Zašto je tjelesno uskrsnuće Isusa Krista toliko važno?



Pitanje: Zašto je tjelesno uskrsnuće Isusa Krista toliko važno?

Odgovor:
Tjelesno uskrsnuće Isusa Krista najvažniji je događaj u povijesti, pružajući nepobitan dokaz da je Isus onaj koji je tvrdio da jest – Sin Božji. Uskrsnuće nije samo vrhovna potvrda Njegova božanstva; također potvrđuje Bibliju, koja je predvidjela Njegov dolazak i uskrsnuće. Štoviše, dokazuje Kristove tvrdnje da će uskrsnuti trećeg dana (Ivan 2,19-21; Marko 8,31; 9,31; 10,34). Ako Kristovo tijelo nije uskrsnulo, nemamo nikakve nade ni da će uskrsnuti naše (1. Korinćanima 15,13. 16). Zapravo, bez Kristova tjelesnog uskrsnuća nemamo Spasitelja, nemamo spasenje i nemamo nadu u vječni život. Kao što je rekao apostol Pavao, naša bi vjera bila „uzaludna", a životna sila evanđelja potpuno eliminirana.

Budući da naša vječna sudbina ovisi o istini ovog povijesnog događaja, uskrsnuće je meta Sotoninih najvećih napada na crkvu. Prema tome, brojni su znanstvenici, teolozi, profesori i drugi stoljećima ispitivali i istraživali iz svakog kuta i beskrajno proučavali povijesnost Kristova tjelesnog uskrsnuća. I premda je nekoliko teorija pokušalo opovrgnuti ovaj važni događaj, nema vjerodostojnih povijesnih dokaza koji bi potvrdili bilo što drugo osim Njegovog doslovnog tjelesnog uskrsnuća. S druge strane, jasni i uvjerljivi dokazi o tjelesnom uskrsnuću Isusa Krista su neizmjerni.

Ipak, od kršćana u drevnom Korintu do mnogih danas, nesporazumi se nastavljaju u odnosu na određene aspekte uskrsnuća našeg Spasitelja. Neki se pitaju zašto je važno da je Kristovo tijelo uskrsnulo? Nije li Njegovo uskrsnuće moglo biti duhovno? Zašto i kako uskrsnuće Isusa Krista jamči tjelesno uskrsnuće vjernika? Hoće li naša uskrsla tijela biti ista kao i naša zemaljska tijela? Ako ne, kakva će biti? Odgovori na ova pitanja nalaze se u petnaestom poglavlju Pavlove prve poslanice crkvi u Korintu, crkvi koju je uspostavio nekoliko godina ranije tijekom svog drugog misionarskog puta.

Pored rastućih frakcija u mladoj korintskoj crkvi, bilo je nejasno razumijevanje nekih ključnih kršćanskih doktrina, uključujući i uskrsnuće. Premda su mnogi Korinćani prihvatili da je Krist uskrsnuo (1. Korinćanima 15,1. 11), imali su poteškoće u vjerovanju da bi drugi mogli ili će biti uskrsnuti. Kontinuirani utjecaj gnostičke filozofije, koja je smatrala da je sve duhovno dobro, dok je sve tjelesno, poput naših tijela, urođeno zlo, bio je u biti odgovoran za njihovu zbrku u vezi s vlastitim uskrsnućem. Stoga su se neki, a svakako i grčki filozofi tog doba, snažno suprotstavljali ideji da gnjusno tijelo bude vječno uskrsnulo (Djela 17,32).

Ipak, većina Korinćana je razumjela da je Kristovo uskrsnuće bilo tjelesno, a ne duhovno. Uostalom, uskrsnuće znači „uskrsnuće od mrtvih"; nešto što se vraća u život. Shvaćali su da su sve duše besmrtne i da nakon smrti odmah odlaze biti s Gospodinom (2. Korinćanima 5,8). Dakle, „duhovno" uskrsnuće ne bi imalo smisla, jer duh ne umire i stoga ne može uskrsnuti. Osim toga, bili su svjesni da su Sveto pismo i sam Krist izjavili da će Njegovo tijelo treći dan uskrsnuti. Biblija također jasno kaže da Kristovo tijelo neće vidjeti propadanje (Psalam 16,10; Djela 2,27), stoga optužba ne bi imala smisla da Njegovo tijelo nije uskrsnulo.

Naposljetku, Krist je naglasio svojim učenicima da je Njegovo tijelo uskrslo: „Duh nema tijela i kostiju kao što vidite da ja imam" (Luka 24,39).

Međutim, zabrinutost Korinćana bila je u vezi s njihovim osobnim uskrsnućem. U skladu s tim, Pavao je pokušao uvjeriti Korinćane da, jer je Krist uskrsnuo od mrtvih, jednog će dana i oni uskrsnuti od mrtvih i da će ta dva uskrsnuća – Kristovo i naše – morati stati ili pasti zajedno, jer „ako li nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo" (1. Korinćanima 15,13).

„Ali sada, Krist uskrsnu od mrtvih i postade prvina onih koji usnuše. Jer kako po čovjeku bȋ smrt, po Čovjeku i uskrsnuće mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni" (1. Korinćanima 15,20-22 VB).

Kad je Isus Krist uskrsnuo, postao je „prvina" svih koji će uskrsnuti (vidi također Kološanima 1,18). Izraelci nisu mogli u potpunosti sakupiti svoje usjeve dok nisu prvo donijeli svećenicima reprezentativni uzorak (prve plodove) kao prinos Gospodinu (Levitski zakonik 23,10). To je ono što Pavao govori u 1. Korinćanima 15,20-22; Kristovo uskrsnuće bilo je „prvina" uskrsnule „žetve" vjernika koji su umrli. Riječ „prvina" koju Pavao koristi označava nešto za slijediti, a to su Njegovi sljedbenici – ostatak „žetve". Tako Kristovo uskrsnuće jamči naše. Doista, Njegovo uskrsnuće zahtijeva naše uskrsnuće.

I da bi odložili svoje zabrinutosti u vezi duha s onim što se smatralo nepoželjnim tijelom, Pavao im je objasnio prirodu naših uskrslih tijela i kako će se razlikovati od naših zemaljskih tijela. Pavao je naša mrtva zemaljska tijela usporedio sa „sjemenom", a Bog će nam na kraju dati drugo tijelo (1. Korinćanima 15,37-38) koje će biti kao Kristovo slavno uskrslo tijelo (1. Korinćanima 15,49; Filipljanima 4,21). Zapravo, kao i kod našeg Gospodina, naša tijela koja su sada prolazna, nečasna, slaba i naravna, jednog će dana uskrsnuti u tijela koja su neprolazna, slavna, snažna i duhovna (1. Korinćanima 15,42-44). Naša će duhovna tijela biti savršeno opremljena za nebeski, nadnaravni život.

English


Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu
Zašto je tjelesno uskrsnuće Isusa Krista toliko važno?