Je li vjera u Boga samo oslonac?



Pitanje: Je li vjera u Boga samo oslonac?

Odgovor:
Jesse Ventura, bivši guverner Minnesote, jednom je rekao: „Organizirana religija je prijevara i oslonac za manje inteligentne ljude koji traže sigurnost u grupama.“ S njim se složio pornograf Larry Flynt i komentirao: „Ne postoji ništa dobro što mogu reći o religiji. Ljudi ju koriste kao oslonac.“ Ted Turner jednom je jednostavno rekao: „Kršćanstvo je religija za gubitnike!“ Ventura, Flynt, Turner i ostali koji misle jednako kršćane gledaju kao emocionalno slabe i u potrebi za imaginarnom podrškom da se nose sa životom. Njihova insinuacija jest da su oni sami jaki i nemaju potrebu da im navodni Bog pomaže u njihovom životu.

Takve izjave dovode do niza pitanja: Odakle takvo razmišljanje dolazi? Ima li u tome ikakve istine? I kako Biblija odgovara na takve tvrdnje?

Je li vjera u Boga samo oslonac? — Utjecaj Freuda
Sigmund Freud (1856.-1939.) bio je austrijski neurolog koji je osnovao praksu psihoanalize, sustav koji podržava teoriju da nesvjesni motivi većinom diktiraju ljudsko ponašanje. Iako je promovirao ateizam, Freud je priznao da se istina vjere ne može opovrgnuti i da je vjera pružala utjehu brojnim ljudima kroz povijest. Međutim, Freud je mislio da je koncept Boga u biti iluzija. U jednom od svojih vjerskih djela, Budućnost jedne iluzije (The Future of an Illusion), napisao je: „Oni [vjernici] daju ime 'Bog' nekoj nebuloznoj apstrakciji koju su stvorili sami za sebe.“

Što se tiče motivacije za stvaranje takve iluzije, Freud je vjerovao dvije osnovne stvari: (1) vjernici stvaraju boga zato što imaju snažne želje i nade unutar sebe koje djeluju kao utjeha protiv grubosti života; (2) ideja o Bogu dolazi od potrebe za figurom idiličnog oca koji zamjenjuje nepostojećeg ili nesavršenog stvarnog oca u životu vjernika. Govoreći o navodnom faktoru ispunjavanja želje unutar vjere, Freud je napisao: „Ona [vjerska uvjerenja] su iluzije, ispunjenja najstarijih, najsnažnijih i najhitnijih želja čovječanstva. Vjeru zovemo iluzijom kada je ispunjenje želja glavni čimbenik onoga što motivira vjeru i na taj način ne pridajemo značaj njezinom odnosu prema stvarnosti, baš kao što ni iluziji nije potreban nikakav dokaz.“

Za Freuda, Bog je bio ništa više od psihološke projekcije koja je služila za zaštitu pojedinaca od stvarnosti s kojom se ne želi suočiti i s njom ne može sam nositi. Nakon Freuda došli su drugi znanstvenici i filozofi koji su tvrdili isto i rekli da je vjera samo iluzija/zabluda uma. Robert Pirsig, američki pisac i filozof koji je tipičan primjer Freudovih sljedbenika, rekao je sljedeće: „Kada neka osoba pati od zablude, to se zove ludilo. Kada mnogi ljudi pate od zablude, to se zove vjera.“

Što odgovoriti na ove optužbe? Ima li ikakve istine u tvrdnjama Freuda i ostalih?

Ispitivanje tvrdnje „mase kojoj je potreban oslonac“
Prilikom poštenog ispitivanja ovih tvrdnji, prvo što prepoznajemo jest ono što oni koji iznose te navode tvrde o sebi. Izrugivači vjere kažu da su kršćani skloni oslanjanju na psihološke čimbenike i čimbenike ispunjenja želja kojima oni, kao skeptici, nisu. No, kako to znaju? Primjerice, Freud je vidio potrebu za Bogom Ocem kao ispunjenjem želje za očinskom figurom emocionalno potrebitih ljudi, ali je li moguće da je sam Freud imao emocionalnu potrebu da figura oca uopće ne postoji? A možda je Freud imao potrebu za ispunjenjem želje koja se očituje u želji da ne postoji sveti Bog i sud nakon života, kao i želji da pakao nije stvaran. Ono što pokazuje vjerojatnost takvog razmišljanja jest samo pisanje Freuda koji je jednom rekao: „Loša strana toga, osobito za mene, leži u činjenici da znanost u vezi svega čini se zahtijeva postojanje Boga.“

