pustio narod da ide. U Izlasku 7:3-5 Bog kaže Mojsiju da će da umnoži svoje znakove i čuda u Egiptu, kako bi Egipćani spoznali “da sam ja Gospodin, kad pružim ruku protiv Egipćana i sinove Izraelove izvedem iz njihove sredine.” Bog je želio da egipatski narod zna da je On taj koji je radio na oslobođenju Izraelaca. U Izlasku 11:7, Mojsije kaže Faraonu da će posljednja pošast, koja će ubiti prvorođence, pokazati da Bog razlikuje Egipćane i Izraelce. Znakovi i čuda potvrđuju Božiju poruku Faraonu i Egipćanima, tako da bi znali da je On poslao Mojsija.

Kada Ilija suočava lažne proroke na planini Karmel (1. Kraljevima 18), molio se Bogu da On čudesno pošalje vatru sa neba tako da ljudi znaju “da si ti Bog Izraelov i ja tvoj sluga, i da sam ja sve ovo učinio po tvojoj zapovijedi!... da upozna ovaj narod da si ti, Gospodine, pravi Bog” (st. 36-37). Čuda koja su on i drugi proroci izveli su bila potvrđenje da ih je poslao Bog i da je On radio usred Izraela.

Joelu je bila dana poruka Božijeg suda nad Izraelom i unutar nje je bilo proroštvo o milosti i nadi. Kada je došao sud, kako je prorokovano, i narod odgovorio pokajanjem, Bog je rekao da će On ukloniti sud i obnoviti svoj blagoslov: “Tada ćete spozanti da ja boravim usred Izraela i da sam ja, Gospodin, vaš Bog, a inače nitko. I nikada se više neće moj narod osramotiti.” (Joel 2:27). Odmah nakon te tvrdnje, Bog je govorio o izlijevanju svog Duha na ljude, kako bi oni prorokovali, imali vizije i vidjeli da se čudesa dešavaju. Kada su učenici počeli da govore u jezicima na dan Pentakosta (Djela 2:1-21), Petar je objavio: “Ovo je što kaza prorok Joel”. Koja je bila svrha ovoga? Da ljudi znaju da je poruka koju su Petar i drugi iznijeli bila od Boga.

Isusova služba je bila popraćena raznim znakovima i čudima. Koja je bila svrha Njegovih čudesa? U Ivanu 10:37-38, Isus odgovara Židovima koji su htjeli da ga kamenuju radi bogohulja, ovim riječima: “Ako ne činim djela svog Oca, ne vjerujte mi! Ako li činim, i ako meni nećete vjerovati, vjerujte djelima da spoznate i znate da je Otac u meni i ja u Ocu”. Kao i u Starom zavjetu, svrha Isusovih čuda je bila da potvrde Božiju ruku na Njegovom glasniku.

Kada su farizeji tražili od Isusa da im pokaže znak, On je rekao: “Zao i preljubnički rod traži znak. Ali mu se neće dati drugi znak osim znaka proroka Jone. Kao što je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će biti i Sin Čovječji u krilu zemlje tri dana i tri noći. Ljudi iz Ninive pojavit će se s tim rodom pred sudom i osudit će ga. Jer se oni obratiše na Joninu propovijed. A ovdje je više nego Jona!” (Matej 12:39-41). Isus je bio vrlo jasan u tome da je svrha znaka bila ta da ljudi prepoznaju Božiju poruku i u skladu s tim odgovore. U Ivanu 4:48, On također govori kraljevskom činovniku: “Ako ne vidite znakova i čudesa, ne vjerujete”. Znakovi su pomogli da oni koji su u nedoumici povjeruju, ali je fokus bila poruka spasenja u Kristu.

Pavle je podvukao ovu poruku spasenja u 1. Korinćanima 1:21-23: “Bog je htio ludošću propovijedanja spasiti one koji vjeruju. Doista, Židovi ištu znake, a Grci traže mudrost; mi pak propovijedamo Krista raspetoga koji je Židovima sablazan, a poganima ludost”. Znakovi imaju svoju svrhu, ali ona su sredstva do višeg cilja – spasenja duša propovijedanjem Evanđelja. U 1. Korinćanima 14:22 Pavle jasno tvrdi da su “jezici za znak ne onima koji vjeruju, nego onima koji ne vjeruju”. Bog je koristio čudesne znakove kao što je govorenje u jezicima, kako bi uvjerio one koji ne vjeruju da je Kristova poruka istinita, ali kako ostatak konteksta pokazuje, važnija stvar je bila jasno objavljivanje poruke Evanđelja.

Jedna stvar preko koje se često prelazi u diskusijama o znakovima i čudima je njihovo vrijeme i mjesto u Pismu. Suprotno popularnom vjerovanju, ljudi iz biblijskog vremena nisu stalno viđali čuda. Ustvari su se biblijska čudesa obično grupisala oko posebnih događaja kojima se Bog bavio ljudskim rodom. Oslobođenje Izralea iz Egipta i ulazak u Obećanu zemlju je bilo popraćeno mnogim čudima, ali su ona kasnije postepeno prestala. Tokom kasnih kodina kraljevstva, kada je Bog htio da pošalje narod u izgnanstvo, dozvolio je da neki od Njegovih proroka čine čuda. Kada je Isus došao da živi među nama činio je čuda, i apostoli su ih činili u ranim godinama svoje službe, ali van toga ne vidimo mnogo čudesa ili znakova u Bibliji. Velika većina onih koji su živjeli u biblijsko vrijeme nikad ih nije vidjela svojim očima. Morali su da žive po vjeri u ono što im je Bog već otkrio.

U ranoj crkvi su znakovi i čudesa bili prvenstveno koncentrisani na prvo izlaganje Evanđelja različitim grupama ljudi. Čitamo da su na dan Pentakosta tamo bili “Židovi, ljudi pobožni iz svakoga naroda pod nebom”, sabrani u Jeruzalemu (Djela 2:5). Ti Židovi, koji su živjeli u drugim zemljama i govorili strane jezike (st. 6-11), su bili prvi kojima je bio dan znak jezika. Oni su čuli na svojim jezicima poruku o Božijim predivnim djelima i Petar im je rekao da je jedini ispravan odgovor na to da se pokaju od svojih grijeha (st. 38). Kada je Evanđelje prvi put došlo među Samaritance, Filip je činio znake i čudesa (Djela 8:13).

Ponovo, kada je Petar bio poslan kod Kornelija, poganina, Bog je dao čudesan znak kako bi potvrdio svoje djelo. “Vjernici iz obrezanja, što su bili došli s Petrom, divili su se što se i na pogane izli dar Duha Svetoga. Jer su ih slušali gdje govore jezike i veličaju Boga.” (Djela 10:45-46). Kada su ostali apostoli pitali Petra za ovaj događaj, naveo je ovo kao dokaz Božijeg vođstva i oni “iskazaše slavu Bogu i rekoše: ‘Dakle i poganima dade Bog obraćenje za život’” (Djela 11:18).

U svakom slučaju su darovi znakova bili potvrđenje Božije poruke i glasnika, kako bi ljudi mogli da čuju i povjeruju. Jednom kad je poruka potvrđena, znakovi bi izblijedili. Uglavnom nema potrebe da se ti znakovi ponavljaju u našim životima, ali nam je potrebno da primimo istu poruku Evanđelja.



Vrati se na bosansku stranu



Koja je bila svrha biblijskih darova znakova?