Kako odlučujemo koje knjige pripradaju Bibliji, kad ona sama to ne kaže?


Pitanje: Kako odlučujemo koje knjige pripradaju Bibliji, kad ona sama to ne kaže?

Odgovor:
Ako Pismo treba da bude naš jedini autoritet, na osnovu kog autoriteta mi znamo koje knjige pripadaju Bibliji – pošto ona sama to ne tvrdi? Ovo je veoma važno pitanje, jer je lanac jak samo onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. U lancu Božije komunikacije sa čovječanstvom, postoji li slaba karika? Ako postoji, onda se cijeli lanac kida, a toj komunikaciji se u krajnosti ne može vjerovati.

Razmotrimo različite "karike" koje uključuje Božiju komunikaciju s nama: najprije je došla Božija želja da komunicira. To je ukorijenjeno u Njegovoj ljubavi, jer najveće djelo ljubavi koju Bog koji je dobar može da uradi je da se objavi svom stvorenju. Dalje dolazi stvarno prenošenje Njegove Riječi kroz ljudske autore. Ovo uključuje proces koji Biblija naziva "nadahnućem", u kojem je Bog udahnuo riječi koje su ljudski posrednici zapisali (2. Timoteju 3:16). Nakon toga dolazi do širenja, kako se Riječ pružala do svojih slušatelja propovijedanjem ili drugim načinima. Zatim dolazi prepoznavanje, gdje Božiji narod razlikuje Sveto Pismo od drugih religioznih spisa. I onda očuvanje, kroz koje je Božija Riječ opstala do današnjeg dana, uprkos mnogim pokušajima da se uništi. I konačno prosvjetljenje, kada Duh Sveti otvara oči vjerniku, da razumije i primi Riječ.

I to je "lanac" – demonstracija Božije ljubavi u nadahnuću, prenošenju, prepoznavanju, očuvanju i prosvjetljenju Njegove Riječi. Mi vjerujemo da je Bog uključen u svaki korak ovog procesa, jer zašto bi On išao tako daleko da nadahne svoju Riječ a onda da je ne sačuva? Zašto bi nam govorio a onda propustio da nas vodi u tome da prepoznamo Njegov govor?

Ovo prepoznavanje Božije Riječi se obično naziva "kanonizacijom". Sa oprezom ćemo reći da je Bog odredio kanon a da ga je crkva otkrila. Kanon Pisma nije bio stvoren crkvom; prije će biti da ga je crkva otkrila ili prepoznala. Drugim riječima, Božija Riječ je bila nadahnuta i autoritativna od početka – ona "čvrsto stoji kao nebo" (Psalam 119:89) – a crkva samo prepoznaje tu činjenicu i prihvata je.

Kriterij po kojem je crkva prepoznala i sakupila Riječ Božiju je sljedeći:
1) Da li je knjigu napisao Božiji prorok?
2) Da li su čuda potvrdila piščevu poruku?
3) Da li knjiga govori istinu o Bogu, bez neistine i kontradiktornosti?
4) Da li knjiga ispoljava božansku sposobnost da promijeni živote?
5) Da li je knjiga bila prihvaćena kao Božija Riječ od strane ljudi kojima je bila prvobitno i namijenjena?

Od ovih kriterija, najvažniji je prvi – da li je knjigu napisao prorok? U skladu s tim, glavi test kanonizma u prvoj crkvi je bilo pitanje da li je određena knjiga potvrđena od strane apostola? Ovo mjerilo logično proizilazi iz toga da se znalo šta "apostol" jeste. To su bili ljudi koji su imali dar od Boga da budu osnivači i vođe crkve, tako da je razumno prihvatiti da je kroz njih došla Riječ koja je upravljala crkvom.

Apostolima je obećan Duh istine koji će ih podsjetiti na ono što je Krist rekao (Ivan 14:26) i voditi ih u "svu istinu" (Ivan 16:13). Nakon Kristovog uznesenja, oni su primili nadnaravne darove koji su ih osposobili za zadatak i potvrdili njihovu poruku (Djela 2:4). Božiji dom je "nazidan na temelju apostola i proroka" (Efežanima 2:20). Pošto je nastala kao poseban zadatak apostola, jedino što ima smisla je da je crkva postavila apostolstvo kao osnovni test kanonizma. Prema tome, Matejevo Evanđelje se smatra kanonskim (napisao ga je apostol); a također je prihvaćeno i Evanđelje po Marku, radi bliske povezanosti sa apostolom Petrom.

Kada je bio napisan Novi zavjet, pojedine knjige i pisma su bile odmah prihvaćene kao Božija Riječ, i kružile su za dobrobit drugih. Crkva u Solunu je primila Pavlovu riječ kao Riječ Božiju (1. Solunjanima 2:13). Njegove poslanice su kružile među crkvama čak i u doba apostola (Kološanima 4:16). Petar ih je prepoznao kao Bogom inspirisane i izjednačavao ih je sa "ostatkom Pisma" (2. Petrova 3:15-16). Pavle je citirao Lukino Evanđelje i zvao ga "Pismom" (1. Timoteju 5:18). Ovo široko rasprostranjeno prihvatanje stoji u potpunom kontrastu sa par knjiga o kojima se raspravljalo, a koje su na kraju odbijene kao nekanonske, i koje su uživale ograničenu naklonost neko vrijeme.

Kasnije, kako je hereza rasla i kako su neki unutar crkve bili počeli da se glasno zalažu za prihvatanje sumnjivih religijskih spisa, crkva je mudro održala vijeće da zvanično potvrdi određenih 27 novozavjetnih knjiga. Kriterij kojeg su se držali ih je vodio da objektivno razdvoje ono što je Bog dao, od onoga što je od čovjeka. Zaključili su da će ostati na knjigama koje su bile sveopšte prihvaćene. Radeći tako, bili su odlučni u tome da nastave sa "apostolskim naukom" (Djela 2:42).

English
Vrati se na bosansku stranu
Kako odlučujemo koje knjige pripradaju Bibliji, kad ona sama to ne kaže?