Kao što su Freud i njegovi sljedbenici u svojoj poziciji tvrdili, razumno je zaključiti da je jedini način na koji osoba može prevladati „zahtijevanje“ crno-bijelog dokaza nečega stvaranje iluzorne nade koja nadjačava potvrdu Božjeg postojanja, a ipak ne uzimaju u obzir ovu mogućnost za sebe. Međutim, neki su ateisti iskreno i otvoreno priznali ovu mogućnost. Kao primjer može poslužiti ateist profesor/filozof Thomas Nagel, koji je jednom rekao: „Želim da ateizam bude istina i osjećam se nelagodno zbog činjenice da su neki od najinteligentnijih i dobro informiranih ljudi koje poznajem vjernici. Ne samo da ne vjerujem u Boga i prirodno se nadam da sam u svom uvjerenju u pravu, već se nadam da Bog ne postoji! Ne želim da Bog postoji; ne želim da svemir bude takav.“

Još nešto što treba imati na umu jest da nisu svi aspekti kršćanstva utješni. Na primjer, nauk o paklu, prepoznavanje da je čovječanstvo grešno i da ne može samo po sebi ugoditi Bogu, kao i druga slična učenja, nisu baš utješna. Kako Freud objašnjava nastanak tih učenja?

Dodatna misao koja izvire iz gornjeg pitanja jest da ako čovječanstvo samo izmišlja koncept Boga kako bi se osjećalo bolje, zašto bi ljudi izmislili Boga koji je svet? Takav bi Bog bio u suprotnosti s ljudskim prirodnim željama i praksom. Ustvari, takav bi Bog bio zadnji tip bogova kojeg bi izmislili. Umjesto toga, očekivano je da ljudi stvore boga koji se slaže s onime što po naravi žele činiti, a ne onog koji se protivi praksi koju oni sami označavaju „grešnom“ (iz nekog razloga još nije objašnjeno).

Posljednje pitanje glasi: Kako tvrdnje da je vjera „oslonac“ objašnjavaju ljudi koji su u početku bili neprijateljski raspoloženi prema vjeri i nisu željeli vjerovati? Takvi ljudi naizgled nemaju nikakvu želju da kršćanstvo bude istinito, ali nakon poštenog ispitivanja dokaza i priznanja njegove „stvarnosti“ postaju vjernici. Engleski naučnik C. S. Lewis jedan je od njih. Lewis je poznat po tome što je rekao da u cijeloj Engleskoj ne postoji osoba koja se obratila protiv svoje volje poput njega, da je doslovno uvučen u vjeru unatoč svim opiranjima, što je izjava koju bi se teško očekivalo od osobe koja fantazira da mu se ispune želje.

Čini se da su ova problematika i pitanja u suprotnosti s tvrdnjama „mase kojoj je potreban oslonac“ niti ih masa prikladno ignorira. No, što Biblija kaže o njihovim tvrdnjama? Kako odgovara na njihove optužbe?

Je li vjera u Boga samo oslonac? — Kako Biblija na to odgovara?
Postoje tri temeljna odgovora koja Biblija iznosi na tvrdnju da su ljudi izmislili ideju da im Bog bude oslonac. Prvo, Biblija kaže da je Bog stvorio ljude za sebe i dizajnirao čovječanstvo koje prirodno želi odnos s Njim. Na tu činjenicu, Augustin je napisao: „Stvorio si nas radi sebe, Gospodine, i naša srca su nemirna dok ne nađu mir u tebi.“ Biblija kaže da je čovječanstvo stvoreno na sliku Božju (Postanak 1,26). Ako je ovo istina, nije li razumno vjerovati da osjećamo želju za Bogom, budući da smo stvoreni s tom željom? Ne bi li trebao postojati božanski otisak i mogućnost odnosa između stvorenja i Stvoritelja?

Drugo, Biblija kaže da ljudi zapravo postupaju obratno od onoga što Freud i njegovi sljedbenici tvrde. Biblija navodi da je čovječanstvo u pobuni protiv Boga i prirodno ga odbacuje umjesto da za Njim čezne, i da je to odbacivanje razlog zbog kojeg Božji gnjev dolazi na nj. Realnost jest da ljudi prirodno čine sve što mogu kako bi potisnuli istinu o Bogu, a o čemu je Pavao pisao: „Otkriva se naime s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. Jer što se o Bogu može znati, očito im je; ta Bog im očitova. Jer ono nevidljivo njegovo, njegova vječna i sila i božanstvo, umom se razabire u djelima od stvaranja svijeta, tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga niti mu zahvališe, nego postadoše isprazni u svojim umovanjima te se pomrači nerazumno srce njihovo. Praveći se da su mudri, postadoše ludi“ (Rimljanima 1,18-22 VB). Činjenicu da se Bog svima jasno očituje kroz kreaciju, kao što Pavao navodi u svojim riječima, lijepo je sažeo C. S. Lewis, koji je napisao: „Božju prisutnost možemo ignorirati, ali ju ne možemo izbjeći. Svijet je prepun Njega.“

