Kako znamo da je Biblija riječ Božija, a ne apokrifi, Kur'an, Mormonska knjiga, itd?



Pitanje: Kako znamo da je Biblija riječ Božija, a ne apokrifi, Kur'an, Mormonska knjiga, itd?

Odgovor:
Pitanje koje je od najvećeg značaja je koji je (ako je ijedan) religijski tekst istinita Riječ Božija. Kako bismo izbjegli zaključivanje unaprijed, prvo pitanje koje moramo postaviti je, kako bismo uopšte znali ako bi Bog komunicirao s nama? Pa, On bi trebalo da komunicira na način da ljudi mogu to da razumiju, ali to također znači da oni mogu da izmisle svoje poruke i jednostavno tvrde da su došle od Boga. Dakle, izgleda razumljivo misliti da, ako je Bog želio da pokaže da je On taj koji komunicira, trebalo je da je potvrdi na način koji ne može kopirati nijedno ljudsko biće; drugim riječima, čudima. Ovo znatno sužava polje.

Iznad dokaza za ispravnost Biblije (dokaza manuskripta) i njenu historijsku tačnost (arheološki dokazi), najvažniji je onaj o njenom nadahnuću. Ono što zaista određuje da je ona apsolutna, inspirisana istina, je u njenom nadnaravnom dokazu, što uključuje proroštva. Bog je koristio proroke da govori i zapiše svoju Riječ, i koristio je čuda, kao što su ispunjena proroštva, kako bi potvrdio svoje glasnike. Na primjer, u Postanku 12:7, On obećava da će Kanaanska zemlja biti data Abrahamu i njegovim potomcima. 1948. g. ta zemlja se vratila židovskom narodu po drugi put u historiji. To možda ne izgleda toliko zadivljujuće dok ne shvatimo da nijedna druga nacija u historiji nije bila rasijana iz svoje zemlje i zatim se vratila u nju! Izraelu se to desilo dva puta.

Knjiga proroka Danijela precizno predskazuje dolazak četiri velika kraljevstva: Babilona, Mido-Perzije, Grčke i Rima; vijekovima prije nego što su neka od njih postala (vremenski raspon od preko 1000 godina!). Danijel je pisao detalje o tome kako će narodi vladati i biti uništeni. Njegova proroštva uključuju vladavine Aleksandra Velikog i Antioha Epifana.

U 26. poglavlju Ezekiela vidimo u zapanjujući detalj kako će grad Tir biti uništen: biće srušen, a njegove ruševine će biti bačene u more. Kada je Aleksandar Veliki marširao tim područjem, sreo je grupu ljudi koja se skrivala u kuli na ostrvu preko puta tirske obale. Nije mogao preći kanal kako bi se borio sa njima. Umjesto da sačeka da oni izađu, ponosni osvajač je rekao svojoj vojsci da izgrade veliki most prema tom ostrvu. Upalilo je. Njegova vojska je prešla kanal i pobijedila ljude koji su bili u utvrdi. Ali, gdje su našli dovoljno kamena za kopneni most? Kamenje koje su koristili su bili ostaci ruševina grada Tira... njegovo kamenje je bačeno u more, baš kako je Ezekiel prorokovao skoro 300 godina ranije!

Postoji toliko mnogo proroštava vezano za Krista (preko 270!), da bi nam trebalo više od par strana da ih sve izlistamo. Isus nije mogao imati kontrolu nad mnogima od njih, kao što su, npr, mjesto i vrijeme Njegovog rođenja. Dalje, izgledi da bi jedan čovjek slučajno ispunio čak 16 njih su 1 naspram 45. Da uporedimo, postoji manje od 10 na 82. potenciju atoma u cijelom univerzumu! A Isus, koji je potvrđivao Bibliju kao Riječ Božiju, je dokazao svoju pouzdanost i božanstvo svojim uskrsnućem (jedna historijska činjenica koju nija lako ignorisati).

