Pitanje
Postoji li argument za postojanje Boga?
Odgovor
Pitanje da li postoji ubjedljiv argument za Božije postojanje je bilo diskutovano kroz historiju, preko mnogih vrlo inteligentnih ljudi koji su raspravljali na obje strane. U skorije vrijeme su argumenti protiv mogućnosti Božijeg postojanja zauzeli borben stav koji je optužio sve koji se usuđuju da vjeruju u Njega da su paranoični i nerazumni. Karl Marx je izjavio da oni koji vjeruju u Boga mora da imaju mentalni poremećaj koji prouzrokuje ograničeno razmišljanje. Psihijatar Sigmund Freud je napisao da je osoba koja vjeruje u Boga Stvoritelja paranoična i da drži do ovog vjerovanja samo usljed faktora “ispunjenja želje”, koji prouzrokuje ono što je Freud smatrao neopravdanim položajem. Filozof Frederick Nietzsche je otvoreno rekao da se vjera izjednačava sa nedostatkom želje za znanjem istine. Glasovi ove tri ličnosti iz historije (uz ostale) se sada samo uzastopno ponavljaju od strane nove generacije ateista, koja tvrdi da je vjerovanje u Boga intelektualno neopravdano.
Da li je to zaista tako? Da li je vjerovanje u Boga razumski neprihvatljiva pozicija da bi se držala? Postoji li logičan i razuman argument za Božije postojanje? Može li se bez citiranja Biblije ukazati na razloge o postojanju Boga koji pobijaju položaj i starih i novih ateista, i daju dovoljno opravdanja za vjerovanje u Stvoritelja? Odgovor je da, može. Štaviše, u iznošenju nepobitnosti argumenta za postojanje Boga, razlozi za ateizam se pokazuju kao intelektualno slabi.
Kako bismo iznijeli argument za postojanje Boga, moramo početi sa postavljanjem pravih pitanja. Počinjemo najosnovnijim metaforičkim pitanjem: “Zašto uopšte imamo nešto umjesto ničeg?” Ovo je osnovno pitanje egzistencije – zašto smo ovdje; zašto zemlja postoji; zašto postoji univerzum umjesto ničega? Komentarišući na ovu temu, jedan teolog je rekao: “U jednom smislu, nije čovjek taj koji postavlja pitanja o Bogu, već je to njegova čitava egzistencija.”
Pri razmatranju ovog pitanja, nameće se četiri moguća odgovora zašto imamo nešto umjesto ničega:
1. Realnost je iluzija.
2. Realnost je samostvorena.
3. Realnost je samopostojeća (vječna).
4. Realnost je stvorena nečim što je samopostojeće.
Dakle, koje je najvjerovatnije rješenje? Hajde da krenemo od toga da je realnost samo iluzija, u šta brojne istočnjačke religije vjeruju. Ovu mogućnost je prije nekoliko vijekova isključio filozof Rene Descartes, koji je poznat po svojoj izjavi: “Mislim, dakle postojim.” Descartes, matematičar, je tvrdio da ako misli, onda mora i da “bude”. Drugim riječima, “Mislim, dakle nisam iluzija.” Iluzije zahtijevaju nešto što će ih iskusiti, štaviše, ne možemo sumnjati u svoje postojanje a da time ne dokazujemo da postojimo; to je argument koji poništava sam sebe. Dakle, mogućnost da je realnost jedna iluzija je isključena.
Sljedeća je opcija realnosti koja je sama sebe stvorila. Kada studiramo filozofiju, učimo o “analitički lažnim” izjavama, što znači da su one lažne po definiciji. Mogućnost da realnost stvori sama sebe je jedna od tih tipova tvrdnji iz prostog razloga što nešto ne može prethoditi samom sebi. Ako ste vi sami sebe stvorili, onda ste morali postojati prije sebe kako biste se stvorili, ali to jednostavno nije moguće. U evoluciji je ovo ponekad odnosi na “spontanu generaciju” – nešto što je nastalo iz ničega – što samo par, ako ijedan, razuman čovjek još drži, jednostavno zato što ne možete dobiti nešto iz ničega. Čak je i ateista David Hume rekao: “Ja nikad nisam izjavio tako apsurdnu tvrdnju kao što je ta da bilo šta može da proizađe bez nekog uzroka”. Pošto nešto ne može doći iz ničega, ova alternativa realnosti koja je sama sebe kreirala se isključuje.
Sada smo ostavljeni sa samo dva izbora – vječna realnost ili realnost koju je stvorilo nešto što je vječno: vječni univerzum ili vječni Stvoritelj. Jonathan Edwards, teolog iz 18. vijeka je sažeo ove bitne tačke:
• Nešto postoji.
• Ništa ne može stvoriti nešto.
