Zašto Bog zahtijeva vjeru?



Pitanje: Zašto Bog zahtijeva vjeru?

Odgovor:
Naš odnos sa Bogom je sličan našim ostalim odnosima u smislu da svi oni zahtijevaju vjeru. Mi nikad ne možemo u potpunosti poznavati drugu osobu. Ne možemo iskusiti sve što drugi doživljavaju niti ući u njihove umove kako bismo im znali misli i emocije. Izreke 14:10 kažu: “Srce poznaje svoj jad, i veselje njegovo ne može dijeliti nitko drugi.” Mi nismo u stanju znati ni svoja vlastita srca u potpunosti. Jeremija 17:9 kaže da je ljudsko srce opako i prevarno, “Tko da ga pronikne?” Drugim riječima, ono je takvo da teži tome da sakrije dubinu svoje grešnosti, obmanjujući čak i svog vlasnika. Mi to činimo prebacivanjem krivice, opravdavanjem pogrešnog ponašanja, umanjivanjem svojih grijeha, itd.

Pošto mi ne možemo u potpunosti poznavati druge ljude, do neke mjere je vjera (povjerenje) bitan sastojak u svim odnosima. Na primjer, žena sjedne u auto sa svojim mužem, vjerujući mu da će sigurno voziti, čak i ako on često vozi brže nego što bi ona vozila zimskim putevima. Ona mu vjeruje da će on djelovati onako kako je najbolje za oboje, u svako doba. Svi mi dijelimo informacije o sebi drugim ljudima, vjerujući da oni neće zloupotrijebiti to znanje o nama. Vozimo putem, vjerujući da će oni koji voze oko nas slijediti pravila vožnje. Dakle, bilo da smo sa bliskim prijateljima ili sa onima koji su nam stranci, s obzirom na to da ne možemo u potpunosti znati druge ljude, povjerenje je uvijek neophodan sastavni dio naših odnosa.

Ako ne možemo znati u potpunosti svoje prijatelje koji su ograničena ljudska bića, kako očekujemo da ćemo u potpunosti poznavati neograničenog Boga? Čak i kad bi On želio da nam se potpuno otkrije, nemoguće je da ga mi potpuno poznajemo. To je kao da pokušavamo da ulijemo okean (čija veličina izgleda neograničeno) u (ograničenu) posudu u koju stane litar tečnosti… nemoguće! Ipak, kako možemo imati smislen odnos sa drugima kojima smo naučili vjerovati radi toga što ih poznajemo, kao i njihov karakter, tako je i Bog otkrio dovoljno o sebi kroz svoje stvorenje (Rimljanima 1:18-21), kroz svoju pisanu Riječ, Bibliju (2. Timoteju 3:16-17; 2. Petrova 1:16-21) i kroz svog Sina (Ivan 14:9), da mi možemo ući u značajan odnos sa Njim. Ali to je jedino moguće kada je barijera nečijeg grijeha uklonjena vjerom u Kristovu osobu i djelo na križu, kao platu za taj grijeh. To je neophodno jer, kako je nemoguće da svjetlo i tama borave zajedno, nemoguće je i za svetog Boga da ima zajedništvo sa grešnim čovjekom, dok njegov grijeh nije otplaćen i uklonjen. Isus Krist, bezgrešni Sin Božiji, umro je na križu da preuzme našu kaznu i promijeni nas, tako da onaj koji vjeruje u Njega može postati dijete Božije i zauvijek živjeti u Njegovom prisustvu (Ivan 1:12; 2. Korinćanima 5:21; 2. Petrova; Rimljanima 3:10-26).

Postojalo je vrijeme u prošlosti kada se Bog “vidljivije” otkrivao ljudima. Jedan primjer ovoga je u vrijeme izlaska iz Egipta, kada je On otkrio svoju brigu prema Izraelcima time što je poslao čuda u obliku nevolja na Egipćane, sve dok nisu bili voljni da puste Izraelce iz ropstva. Zatim je otvorio Crveno more, čineći time mogućim da oko dva miliona Izraelaca pređe na drugu obalu po suvoj zemlji. Zatim, kako je egipatska vojska nastojala da ih slijedi istim putem, Bog je učinio da se voda sruči na njih (Izlazak 14:22-29). Kasnije, u pustinji, Izraelce je čudesno hranio manom i vodio danju stubom od oblaka, a noću vatrenim stubom, kao vidljivim prikazom svog prisustva među njima (Izlazak 15:14-15).

Ipak, uprkos ovim prikazima Njegove ljubavi, vođstva i sile koji su se ponavljali, Izraelci su i dalje odbijali da mu vjeruju kada je želio da ih uvede u obećanu zemlju. Umjesto toga su odabrali da vjeruju riječi desetorice koji su ih uplašili svojim pričama o ozidanim gradovima i divovskim figurama nekih stanovnika te zemlje (Brojevi 13:26-33). Ovi događaji pokazuju da neko Božije dodatno otkrivenje samog sebe nama ne bi doprinijelo našoj većoj vjeri u Njega. Kada bi Bog djelovao na sličan način među ljudima danas, mi ne bismo drugačije odgovorili od Izraelaca, jer su naša grešna srca ista kao njihova.

Biblija također govori o budućim vremenima kada će se proslavljeni Krist vratiti da vlada zemljom iz Jeruzalema na hiljadu godina (Otkrivenje 20:1-10). U to doba Njegove vladavine će više ljudi biti rođeno na zemlji. Krist će vladati po potpunoj pravdi i pravedno, ipak, uprkos Njegovoj savršenoj vladavini, kako Biblija kaže, nakon tih hiljadu godina Sotona neće imati nikakav problem da podigne vojsku kako bi se pobunio protiv nje. Budući događaji milenijuma i prošli događaji izlaska otkrivaju da problem nije u tome da se Bog nije dovoljno otkrio čovjeku, nego u čovjekovom grešnom srcu koje se buni protiv Božije vladavine u ljubavi. Mi grešno žudimo za samovladanjem.

Bog nam je o svojoj prirodi otkrio dovoljno da mu možemo vjerovati. Kroz događaje u historiji, djela prirode i kroz život Isusa Krista, On je pokazao da je svemoguć, sveznajuć, da ima svu mudrost, svu ljubav, svetost, da je nepromjenljiv i vječan. I u tom otkrivenju je pokazao da je vrijedan povjerenja. Ali, kao što je to bio slučaj sa Izraelcima u pustinji, mi imamo izbor da li ćemo mu vjerovati ili ne. Često smo skloni da napravimo taj izbor na osnovu onoga što mi mislimo da znamo o Bogu, umjesto na osnovu onoga što je On otkrio o sebi i što možemo razumjeti o Njemu pažljivo proučavajući Njegovu nepogrešivu Riječ, Bibliju. Ako već to niste uradili, počnite pažljivo da proučavate Bibliju, kako biste mogli upoznati Boga kroz vjeru u Njegovog Sina, Isusa Krista, koji je došao na zemlju da nas spasi od naših grijeha, tako da bismo mi mogli imati nježno prijateljstvo sa Bogom i sad i u većoj punini na nebu jednog dana.



Vrati se na bosansku stranu



Zašto Bog zahtijeva vjeru?