Sada razmotrimo Kur'an. Njegov autor, Muhamed, nije učinio nijedno čudo kako bi dokazao svoju poruku (čak i kad su mu to tražili njegovi sljedbenici – Sura 17:91-95; 29:47-51). Tek u mnogo kasnijoj tradiciji (Haditskoj) su se pojavila neka navodna čuda, a ona su sva prilično nestvarna (kao npr, kad Muhamed reže mjesec na pola) i nemaju nijedno pouzdano svjedočanstvo da ih potvrdi. Dalje, Kur'an sadrži neke jasne historijske greške. Muslimani vjeruju da je Biblija nadahnuta ali da su se pojavile greške u prepisivanju (Sura 2:136, kao i Sure 13, 16, 17, 20, 21, 23, 25). Pitanje na koje oni ne mogu da adekvatno odgovore je: "Kada je Biblija izmijenjena?" Ako kažu prije 600. g.n.e., kako onda Kur'an napominje vjernike da je čitaju? Ako kažu da je to bilo nakon 600.g.n.e., tada je njihov argument još neodrživiji, jer nema sumnje u tačnost biblijskih rukopisa od barem trećeg vijeka do sada. Čak i ako je kršćanstvo lažno, Kur'an još uvijek ima nesavladiv problem jer optužuje kršćane da vjeruju u nešto što oni ustvari ne vjeruju. Na primjer, on uči da kršćani vjeruju u to da je Trojstvo Otac, majka (Marija) i Sin (Sura 5:73-75, 116). Kur'an također kaže da oni vjeruju da je Bog spavao sa Marijom kako bi dobio sina (Sura 2:116; 6:100-101; 10:68; 16:57; 19:35; 23:91; 37:149-151; 43:16-19). Ako je Kur'an zaista od Boga, onda bi, u najmanju ruku, trebalo da tačno iznosi ono što kršćani vjeruju.

Joseph Smith, autor Mormonske knjige, je pokušao da učini par čuda, kao što je proroštvo (test za pravog proroka, u Ponovljenom zakonu 18:21, 22), ali je par puta podbacio. On je predvidio Kristov drugi dolazak u knjizi "Historija crkve" (HC) 2:382. Smith je propovijedao da će Gospodnji dolazak biti za 56 godina (oko 1891). Drugi dolazak se nije desio 1891., a mormonska crkva ne tvrdi da jeste. Također je prorokovao da će par gradova biti uništeno, u knjizi "Doktrina i savezi" (D&C) 84:114-115. Prema njemu, trebalo je da New York, Albany and Boston budu uništeni ako odbiju evanđelje. Ovi gradovi nisu prihvatili evanđelje, a nisu bili uništeni. Drugo njegovo poznato lažno proroštvo je "KRAJ SVIH NARODA" u D&C 87 (Doktrina i savezi), vezano za pobunu Južne Karoline u građanskom ratu. Jug je trebalo da se pozove na Veliku Britaniju za pomoć, i kao rezultat bi se rat proširio na sve narode; robovi bi se pobunili; stanovnici zemlje bi plakali; glad, kuga, zemljotresi, munje, gromovi, i došlo bi do potpunog završetka svih nacija. Jug se na kraju zaista pobunio 1861., ali se robovi nisu podigli, rat se nije proširio na sve narode, nije bilo gladi, kuge ili zemljotresa svjetskih razmjera, i nije došlo do "kraja svih naroda".

Zbirka spisa koje protestanti nazivaju apokrifima ("skriveni spisi"), rimokatolici zovu deutrokanonskim knjigama ("drugim kanonom"). Ove knjige su napisane između 300 g.p.n.e. i 100 g.n.e., u periodu između nadahnutih knjiga Starog i Novog zavjeta. Apokrife je, kao "nepogrešive" u Bibliju dodala Rimokatolička crkva 1546., na Tridentskom saboru. Oni bi i mogli da spadaju u dokaz za Bibliju kad bi ovi spisi bili zaista nadahnuti; ali dokazi izgleda da ukazuju na to da nisu. U Bibliji nalazimo Božije proroke čije su poruke potvrđene čudima, ili čija su se proroštva ispunila, kao i one čije je poruke narod odmah prihvatio (Ponovljeni zakon 31:26; Jošua 24:26; 1. Samuelova 10:25; Daniel 9:2; Kološanima 4:16; 2. Petrova 3:15, 16). Ono što nalazimo u apokrifima je upravo suprotno: nijednu od apokrifnih knjiga nije napisao prorok; ustvari, jedna od njih naročito tvrdi da nije nadahnuta (1. Makabejcima 9:27)! Nijedna od njih nije uključena u židovsko Pismo. Ne postoji potvrda identiteta autora ijedne od apokrifnih knjiga. Nijedna od njih nije citirana kao autoritativna od strane kasnijih biblijskih pisaca. Ne postoji ispunjeno proroštvo ni iz jedne apokrifne knjige. Konačno, Isus, koji je citirao iz svakog dijela Starog zavjeta, nikad nije rekao nijedan citat iz apokrifa. Niti su to uradili Njegovi učenici.

Biblija do sada zasjenjuje svaki izvor koji se takmiči s njom da bude Božije otkrivenje, tako da, ako ona nije Božija Riječ, izgleda nemoguće odlučiti se za neki od ostataka. Ako Biblija nije Božija Riječ, onda smo ostavljeni bez jasnog kriterija po kojem bismo znali šta onda jeste.

English



Vrati se na bosansku stranu



Kako znamo da je Biblija riječ Božija, a ne apokrifi, Kur'an, Mormonska knjiga, itd?