Koja je bila svrha biblijskih znakovnih darova?



Pitanje: Koja je bila svrha biblijskih znakovnih darova?

Odgovor:
Kada govorimo o biblijskim znakovnim darovima, onda govorimo o čudesima kao što su govor u jezicima, vizije, iscjeljenja, oživljavanje mrtvih i proricanje. Vjernici uopće ne sumnjaju u to da su oni postojali, jer ih Biblija jasno opisuje. Nesuglasje među vjernicima nastaje u pogledu njihove svrhe, kao i u pogledu pitanja trebaju li oni biti dijelom našega iskustva danas. Neki tvrde da su ovi darovi znak nečijega spasenja, dok drugi kažu da su znak krštenja Duhom Svetim, a treći pak smatraju kako je njihova svrha potvrđivanje poruke evanđelja. Kako možemo znati istinu? Moramo istraživati Pisma kako bismo vidjeli što Bog kaže o tome koja je njihova svrha.

Jedan od najranijih opisa znakovnih darova u Bibliji nalazi se Izlasku 4, kada je Mojsija Bog poučio o tome da će uskoro izbaviti svoj narod iz Egipta. Mojsije se brinuo da mu narod neće vjerovati da ga je Bog poslao, tako da mu je Bog dao znakove: štap je postao zmijom, a njegova ruka je postala gubava. Bog je rekao da su ti znakovi postojali kako bi Izraelci mogli „vjerovati da se Jahve, Bog njihovih otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, tebi objavio” (s. 5). U slučaju da ljudi još uvijek ne bi vjerovali, Bog je rekao Mojsiju da uzme vode iz Nila i izlije je na zemlju, gdje će se ona pretvoriti u krv (s. 9). Svrha tih znakova za djecu Izraelovu bila je kako bi oni vjerovali Božjem glasniku.

Bog je Mojsiju dao čudesne znakove koje je trebao pokazati faraonu, da bi ovaj pustio narod. U Izlasku 7:3-5, Bog je rekao Mojsiju da će umnožiti znakove i čudesa u Egiptu, tako da će „Egipćanin znati da sam ja Jahve“, “kad pružim svoju ruku na Egipat i izvedem Izraelce iz njihove sredine”. Bog je htio da egipatski narod spozna da upravo On radi na izbavljenju Izraelaca. U Izlasku 10:7 Mojsije je rekao faraonu da će posljednja pošast, koja će ubiti prvorođence, pokazati da Bog razlikuje između Egipćana i Izraelaca. Znakovi i čudesa potvrdili su Božju poruku faraonu i Egipćanima, tako da su znali da je Mojsija poslao Bog.

Kada se Ilija suočio s lažnim prorocima na planini Karmel (1. Kraljevima 18), molio se Bogu da čudesno pošalje vatru s neba kako bi ljudi znali da „objavi danas da si ti Bog u Izraelu, da sam ja sluga tvoj i da sam po zapovijedi tvojoj učinio sve ovo“ (s. 36-37). Čudesa koja su on i drugi proroci činili potvrđivala su da je Bog poslao proroke i da je Bog bio na djelu u Izraelu.

Joel je primio poruku o Božjoj osudi Izraela, a u istoj poruci nalazilo se proroštvo o milosrđu i nadi. Kada je sud prema proroštvu došao, a narod se odazvao pokajanjem, Bog je rekao da će tada ukloniti osudu i obnoviti svoj blagoslov: „Znat ćete da sam posred Izraela, da sam ja Jahve, vaš Bog, i nitko više. Moj se narod neće postidjeti nikad više.“ Odmah iza te izjave, Bog je rekao da će izliti svoga Duha na narod, tako da će proricati, vidjeti vizije i gledati čudesa. Kada su učenici počeli govoriti u jezicima na dan Pedesetnice (Djela 2:1-21), Petar je obznanio: „(Ovo) je ono što je rečeno po proroku Joelu.“ Koja je bila svrha toga? Kako bi narod znao da je poruka koju mu donosi Petar i drugi apostoli bila od Boga.

Isusovu službu pratila su razna čudesna djela i znakovi. Koja je bila svrha njegovih čudesa? U Ivanu 10:37-38 Isus je odgovarao Židovima koji su ga htjeli kamenovati zbog navodne bogohule. Rekao im je: „Ako, dakle, ne činim djela svog Oca, i dalje mi ne vjerujte. Ali ako ih zbilja činim, makar meni i ne vjerovali, vjerujte djelima da znadnete i sve više spoznajete da je Otac u meni i ja u Ocu.“ Kao što je bio slučaj u Starome zavjetu, svrha Isusovih čudesnih djela bila je potvrda da Bog zbilja djeluje kroz svoga Glasnika.