• Stoga, nužno i vječno “nešto” postoji.
Primijetimo da se moramo vratiti na vječno “nešto”. Ateista koji se ruga vjerniku radi vjere u vječnog Stvoritelja mora da se okrene oko sebe i prigrli vječni univerzum; to su jedina druga vrata koja može izabrati. Ali pitanje je sad, gdje dokazi vode? Da li dokazi ukazuju na materiju prije uma ili um prije materije?
Do danas, svi ključni naučni i filozofski dokazi vode od vječnog univerzuma prema vječnom Stvoritelju. Iz naučnog stanovišta, iskreni naučnici priznaju da univerzum ima početak, a šta god ima početak, nije vječno. Drugim riječima, šta god ima početak, ima i uzrok, i ako univerzum ima početak, onda ima i uzrok. Činjenica da on ima početak je podcrtana dokazima kao što je drugi zakon termodinamike, radijacijski eho big benga, otkriven na početku 20. vijeka, činjenica da se univerzum širi i da mu se može ući u trag do samog početka i Einsteinova teorija relativiteta. Sve to dokazuje da univerzum nije vječan.
Dalje, zakoni koji se primjenjuju na uzročno-posljedične veze govore protiv toga da je univerzum krajnji uzrok svega što znamo, iz ovog jednostavnog razloga: posljedica mora da liči na svoj uzrok. Uz ovu istinu, nijedan ateista ne može objasniti kako je jedan bezličan, besciljan, beznačajan i amoralan univerzum slučajno stvorio bića (nas) koja imaju osobnost i koja su okupirana svrhom, značenjem i moralom. Jedna takva stvar iz uzročno-posljedičnog stanovišta, potpuno pobija ideju da se sve što postoji prirodno izrodilo iz univerzuma. Tako, na kraju, koncept vječnog univerzuma je eliminisan.
Filozof J. S. Mill (koji nije Kršćanin) je sažeo ono do čega smo sad došli: “Samo po sebi je očigledno da samo Um može stvoriti um”. Jedini racionalan i razuman zaključak je taj da je vječni Stvoritelj onaj koji je odgovoran za realnost kakvu je mi znamo. Ili da to stavimo u logičnu grupu izjava:
• Nešto postoji.
• Ne dobijamo nešto iz ničeg.
• Stoga neophodno i vječno “nešto” postoji.
• Jedine dvije opcije su vječni univerzum i vječni Stvoritelj.
• Nauka i filozofija su pobile dokaze za koncept vječnog univerzuma.
• Dakle, postoji vječni Stvoritelj.
Bivsi ateista Lee Strobel, koji je došao do ovog posljednjeg zaključka prije mnogo godina, je prokomentarisao: “U osnovi, shvatio sam da ostati ateista, iziskuje vjeru u to da ništa proizvodi nešto; beživotno proizvodi život; slučajnost proizvodi usklađenost; haos proizvodi činjenični poredak; nesvjesno proizvodi svjesno; i nešto bez razuma proizvodi razum. Ovi koraci vjere su jednostavno bili preveliki za mene, posebno u svjetlu alternativnog odgovora Božijeg postojanja… Drugim riječima, u mojoj procjeni kršćanskog pogleda na svijet, ono mnogo bolje iznosi dokaze u cjelini, nego ateistični pogled na svijet.”
Ali sljedeće pitanje kojeg moramo da se latimo je ovo: Ako vječni Stvoritelj postoji (i mi smo pokazali da postoji), kakav je On? Možemo li zaključiti stvari o Njemu iz onoga što je stvorio? Drugim riječima, možemo li spoznati uzrok iz posljedice? Odgovor na to je da, možemo, ako pretpostavimo sljedeće karakteristike:
• On mora biti natprirodan u svojoj prirodi (pošto je stvorio vrijeme i prostor).
• On mora biti moćan (preko svake mjere).
• On mora biti vječan (koji postoji sam od sebe).
• On mora biti sveprisutan (Stvorio je prostor i nije ograničen njim).
• On mora biti bezvremen i nepromjenljiv (Stvorio je vrijeme).
• On mora biti duhovno biće jer nadilazi prostor / fizičke stvari.
• On mora biti ličan (Nešto što nema ličnost ne može je stvoriti).
• On mora biti neograničen i u jednini, pošto ne možemo imati dvije beskonačnosti.
• On mora biti raznolik a opet cjelovit, jer cjelovitost i raznolikost postoje u prirodi.
• On mora biti inteligentan (krajnje). Samo spoznajno biće može da proizvede spoznajno biće.
• On mora biti postojan, jer je sve stvorio sa svrhom.
• On mora biti moralan (nijedan moralni zakon ne postoji bez onoga koji ga je donio).
• On mora biti onaj koji brine (ili nijedan moralan zakon ne bi mogao da bude donesen).
