Što je sveti smijeh?



Pitanje: Što je sveti smijeh?

Odgovor:
Pojam „sveti smijeh“ nastao je za opisivanje fenomena tijekom kojeg se osoba nekontrolirano smije, po svoj prilici zbog ispunjenja radošću Duha Svetoga. Karakterizira ga zvuk nekontroliranog smijeha, ponekad praćen nesvjesticom ili padanjem na pod. Objašnjenje onih koji su imali to iskustvo na prvu se ponešto razlikuje, ali svi vjeruju da je to znak „blagoslova“ ili „pomazanja“ Duha Svetoga.

Iskustvo svetog smijeha po prirodi je subjektivno. Stoga, u nastojanju da se pronađe prava istina, moramo pokušati biti objektivni. Kada naša definicija ovisi o našem svjetovnom iskustvu, veoma smo blizu toga da postanemo potpuno relativni u našem razmišljanju. Ukratko, osjećaji nam ne govore što je istina. Osjećaji nisu loši, i ponekad su u skladu s istinom iz Biblije. Međutim, češće su usklađeni s našom grešnom naravi. Nestalna narav srca jako je nepouzdan kompas. „Srce je prijevarno više od svega, i podlo je ono; tko da ga pronikne?“ (Jeremija 17,9 VB). Ovo načelo prijevarnog srca osobito je primjenjivo na fenomen poznat kao „sveti smijeh“. Nema sumnje da se ljudi na sastancima probuđenja počnu nekontrolirano smijati. To je činjenica. No, što to zapravo znači?

Smijeh se više puta spominje u Bibliji. Često se koristi za opis podrugljivog ili prezirnog odgovora, kao što je bilo u slučaju Abrahama i Sare koji su se smijali kada im je Bog rekao da će imati dijete u svojoj starosti. Neki ga stihovi koriste kao znak podsmijeha (Psalam 59,8; Psalam 80,6; Izreke 1,26), a opet neki drugi stihovi izravno ističu narav samog smijeha. Primjerice, Salomon daje sljedeće zapažanje u Propovjedniku 2,2: „O smijehu rekoh: 'Ludost je!' I o veselju: 'Što se time postiže?'“ Potom u 7,3 nastavlja: „Bolja je žalost nego smijeh, jer pod žalosnim licem srce je radosno.“ Izreke 14,13 kažu suprotno: „Srce i u smijehu može biti bolno, i svršetak je radosti žalost.“ Oba su ova stiha istinita: tužna se osoba može smijati da prikrije svoju tugu, i osoba može plakati iako je u sebi sretna. Dakle, osim što nam emocija ne uspijeva dati istinu, također vidimo da smijeh nije uvijek pokazatelj radosti, već može značiti ljutnju, tugu ili podsmijeh. Isto tako, nedostatak smijeha automatski ne znači tugu. Smijeh je subjektivno iskustvo.

Najuvjerljiviji biblijski argument protiv onoga što se naziva „sveti smijeh“ nalazi se u Galaćanima 5,22-23. Kaže: „A plod je Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjera, krotkost, uzdržljivost. Protiv ovih nema zakona“ (VB). Ako je uzdržljivost, to jest samokontrola, plod Božjeg Duha, kako nekontrolirani smijeh može također biti plod Njegovog Duha? Vođe probuđenja tvrde da biti „pun“ Duha znači da smo nekako „razbacani“ po Njegovoj volji. No, prema Galaćanima 5,22-23, ideja da Bog potiče ljude da se ponašaju kao da su pijani ili da se nekontrolirano smiju ili proizvode životinjske zvukove zbog pomazanja Duha izravno se protivi načinu na koji Duh djeluje. Duh koji se opisuje u Galaćanima 5 u nama potiče samokontrolu, a ne suprotno. Konačno, nitko u Bibliji nije bio više ispunjen Duhom Svetim od Isusa, a Biblija nigdje ne bilježi da se smijao.

U svjetlu toga, korisno je pogledati sljedeće stihove iz 1. Korinćanima 14, gdje Pavao govori o govoru u jezicima. „A sada, braćo, kad bih došao k vama govoreći jezicima, što bi vam koristilo ako vam ne bih govorio ili otkrivenjem ili spoznajom ili proroštvom ili naukom?“ (s. 6).

„Jer ako i truba dadne nejasan glas, tko će se spremiti za boj? Tako i vi, ako jezikom ne dadete jasnu riječ, kako će se znati što se govori? Ta govorit ćete u vjetar“ (s. 8-9).

„Što dakle, braćo? Kad se sastajete, svaki od vas ima psalam, ima učenje, ima jezik, ima otkrivenje, ima tumačenje — sve neka bude na izgradnju. Ako tko govori drugim jezikom, neka to budu po dvojica, ili najviše trojica, i to po redu, a jedan neka tumači. Ako pak ne bi bilo tumača, neka šuti u crkvi i neka govori samomu sebi i Bogu“ (s. 26-28).

„Jer Bog nije Bog nereda, nego mira, kao što je u svim crkvama svetih“ (s. 33).

U ono doba, mnogi su ljudi u crkvama govorili u jezicima koji su bili neprepoznatljivi drugima, i stoga Pavao kaže da su beskorisni u crkvi, jer onaj koji bi govorio nije mogao izgrađivati druge. Isto se može primijeniti na sveti smijeh. Što nam koristi (pita Pavao) ako si međusobno ne govorimo otkrivenjem, spoznajom, proroštvom ili naukom? I ponovno kaže: „Sve neka bude na izgradnju.“ Zaokružuje ovu tvrdnju rekavši: „Bog nije Bog nereda, nego mira“, pri čemu jasno kaže da ne želi atmosferu u crkvi koja je puna nereda i besmislena, nego onu koja je puna spoznaje i izgradnje.

Iz onoga što Pavao govori čini se da ono što se naziva „svetim smijehom“ pada pod kategoriju onoga što „ne izgrađuje“ tijelo Kristovo, i stoga treba izbjegavati. Prepoznajemo sljedeće: a) smijeh je nepouzdani emocionalni odgovor; b) može biti znak nekoliko različitih emocija; i c) ne postiže ništa korisno. Nadalje, nekontrolirani grčevi emocija u suprotnosti su s prirodom Duha Svetoga. Dakle, nije preporučljivo na „sveti smijeh“ gledati kao sredstvo rasta u kojem se približavamo Bogu ili kao sredstvo doživljavanja Njegovog Duha.



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Što je sveti smijeh?