Kada su farizeji tražili od Isusa da im pokaže neki znak, Isus im je rekao: „Znak traži pokvareni i preljubnički naraštaj, ali mu se neće dati drugi znak osim znaka – Jone proroka. Kako je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći. Ninivljani će na Sudu ustati s ovim naraštajem i osudit će ga, jer su se obratili na Jonino propovijedanje. A evo, ovdje je nešto više od Jone!“ (Matej 12:39-41). Isus je jasno rekao da je svrha znakova kako bi ljudi priznali Božju poruku i odazvali se na nju u skladu s time. Isto tako, u Ivanu 4:48, rekao je ugledniku: „Ako ne vidite čudesne znakove, vi nipošto nećete vjerovati.“ Znakovi su koristili kao pomoć onima koji su se borili s nevjerom, ali u žarištu je ipak bila poruka spasenja u Kristu.

Tu poruku spasenja sažeo je Pavao u 1. Korinćanima 1,21-23: „Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja. I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane, a za pozvane – i Židove i Grke – Krista, Božju silu i Božju mudrost.“ Znakovi imaju svoju svrhu, ali oni su samo sredstva koja vode do većega cilja: spasenja duša putem propovijedanja Radosne vijesti. U 1. Korinćanima 14:22 Pavao jasno kaže da jezici „nisu znak za one koji vjeruju, nego za nevjernike“. Bog je koristio čudesne znakove poput govora u jezicima da uvjeri nevjernike da je poruka o Kristu istinita, ali kao što možemo vidjeti iz ostatka konteksta, važnija od toga bila je jasna objava poruke evanđelja.

Jedna stvar na koju se često ne obaziremo u raspravi o čudesnim znakovima jest njihovo vrijeme i mjesto u Svetom pismu. Za razliku od popularnog vjerovanja, u biblijskim vremenima čuda nisu bila svakodnevna pojava. Zapravo, čuda su u Bibliji obično grupirana oko posebnih događaja kada se Bog bavio čovječanstvom. Izbavljenje Izraela iz Egipta i ulazak u Obećanu zemlju bili su popraćeni mnogim čudesnim djelima, ali čuda su ubrzo nestala. Tijekom kasnijih godina kraljevstva, kada je Bog naumio odvesti narod u izgnanstvo, dozvolio je nekim svojim prorocima da čine čudesna djela. Kada je Isus došao živjeti među nama, činio je čudesa, a u ranim godinama apostolske službe i oni su činili čudesa. Međutim, izvan tih razdoblja, nailazimo na jako malo čudesnih događaja ili znakova u Bibliji. Velika većina ljudi koji su živjeli u biblijskim vremenima nikada nisu vidjeli nijedno čudo ili znak vlastitim očima. Morali su živjeti po vjeri u ono što im je Bog već objavio.

U ranoj crkvi, znakovi i čudesa prvenstveno su bili vezani uz prvo naviještanje evanđelja među različitim skupinama ljudi. Na dan Pedesetnice čitamo da su se u Jeruzalemu okupili Židovi koji su došli od svih naroda pod nebom (Djela 2:5). Upravo je tim Židovima, koji su bili odrasli u drugim zemljama i koji su govorili stranim jezicima (s. 6-11), Bog najprije dao znak jezika. Oni su izjavili kako čuju ljude da govore njihovim materinskim jezicima o Božjim čudesnim djelima, a Petar im je rekao da je jedini prikladan odaziv na to pokajanje od grijeha (s. 38). Kada je evanđelje prvi puta bilo naviješteno među Samarijancima, Filip je činio čudesne znakove (Djela 8:13).

Ponovno, kada je Petar bio poslan Korneliju, koji je bio poganin, Bog je dao čudesni znak kako bi potvrdio svoje djelo. „Svi obrezani vjernici koji su dopratili Petra bijahu vrlo iznenađeni što se i na pogane izlio dar – Duh Sveti. Jer ih čuše gdje govore (tuđim) jezicima i slave Boga“ (Djela 10:45-46). Kada su drugi apostoli ispitivali Petra o tome, on im je to istaknuo kao dokaz Božjega vodstva, a drugi „počeše slaviti Boga riječima: 'Dakle, i poganima je Bog dao obraćenje koje vodi u život'“ (Djela 11:18).

U svakome su slučaju znakovni darovi služili kao potvrda Božje poruke i njegova glasnika, kako bi ljudi mogli čuti i vjerovati. Nakon što je poruka bila potvrđena, znakovi su iščeznuli. Obično nije potrebno da se ti znakovi ponove u našim životima, ali trebamo primiti istu poruku evanđelja.



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Koja je bila svrha biblijskih znakovnih darova?