Imajući ove stvari u vidu, sada postavljamo pitanje da li ijedna religija u svijetu opisuje ovakvog Stvoritelja. Odgovor na ovo je da: Bog Biblije se savršeno uklapa u ovaj profil. On je nadnaravan (Postanak 1:1), moćan (Jeremija 32:17), vječan (Psalam 90:2), sveprisutan (Psalam 139:7), bezvremen/nepromjenljiv (Malahija 3:6), bez materije (Ivan 5:24), ličan (Postanak 3:9), nužan (Kološanima 1:17), beskonačan/jedan (Jeremija 23:24, Ponovljeni zakon 6:4), raznolik a ipak cjelovit (Matej 28:19), inteligentan (Psalam 147:4-5), postojan (Jeremija 29:11), moralan (Daniel 9:14) i onaj koji brine (1. Petrova 5:6-7).
Još jedna stvar koju treba da spomenemo u vezi Božijeg postojanja je to koliko je ustvari opravdan položaj ateiste. Pošto ateista tvrdi da je položaj vjernika nesiguran, jedino je razumno vratiti pitanje nazad i usmjeriti ga pravo na njega. Prvo što treba da razumijemo je da je tvrdnja koju ateista izjavljuje – “nema boga”, što je ono što “ateista” znači – neodrživa za održati iz filozofske tačke gledišta. Kako je pravni naučnik i filozof Mortimer Adler rekao: “Potvrdna egzistencijalna izjava se može dokazati, ali negativna egzistencijalistička izjava – ona koja poriče postojanje nečega – ne može.” Na primjer, neko može da tvrdi da postoje crveni orlovi a neko a neko drugi može izjaviti da ne postoje. Ovaj prvi samo treba da pronađe jednog crvenog orla kako bi dokazao svoju tvrdnju. Ali ovaj drugi mora da pročešlja cijeli univerzum i bukvalno da bude na svakom mjestu u isto vrijeme kako bi bio siguran da nije propustio crvenog orla negdje u nekom vremenu, što je nemoguće. Radi toga će intelektualno iskreni ateisti priznati da ne mogu da dokažu da Bog ne postoji.
Zatim, važno je razumjeti ishod koji prati ozbiljnost danih izjava o istini i količinu potrebnih dokaza za opravdanje određenih zaključaka. Na primjer, ako neko ispred vas postavi dvije posude limunade i kaže da je jedna od njih možda kiselija od druge, pošto posljedice ispijanja kiselijeg pića ne bi bile ozbiljne, možda nećete zahtijevati veći broj dokaza, kako biste se odlučili iz koje da pijete. Međutim, ako domaćin u jednu posudu doda šećer ali u drugu unese otrov za pacove, onda bi trebalo da želite prilično velik broj dokaza prije nego što napravite izbor.
To je mjesto na kojem se neko zaustavi kada odlučuje između ateizma i vjere u Boga. Pošto je moguće da bi vjerovanje u ateizam rezultovalo nepovratnim i vječnim posljedicama, izgleda da bi ateista trebalo da se postara za važne i bitne dokaze kako bi podržao svoju poziciju, ali on to ne može. Ateizam jednostavno ne može da prođe test za dokaz za ozbiljnost onoga što tvrdi. Umjesto toga, ateista i oni koje on uvjerava u svoju poziciju klize u vječnost sa prekriženim palčevima, nadajući se da neće naletjeti na neprijatnu istinu da vječnost ipak zaista postoji. Kako je Mortimer Adler rekao: “Više posljedica za život i djela ima potvrda ili poricanje Boga, nego bilo koje drugo osnovno pitanje.”
Dakle, da li vjerovanje u Boga ima intelektualno opravdanje? Postoji li racionalan, logičan i razuman argument za Božije postojanje? Apsolutno. Dok ateisti kao što je Freud tvrde da oni koji vjeruju u Boga projiciraju vlastitu želju, vjerovatno su baš on i njegovi sljedbenici oni koji su projicirali svoju: nadu i želju da Bog ne postoji, da ne postoji odgovornost, pa prema tome ni sud. Ali nasuprot Freuda je Bog Biblije koji potvrđuje svoje postojanje i činjenicu da sud zaista dolazi za one koji unutar sebe znaju istinu da On postoji, ali je obuzdavaju (Rimljanima 1:20). Ali onima koji odgovore dokazu da Stvoritelj zaista postoji, On nudi put spasenja koji je ostvaren kroz Njegovog Sina, Isusa Krista: “A svima, koji ga primiše, dade vlast, da budu djeca Božja. Onima, koji vjeruju u ime njegovo. Koji nisu rođeni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego od Boga.” (Ivan 1:12-13). English
Postoji li argument za postojanje Boga?
