Koje su razne teorije biblijskog nadahnuća?


Pitanje: Koje su razne teorije biblijskog nadahnuća?

Odgovor:
Nauk o nadahnuću je učenje da je Biblija nadahnuta od Boga i stoga je naše nepogrešivo pravilo za vjeru i praksu. Ako je Biblija jednostavno djelo ljudske mašte, onda nema uvjerljivog razloga da slijedite njezina učenja i moralne smjernice. Sama Biblija daje snažnu tvrdnju da je nadahnuta od Boga: „Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za poučavanje, za prijekor, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude potpun, opremljen za svako dobro djelo" (2. Timoteju 3,16-17 VB). U ovom stihu uočavamo dvije činjenice u vezi s Pismom: 1) da je „od Boga nadahnuto", i 2) da je „korisno" za kršćanski život.

Postoje četiri pogleda nadahnuća:
1. Neo-ortodoksni pogled nadahnuća
2. Diktirani pogled nadahnuća
3. Pogled ograničenog nadahnuća
4. Pogled plenarno verbalnog nadahnuća

Neo-ortodoksni pogled nadahnuća naglašava transcendenciju Boga. Neo-ortodoksija uči da je Bog toliko drugačiji od nas da je jedini način na koji bismo ga ikada mogli upoznati kroz izravno otkrivenje. Ovaj pogled na Božju transcendenciju negira svaki koncept prirodne teologije (tj. da se Boga može spoznati kroz Njegovu kreaciju). Nadalje, neo-ortodoksija poriče da je Biblija Božja Riječ. Umjesto toga, Biblija je svjedok ili posrednik do Božje Riječi, Isusa. Neo-ortodoksna teorija nadahnuća kaže da riječi u Bibliji nisu Božje riječi, već pogrešive riječi koje su napisali pogrešivi ljudi. Biblija je samo „nadahnuta" u tome što Bog ponekad može upotrijebiti riječi da bi govorio pojedincima.

Neo-ortodoksna teorija nadahnuća uopće nije nadahnuće. Ako je Biblija pogrešivi produkt pogrešivih ljudi, onda zapravo nema nikakvu vrijednost, barem ništa više od bilo koje druge knjige. Bog nam je isto tako mogao „govoriti" kroz djela fikcije kao što je mogao kroz Bibliju.

Teorija diktiranog nadahnuća vidi Boga kao autora Pisma, a individualne ljudske posrednike kao tajnike koji su zapisali riječi. Bog je govorio, a čovjek zapisao. Ovo stajalište ima neke temelje, budući da znamo da postoje dijelovi Pisma u kojima Bog u biti kaže: „Napiši" (npr. Jeremija 30,2), ali nije sve Pismo dano na taj način. Petoknjižje je zapravo kronika židovskog naroda prije nego što se nastanio u Obećanoj zemlji. Iako je Mojsije primarni autor, veliki dio Petoknjižja zahtijevao je uređivanje Mojsijevog dijela, budući da je nesumnjivo sastavio ranije zapise nekih povijesnih događaja. Luka navodi u uvodu svoga Evanđelja da je detaljno istražio događaje iz Isusova života prije pisanja (Luka 1,1-4). Mnoge proročke knjige čitamo kao dnevnike proročkih života. Zaključak je da teorija diktiranja objašnjava samo određene dijelove Pisma, ali ne sve ili čak većinu.

Teorija ograničenog nadahnuća je suprotan pogled od teorije diktiranja. Iako potonje vidi Pismo kao primarno Božje djelo s minimalnim ljudskim doprinosom, prvo vidi Pismo kao prije svega čovjekovo djelo s ograničenom pomoći od Boga. Teorija ograničenog nadahnuća kaže da je Bog vodio ljudske autore, ali im dopustio slobodu izražavanja u svojim djelima, čak do te mjere da su dopustili činjenične i povijesne pogreške. Srećom, Duh Sveti je spriječio doktrinarne pogreške. Problem s ovim stajalištem jest u tome da, ako je Biblija sklona pogreškama u svojim povijesnim izvještajima, kako joj onda možemo vjerovati po doktrinarnim pitanjima? Uz ograničeno nadahnuće pouzdanost Biblije se dovodi u sumnju. Ovaj pogled također ignorira činjenicu da je biblijska priča o otkupljenju od Postanka do Otkrivenja izrečena nasuprot pozadine ljudske povijesti – učenje je utkano u povijest. Ne možemo proizvoljno reći da je povijest netočna, a zatim tvrditi da sadrži zrno doktrinarne istine.

Konačno stajalište, kao i pogled pravovjernog kršćanstva, jest teorija plenarnog, verbalnog nadahnuća. Riječ plenarno znači „potpuno ili puno", a verbalno znači „same riječi Pisma". Stoga plenarno, verbalno nadahnuće jest stajalište da je svaka riječ u Bibliji sama riječ od Boga. Nisu nadahnute samo ideje ili misli, već i same riječi. Druga Timoteju 3,16-17 koristi jedinstvenu grčku riječ, theopneustos, koja doslovno znači „od Boga nadahnuto". Pismo je „udahnuto" iz Božjih usta. Biblijske riječi su Božje riječi.

Nadalje, „nikada proroštvo ne bȋ čovječjom voljom doneseno, nego ga nošeni Duhom Svetim izgovoriše sveti Božji ljudi" (2. Petrova 1,21). Ovaj nam stih daje indiciju o tome kako je Bog nadahnuo ljudske autore. Ljudi su izgovarali (ili napisali) „nošeni Duhom Svetim". Glagol za „nošeni" koristi se kad se govori o jedru koje se puni vjetrom i nosi brod po vodi. Kada su ljudski autori stavljali pero na papir, Duh Sveti „ih je nosio" tako da su ono što su napisali bile „udahnute" riječi od Boga. Dakle, iako pisanje zadržava osobnost pojedinih autora (Pavlov stil je sasvim drugačiji od Jakovljevog ili Ivanovog ili Petrovog), same riječi su upravo ono što je Bog želio da se napiše.

Pravilno gledište biblijskog nadahnuća je pravovjerni pogled crkve, koji kaže da je Biblija plenarno, verbalno nadahnuta Riječ Božja.

English


Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu
Koje su razne teorije biblijskog nadahnuća?