Uči li Biblija vjernikovo krštenje/kredobaptizam?


Pitanje: Uči li Biblija vjernikovo krštenje/kredobaptizam?

Odgovor:
Krštenje je tema rasprave unutar kršćanskih krugova dugi niz godina. Zapravo, to je bio problem već u ranoj crkvi. Pavao je o tome govorio u 1. Korinćanima 1,13-16. Korinćani su se hvalili time koji ih je od apostola krstio i raspravljali čije je krštenje bilo bolje. Pavao ih je ukorio zbog njihovog sektaštva te zaključio: „Jer Krist me ne posla krstiti, nego navješćivati evanđelje." Iz te izjave jasno je da postoji znatna razlika između primanja evanđelja i čina krštenja. To dvoje je povezano, ali nije jednako važno.

Prema glavnini Pisma, vodeno krštenje je važan prvi korak u slijeđenju Isusa kao Gospodina. Isus je bio kršten (Matej 3,16; Luka 3,21) i rekao onima koji su ispovijedali Njegovo ime da slijede Njegov primjer kao dokaz da su se njihova srca promijenila (Djela 8,16; 19,5). Vjernikovo krštenje je čin kojim se onaj koji vjeruje u Isusa Krista odlučuje krstiti kako bi posvjedočio svoju vjeru. Vjernikovo krštenje se još naziva i „kredobaptizam", izraz koji dolazi od latinske riječi za „vjerovanje", što ukazuje da je krštenje simbol usvajanja određenog nauka ili vjerovanja.

Vjernikovo krštenje jasno se uči u Djelima 2. U tom poglavlju Petar propovijeda evanđeosku poruku na Dan Pedesetnice u Jeruzalemu. Po sili Duha Svetoga, Petar hrabro navješćuje Isusovu smrt i uskrsnuće te zapovijeda gomili da se pokaju i vjeruju u Krista (Djela 2,36.38). Odgovor na Petrovo izlaganje evanđelja bilježi se u 41. stihu: „Tada se oni što rado primiše njegovu riječ krstiše." Zapazite redoslijed događaja – prihvatili su poruku (Kristovo evanđelje), a zatim se krstili. Samo oni koji su povjerovali su kršteni. Isti redoslijed vidimo u Djelima 16 kada su filipljanski tamničar i njegova obitelj spašeni. Prvo su povjerovali, a zatim se krstili (Djela 16,29-34). Praksa apostola bila je krstiti vjernike, a ne nevjernike.

Vjernikovo krštenje razlikuje se od krštenja novorođenčadi po tome što dijete, koje ne može razumjeti evanđelje, ne može biti „vjernik" u Kristu. Vjernikovo krštenje uključuje osobu koja čuje evanđelje, prihvati Krista kao Spasitelja i odlučuje se krstiti. To je njegov ili njezin izbor. Pri krštenju novorođenčadi odluku donosi netko drugi, a ne dijete koje se krštava. Oni koji krste djecu često uče da je vodeno krštenje sredstvo kojim se Duh Sveti prenosi na pojedinca. Tu ideju zasnivaju prvenstveno na Petrovim riječima u Djelima 2,38: „Pokajte se, i neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha, i primit ćete dar Duha Svetoga." Oni koji drže ovaj nauk vjeruju da djelo krštenja djeteta odvaja dijete i osigurava spasenje. Nigdje u Pismu ne postoji praksa krštavanja djece. Neki ukazuju na nekoliko referenci apostola koji su krstili „domaćinstva" (Djela 11,14; 16,15.33), uz pretpostavku da su domaćinstva uključivala dojenčad, ali to ide dalje od onoga što tekst kaže.

U Novom zavjetu je vodeno krštenje bilo prirodna posljedica spasonosne vjere i predanosti Isusu kao Spasitelju i Gospodinu (Djela 2,42; 8,35-37). Budući da bebe i mala djeca ne mogu donijeti svjesnu odluku priznanja Isusa kao Gospodina, njihovo krštenje nema duhovni značaj. Ako bi krštenje djeteta pomirilo dijete s Bogom, onda bi bila „spašena"samo djeca čiji to roditelji žele. Oni koji nisu imali roditelje vjernike bili bi kao djeca osuđeni, što je ideja bez biblijskog temelja. Pismo je jasno da Bog sudi svačije srce i osuđuje ili nagrađuje svakoga na temelju odluka koje je donio taj pojedinac, a ne njegovi ili njezini roditelji (Rimljanima 2,5-6, Jeremija 17,10; Matej 16,27; 2. Korinćanima 5,10).

Drugi uče da je vodeno krštenje uvjet spasenja, jednako pokajanju i ispovijedanju Isusa kao Gospodina (Rimljanima 10,8-9). Iako biblijski primjeri pokazuju da krštenje obično odmah slijedi nakon obraćenja, Isus nigdje nije učio da krštenje ikoga spašava. Na Posljednjoj večeri rekao je: „Jer ovo je krv moja, krv novoga saveza, koja se za mnoge prolijeva za oproštenje grijeha" (Matej 26,28 VB). Vjera u moć Njegove prolivene krvi jest sve što je potrebno da bi se okrivljeni grešnici pomirili s Bogom. U Rimljanima 5,8-9 piše: „A Bog pokazuje svoju ljubav prema nama time što, još dok bijasmo grješnici, Krist umrije za nas. Mnogo ćemo se više dakle sada, kad smo opravdani krvlju njegovom, po njemu spasiti od gnjeva."

Ako je krštenje potrebno za ulazak u vječni život, onda je Isus pogriješio kad je rekao kradljivcu na križu: „Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju" (Luka 23,43). Lopov nije imao priliku krstiti se prije suočavanja s Bogom. Proglašen je pravednim jer je svoju vjeru položio u ono što je Božji Sin učinio u njegovo ime (Ivan 3,16; Rimljanima 5,1; Galaćanima 5,4). Galaćanima 2,16 pojašnjava činjenicu da ništa što činimo ne može dodati ili oduzeti Kristovom djelu u naše ime, uključujući krštenje: „Čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista, i mi u Krista Isusa uzvjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona, jer se po djelima Zakona nijedno tijelo neće opravdati."

Vodeno krštenje je važan prvi korak poslušnosti u slijeđenju Krista. Vjernici se trebaju krstiti. No, krštenje je posljedica spasenja koje mu ne pridonosi.

English


Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu
Uči li Biblija vjernikovo krštenje/kredobaptizam?