Sam Freud je priznao da je vjera „neprijatelj“, a to je upravo kako Bog opisuje ljude prije nego što postanu duhovno prosvijetljeni — kao Božje neprijatelje. To je nešto što je Pavao također priznao: „Jer ako se, dok još bijasmo neprijatelji, pomirismo s Bogom smrću Sina njegova, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim“ (Rimljanima 5,10 VB, dodan naglasak).

Treće, sama Biblija kaže da je život težak, nevolje su učestale i svi osjećaju strah od smrti. To su istine koje se lako vide u svijetu oko nas. Biblija također kaže da je Bog tu za nas da nam pomogne dok prolazimo kroz teška vremena i uvjerava nas da je Isus pobijedio strah od smrti. Sam Isus je rekao: „U svijetu ćete imati muku“, što govori o činjenici da teškoće u životu postoje, ali također je rekao: „ali hrabri budite“ i rekao svojim sljedbenicima da trebaju gledati na Njega za konačnu pobjedu (Ivan 16,33).

Biblija kaže da se Bog brine i pomaže svom narodu,te zapovijeda svojim sljedbenicima da pomažu jedni drugima, kao i da nose bremena jedni drugih (usp. Galaćanima 6,2). Govoreći o Božjoj brizi za narod, Petar je napisao: „Ponizite se dakle pod moćnom rukom Božjom, da vas uzvisi u pravo vrijeme. Svu svoju brigu bacite na nj, jer on se brine za vas“ (1. Petrova 5,6-7 VB, dodan naglasak). Isusova poznata izjava također govori o toj činjenici: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na sebe i naučite od mene jer sam krotka i ponizna srca. I naći ćete spokoj dušama svojim. Jer jaram je moj blag i breme moje lako“ (Matej 11,28-30 VB).

Pored toga što nam svakodnevno pomaže, Krist je također pobijedio strah od smrti. Kroz Njegovo uskrsnuće Isus je dokazao da smrt nema nikakve vlasti nad Njime, a Božja Riječ kaže da je Kristovo uskrsnuće dokaz uskrsnuća i vječnog života za sve koji su se pouzdali u Njega (usp. 1. Korinćanima 15,20). Oslobođenje od straha od smrti istina je koju objavljuje autor Hebrejima, koji je rekao: „Dakle, budući da su djeca dionici ¬tijela i krvi, tako i sam [Isus] u tome uze udjela da smrću uništi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, i oslobodi one koji — od straha pred smrću — kroza sav život bijahu podvrgnuti ropstvu“ (Hebrejima 2,14-15 VB, dodan naglasak).

Dakle, Biblija stvarno govori o Božjoj zaštiti, brizi i pomoći za Njegovo stvorenje. Takva istina doista donosi utjehu, ali to je utjeha koja je utemeljena na stvarnosti, a ne pukoj čežnji za ispunjenjem želja.

Je li vjera u Boga samo oslonac? — Zaključak
Jesse Ventura je pogriješio kada je rekao da je vjera samo oslonac. Takva izjava govori o ponosnoj naravi čovjeka i obuhvaća tip ljudi koje je Isus korio u knjizi Otkrivenja: „Jer govoriš: Bogat sam, obogatio sam se i ništa mi ne treba! A ne znaš da si baš ti jadan i bijedan i siromašan i slijep i gol“ (Otkrivenje 3,17 VB).

Tvrdnje o ispunjenju želja koje iznose Freud, Ventura i ostali samo djeluju kao optužnice protiv njih samih, te pokazuju njihovu želju za odbacivanjem Boga i Njegove tvrdnje za njihove živote, što je upravo ono što Biblija kaže da palo čovječanstvo čini. No od tih istih ljudi, Bog traži da prepoznaju njihove istinske želje i nudi sebe u zamjenu za lažnu nadu humanizma koje se drže.

Izjave u Bibliji u pogledu činjenice i dokaza Kristovog uskrsnuća donose utjehu i pravu nadu — nadu koja ne razočarava — i upućuje nas da hodamo na način da se pouzdajemo u Boga i prepoznamo svoju istinski „slabu“ poziciju pred Njime. Jednom kada to učinimo, postajemo snažni, baš kao što je Pavao rekao: „Jer kad sam slab, onda sam jak“ (2. Korinćanima 12,10 VB).



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Je li vjera u Boga samo oslonac?