Što je sekularni humanizam?



Pitanje: Što je sekularni humanizam?

Odgovor:
Ideal sekularnog humanizma jest da se čovječanstvo prizna kao dio nestvorene, vječne prirode; cilj je popravljanje samog čovjeka bez pozivanja na Boga ili Njegove pomoći. Sekularni humanizam proizašao je od prosvjetiteljstva iz 18. stoljeća i slobodoumlja iz 19. stoljeća. Neki bi se kršćani mogli iznenaditi kad saznaju da zapravo dijele neka mišljenja sa sekularnim humanistima. Mnogi kršćani i sekularni humanisti opredjeljuju se za razum, slobodno traganje, razdvajanje crkve i države, ideal slobode i moralno obrazovanje. Ipak, razlikuju se u mnogim drugim područjima. Sekularni humanisti temelje svoj moral i ideje o pravdi na kritičkoj inteligenciji bez pomoći Biblije, za razliku od kršćana koji se oslanjaju na biblijsko znanje onog što je ispravno i pogrešno, dobro i zlo. I premda sekularni humanisti i kršćani razvijaju i koriste znanost i tehnologiju, za kršćane ovi alati trebaju služiti u službi čovjeka na slavu Božju. S druge strane, sekularni humanisti na njih gledaju kao instrumente sa svrhom služenja ljudskim ciljevima bez govora o Bogu. U svom preispitivanju porijekla života, sekularni humanisti ne priznaju da je Bog stvorio čovjeka iz praha zemaljskog, nakon što je ni iz čega stvorio zemlju i na njoj sva živa bića. Za sekularne humaniste, priroda je vječna, samoodrživa sila.

Sekularne humaniste bi mogla iznenaditi činjenica da mnogi kršćani dijele njihov stav vjerskog skepticizma i zalažu se za uporabu kritičkog razuma u obrazovanju. Kršćanski humanisti slijede primjer plemenitih Berejaca, čitaju i slušaju upute, ali sve ispituju u svjetlu Biblije (Djela 17,11). Ne prihvaćaju jednostavno svaku izjavu ili mentalnu percepciju koja ulazi u njihov um, nego sve ideje i „spoznaje“ testiraju u odnosu na apsolutni standard Božje riječi kako bi bili poslušni Kristu, svom Gospodinu (vidi 2. Korinćanima 10,5; 1. Timoteju 6,20). Kršćanski humanisti razumiju da su sva blaga mudrosti i znanja sakriveni u Kristu (Kol 2,3) i nastoje rasti u potpunoj spoznaji svakog dobra za Kristovu službu (Filipljanima 1,9; 4,6; usp. Kološanima 1,9). Za razliku od sekularnih humanista, koji odbacuju pojam objavljene istine, mi se pridržavamo Božje riječi, koja je standard s kojim mjerimo, odnosno ispitujemo kvalitetu svega. Ovi kratki komentari ne rasvjetljuju potpuno kršćanski humanizam, ali dodaju život i značaj kliničkoj definiciji iz rječnika (npr. Treći novi međunarodni Webster rječnik definira kršćanski humanizam kao „filozofsko zagovaranje samoispunjenja čovjeka u okviru kršćanskih načela“).

Prije nego što razmotrimo kršćanski odgovor na sekularni humanizam, moramo proučiti pojam samog humanizma. Humanizam općenito podsjeća na preporod ili oživljavanje drevnog učenja i kulture za vrijeme renesanse. Tijekom tog doba, „humanisti“ su razvili stroge načine učeništva na temelju grčkih i rimskih modela, te pokušali izgraditi novi latinski stil (u književnim i plastičnim umjetnostima) i na temelju njih političke institucije. Međutim, davno prije renesanse, „kršćanski humanizam“ napredovao je u djelima i mislima Augustina, Akvinskog, Erasmusa i drugih. Neki čak u Platonu, poganskom filozofu, vide vrstu razmišljanja koja je kompatibilna s kršćanskim naukom. Iako Platon nudi mnogo toga što je korisno, njegove pretpostavke i zaključci nikako nisu bili biblijski. Platon je, poput Nietzschea, vjerovao u „vječni recidiv“ (reinkarnaciju); imao je (kao i Grci općenito) površno poštovanje prema njihovim bogovima, ali je za njih čovjek bio mjerilo svega. Suvremeni izrazi sekularnog humanizma odbacuju ujedno nominalne kršćanske elemente njihovih prethodnika i osnovne biblijske istine, kao što je činjenica da ljudska bića nose sliku svoga Stvoritelja, Boga koji se otkrio u Bibliji i zemaljskom životu i službi Gospodina Isusa.

Tijekom znanstvene revolucije, istraživanja i otkrića uglavnom uvježbanih znanstvenika koji se mogu smatrati humanistima (ljudi poput Kopernika i Galilea) izazvali su rimokatoličku dogmu. Rim je odbacio nalaze novih empirijskih znanosti i dao kontradiktorne izjave o pitanjima koja leže izvan područja vjere. Vatikan je smatrao da, budući da je Bog stvorio nebeska tijela, ona moraju odražavati „savršenstvo“ njihovog Stvoritelja; stoga je odbacio astronomska otkrića da su orbite planeta eliptične, a ne okrugle, kao što se ranije smatralo, te da sunce ima „pjege“ ili hladnija, tamnija područja. Ove empirijske provjerljive činjenice, kao i ljudi koji su ih otkrili nisu se protivili biblijskom nauku. Pravi zaokret od biblijski otkrivene istine u smjeru naturalističkog humanizma – kojeg karakterizira odbacivanje autoriteta i biblijske istine, te vođenje ka jednom glasnom sekularnom obliku humanizma – dogodio se tijekom prosvjetiteljstva u okviru 18. i 19. stoljeća i ukorijenio se u cijeloj Europi, uz osobit procvat u Njemačkoj.

