Kako se kršćanski roditelji mogu uhvatiti u koštac sa smrću svoga djeteta?



Pitanje: Kako se kršćanski roditelji mogu uhvatiti u koštac sa smrću svoga djeteta?

Odgovor:
Roditelji ne mogu zamisliti traumatičnije iskustvo od smrti svoga djeteta. Svi roditelji naravno očekuju da će ih djeca nadživjeti. Takav gubitak je izniman događaj, koji sa sobom donosi snažan osjećaj boli i dugotrajne tuge. To je iskustvo koje mijenja život, te roditeljima pruža jedinstvene izazove dok pokušavaju obnoviti život bez svoga djeteta.

Bilo bi veoma drsko da netko kaže roditeljima kako se trebaju uhvatiti u koštac s gubitkom svoga djeteta. Međutim, znamo da su oni koji prepuštaju svoj život Bogu sposobniji oporaviti se od takvoga gubitka s većim osjećajem normalnosti od onih koji nemaju iskrenu i pozitivnu vjeru u našega Stvoritelja. Dakle, kako se kršćanski roditelji mogu uhvatiti u koštac sa smrću svoga djeteta? Spominje li se ta tema u Bibliji, a ako se spominje, na koji način?

Kao prvo, trebali bismo imati na umu da svaki čovjek žalosti pristupa drukčije. Emocije se mogu uvelike razlikovati u svome intenzitetu. Te emocije su uobičajene i prirodne. Drugo, ni jedan se roditelj ne može u potpunosti oporaviti od gubitka svoga djeteta. Nije to poput neke bolesti od koje se možemo oporaviti. Većina savjetnika to uspoređuje s fizičkom ozljedom koja mijenja život. Ipak, trebali bismo znati i to da, iako ćemo uvijek osjećati gubitak, njegov intenzitet se s vremenom smanjuje.

Pouzdanje u Boga koji nas voli i koji je uvijek vjeran pomaže nam da izdržimo i oporavimo se od gubitka djeteta, a ponekad se drugi čak čude kako je to moguće. Tako je bilo s kraljem Davidom, čije je dijete umrlo sedam dana nakon porođaja (2. Samuelova 12:18-19). Postoji nekoliko vrijednih lekcija koje možemo naučiti iz ovoga odlomka u Svetom pismu, a koji ožalošćenim roditeljima mogu pomoći da se s budućnosti suoče imajući nadu.

Vidimo da se David žarko molio za djetetov život (2. Samuelova 12:16). Naravno, svi bi se roditelji trebali uvijek moliti za svoju djecu, a ne samo u teška vremena. Roditelji bi se trebali uvijek moliti za svoju djecu, moleći Boga da ih pazi i zaštiti. Isto tako, roditelji bi se trebali moliti da im Bog da pobožnu mudrost i vodstvo kako bi djeca rasla u stezi i opomeni Gospodnjoj (Suci 13:12; Izreke 22:6; Efežanima 6:4).

Još jedna lekcija koju učimo od Davida bila je njegova reakcija na djetetovu smrt. Kada je saznao da je dijete umrlo, vidimo prihvaćanje koje je pokazao svojim djelima kada „usta sa zemlje, okupa se, pomaza se i preobuče se u druge haljine. Zatim uđe u Dom Jahvin i pokloni se. Vrativši se potom svojoj kući, zatraži da mu dadu jela; i jeo je“ (2. Samuelova 12:20). U ovome nas odlomku iznenađuje to što David „uđe u Dom Jahvin i pokloni se.“ Drugim riječima, David nije samo prihvatio smrt svoga djeteta, nego je stvar predao Bogu u štovanju. Sposobnost štovanja i čašćenja Boga u vrijeme kušnje ili krize moćan je pokazatelj našeg duhovnog pouzdanja u Boga. Kada tako činimo, to nam pomaže da prihvatimo stvarnost našega gubitka. Štoviše, to je način na koji nas Bog oslobađa da nastavimo živjeti.

Sljedeća lekcija otkriva nam još više od prve. Otkriva nam sigurnost u spoznaji da djeca koja umru prije dobi odgovornosti idu u nebo. Davidov odgovor onima koji su ga pitali za njegovu reakciju na smrt njegova djeteta oduvijek je davao utjehu roditeljima vjernicima koji su izgubili svoje dijete dok je bilo malo: „A sada, kad je umrlo, čemu da postim? Mogu li ga vratiti? Ja ću otići k njemu, ali se ono neće vratiti k meni“ (2. Samuelova 12:23). David je bio pun pouzdanja da će ponovno sresti svoga sina u raju. Ovaj odlomak daje snažnu indikaciju da mala djeca koja odu s ovoga svijeta idu na nebo.

Tugovanje zbog gubitka djeteta je putovanje na kojemu vam se srce para od žalosti. Ne postoje neke smjernice koje nas mogu poučiti kako možemo podnijeti tugu. Međutim, savjetnici i oni koji su iskusili gubitak djeteta iznijeli su ove savjete koji su njima pomogli da to prebrode:

• Spoznajte da niste sami. Imate Boga. Imate svoju braću i sestre u Kristu. Imate bliske prijatelje i obitelj. Oni su tu da vam pomognu.

• Nemojte stavljati vremenska ograničenja vašem oporavku. Nemojte očekivati da će proći dan a da nećete pomisliti na svoje dijete, niti biste to trebali željeti.

• Pričajte o svome djetetu. Važno je da podijelite priču o vašem djetetu s drugima.

• Brinite se za sebe i za svoju drugu djecu. I ona pate. I ona trpe gubitak svoga brata ili sestre, te im je teško kada vide svoje roditelje ožalošćene.

• Pokušajte ne donositi nikakve velike odluke barem prvu godinu dana.

• Očekujte da ćete proći kroz mnoga „prva“ iskustva nakon smrti maloga djeteta – prvi rođendan, prvi Božić itd. – i ta iskustva će vam biti bolna.

Na kraju, kršćani koji su izgubili dijete imaju veliko i vjerno obećanje Božje riječi: „(Bog) će otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe“ (Otkrivenje 21:4).



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Kako se kršćanski roditelji mogu uhvatiti u koštac sa smrću svoga djeteta?