Pitanje
Da li 1. Petrova 3:21 naučava da je krštenje neophodno za spasenje?
Odgovor
Kao što je slučaj sa svakim pojedinim stihom ili odlomkom, razaznajemo šta on uči tako što ga najprije provučemo kroz ono što ostatak Biblije govori na tu temu. U slučaju krštenja ili spasenja, Biblija jasno kaže da spasenje dolazi po milosti kroz vjeru u Isusa Krista, ne djelima bilo koje vrste, uključujući i krštenje (Efežanima 2:8-9). Stoga, bilo koje tumačenje koje dolazi do zaključka da je krštenje, ili bilo koje drugo djelo, neophodno za spasenje, je pogrešno. Za više informacija, pročitajte na našoj stranici “Da li spasenje dolazi samo vjerom, ili vjerom plus djelima?”
Oni koji vjeruju da je krštenje neophodno za spasenje su brzi da koriste 1. Petrovu 3:21 kao “dokazni tekst”, jer tu kaže da “krštenje sada spašava”. Da li Petar zaista kaže da je djelo krštenja ono što nas spašava? Ako da, onda bi bio kontradiktoran mnogim drugim odlomcima Pisma koji jasno pokazuju da su ljudi bivali spašeni (što je dokazano njihovim primanjem Duha Svetog) prije nego što su bili kršteni ili da to nisu ni bili (kao razbojnik na križu u Luki 23:39-43). Dobar primjer nekoga ko je bio spašen prije nego što se krstio je Kornelije i njegov dom, u Djelima 10. Mi znamo da su bili spašeni prije krštenja jer su primili Duha Svetog kao dokaz spasenja (Rimljanima 8:9; Efežanima 1:13; 1. Ivanova 3:24). Dokaz njihovog spasenja je bio razlog zbog kojeg je Petar dozvolio da se krste. Nebrojeni dijelovi Pisma jasno uče da spasenje dolazi kad neko povjeruje u Evanđelje, u kom momentu je taj neko zapečaćen “u Kristu, Svetim i obećanim Duhom” (Efežani 1:13).
Srećom, ipak, ne moramo da nagađamo šta Petar misli ovim stihom, jer on to sam objašnjava riječima: “Ono nije pranje tjelesne nečistoće, nego molitva Bogu za dobru savjest”. Dok Petar povezuje krštenje sa spasenjem, on ne kaže da se to odnosi na djelo krštenja (nije pranje tjelesne čistoće). Uronjenje u vodu ne čini ništa osim pranja nečistoće. Ono na šta Petar ukazuje je ono što krštenje predstavlja, a što je ono što nas spašava (molitva Bogu za dobru savjest po uskrsnuću Isusa Krista). Drugim riječima, Petar jednostavno povezuje krštenje sa vjerom. Dio koji spašava nije taj da smo pokvašeni, nego “molitva Bogu za dobru savjest”, što je označeno krštenjem. Molitva Bogu uvijek dolazi prva. Prvo dođu vjera i pokajanje, a zatim krštenje kojim se javno identifikujemo sa Kristom.
Dr. Kenneth Wuest, autor “Word Studies in the Greek New Testament” je dao odlično objašnjenje ovog odlomka. “Jasno je da je apostol mislio na vodeno krštenje, ne na krštenje Duhom Svetim, jer on govori o vodama Potopa kao onima koje su spasile one koji su bili u Arci, i, u ovom stihu, krštenju koje spašava vjenike. Ali on kaže da ih to spašava samo kao kopija. To znači da je vodeno krštenje samo kopija realnosti, spasenja. Ono može spasiti samo slikovito, ali ne zaista. Starozavjetne žrtve su bile kopija realnosti, Isusa Krista. One nisu zaista mogle spasiti vjernika, nego su bile simbolični prototip. Ovdje nije pitanje da li su ove žrtve analogne kršćanskom vodenom krštenju. Pisac ih koristi samo kao ilustraciju za upotrebu riječi “protulik”.
“Dakle, vodeno krštenje spašava vjernika samo kao simbolični prototip. Starozavjetni Židov bi bio spašen prije nego što bi prinio žrtvu. Ta žrtva je bila samo spoljašnje svjedočanstvo da on stavlja vjeru u Janje Božije, koga su te žrve simbolično predstavljale… Vodeno krštenje je spoljašnje svjedočanstvo vjernikove unutrašnje vjere. Osoba je spašena onog momenta kad povjeruje u Gospoda Isusa. Vodeno krštenje je vidljivo svjedočanstvo njene vjere i spasenja koje joj je dato kao odgovor na tu vjeru. Petar je oprezno obavijestio svoje čitaoce da on ne naučava obnovu krštenjem, tj, da je osoba koja se podlaže krštenju radi toga obnovljena, jer kaže da ono ‘nije pranje tjelesne nečistoće’. Krštenje, objašnjava Petar, ne pere tjelesnu nečistoću, ni u bukvalnom smislu kao kupanje tijela, niti u metaforičkom kao čišćenje duše. Nijedna ceremonija ne utiče zaista na savjest. On definiše šta misli pod spasenjem, riječima ‘molitva Bogu za dobru savjest’ i objašnjava kako se to postiže, tj. ‘po uskrsnuću Isusa Krista’, na način da se vjerujući grešnik poistovjećuje s Njim u tom uskrsnuću.”
Dio konfuzije vezano za ovaj odlomak dolazi od činjenice da je, na mnogo načina, svrha krštenja kao javnog ispovijedanja nečije vjere u Krista i poistovjećivanja s Njim zamijenjeno “odlukom za Krista” ili “molitvom pokajničke molitve”. Krštenje je spalo na nešto što se učini kasnije. Ipak, za Petra ili bilo kojeg kršćanina prvog vijeka, zamisao da se osoba koja je priznala Krista za svog Spasitelja ne krsti što je prije moguće, bi bila nečuvena. Stoga, nije iznenađujuće da Petar vidi krštenje blisko povezano sa spasenjem. Ipak on jasno kaže u ovom stihu da nije sam obred onaj koji spašava, nego činjenica da smo ujedinjeni sa Kristom u Njegovom uskrsnuću vjerom: “molitva Bogu za dobru savjest po uskrsnuću Isusa Krista” (1. Petrova 3:21).
Prema tome, krštenje za koje Petar govori da nas spašava je ono kojem je prethodila vjera u milostivu Kristovu žrtvu koja opravdava nepravednog grešnika (Rimljanima 3:25-26; 4:5). Krštenje je spoljašnji znak onoga što je Bog učinio “kupelji preporoda i obnove koju daje Duh Sveti” (Titu 3:5).
English
Da li 1. Petrova 3:21 naučava da je krštenje neophodno za spasenje?