Brojni panteisti, ateisti, agnostici, racionalisti i skeptici provodili su razne neobavezne intelektualne projekte da otkriju istinu. U svojim razdvojenim i različitim načinima, ljudi kao što su Rousseau i Hobbes tražili su amoralna i racionalna rješenja za ljudske dileme. Štoviše, djela kao Hegelova Fenomenologija duha, Kantova Kritika čistog uma i Fichteova Nauka o znanosti postavljaju teoretski temelj za kasnije sekularne humaniste. Svjesno ili nesvjesno, suvremeni znanstvenici i sekularni humanisti grade na tom temelju kada promiču isključivo „racionalne“ pristupe društvenim i etičkim pitanjima, te proturječnim oblicima samoodređenja u područjima kao što su individualna autonomija i sloboda izbora u seksualnim odnosima, reprodukciji i dobrovoljnoj eutanaziji. U kulturnom području, sekularni humanisti oslanjaju se na kritičke metode kada tumače Bibliju i odbacuju mogućnost božanske intervencije u ljudskoj povijesti. U najboljem slučaju, Bibliju vide kao „svetu povijest“.

Prateći naslov „višeg kriticizma“, sekularni humanizam proširio se u teološkim školama i promicao svoj racionalizirani ili antropocentrični pristup biblijskim studijama. Počevši u Njemačkoj krajem 19. Stoljeća, „viši kriticizam“ tražio je da „ide iza dokumenata“ i ne naglašava autoritativnu poruku biblijskog teksta. Kao što je Darrell L. Bock zapazio, špekulativna narav višeg kriticizma tretira Bibliju kao „zamagljeno ogledalo u prošlost“, a ne kao nepogrešivi povijesni zapis o životu i učenjima Krista i Njegovih apostola („Uvod“ u Biblijska teologija Novog zavjeta, Roy B. Zuck i D. L. Bock, 1994., str. 16). Na primjer, Rudolf Bultmann, vodeći predstavnik višeg kriticizma, u svojoj Teologiji Novog zavjeta u velikoj mjeri se oslanja na kritičke pretpostavke. Kao što Bock ističe, autor je „toliko skeptičan u vezi novozavjetnog prikaza Isusa da jedva raspravlja o teologiji Isusa“.

Dok je viši kriticizam potkopao vjeru nekih, oni poput B. B. Warfielda sa Sjemeništa Princeton, Williama Erdmana i drugih uvjerljivo su branili Bibliju kao Božju Riječ. Primjerice, skepticima koji su dovodili u pitanje rano doba i autorstvo četvrtog Ivanovog evanđelja, Erdman i drugi vjerni Gospodnje sluge kritički su i uz jednako učeništvo odgovarali i branili ove osnove.

Isto tako, u filozofiji, politici i društvenoj teoriji, kršćanski znanstvenici, pravnici, pisci, političari i umjetnici rukovali su sličnim oružjem u obrani vjere i uvjeravanju srca i umova u Evanđelje. Međutim, u mnogim područjima intelektualnog života borba nije ni blizu gotova. Na primjer, u književnim krugovima izvan akademskog svijeta, ideje Ralph Waldo Emersona i dalje imaju veliki utjecaj. Emersonov panteizam obuhvaća negiranje Krista. To suptilno može obmanuti one koji nisu oprezni da se odvrate od Evanđelja. Emerson je smatrao da „nadilaženje duše“ u pojedincima čini svakoga izvorom svog vlastitog spasenja i istine. U čitanju pisaca poput Emersona i Hegela, kršćani (naročito oni koji brane vjeru koja je jednom i zauvijek predana svetima [Judina 1,3]) moraju biti oprezni i Božju Riječ držati kao centar svog uma i ostati ponizni i poslušni u svojim životima.

Kršćanski i sekularni humanisti ponekad sudjeluju u iskrenom dijalogu u vezi osnova ili izvora poretka u svemiru. Bilo da to zovu razumom ili Aristotelovim glavnim pokretačem, neki sekularni racionalisti ispravno zaključuju da je moralna Istina preduvjet za moralni poredak. Iako su mnogi sekularni humanisti ateisti, općenito imaju visok stav o razumu; stoga, kršćanski apologeti mogu racionalno razgovarati s njima o Evanđelju, kao što je Pavao činio u Djelima 17,15-34 kada se obraćao Atenjanima.

Kako kršćanin treba odgovoriti na sekularni humanizam? Za sljedbenike Puta (Djela 9,2; 19,19. 23), svaki legitiman oblik humanizma mora sagledati potpunu realizaciju ljudskih potencijala u podčinjenosti ljudskog uma i volje Božjem umu i volji. Božja je želja da nitko ne propadne, već da se svi pokaju i baštine vječni život kao Njegova djeca (Ivan 3,16; 1,12). Sekularni humanizam teži tome da učini i manje i više. Ima za cilj iscijeliti ovaj svijet i proslaviti čovjeka kao autora vlastitog, progresivnog spasenja. U tom smislu, „sekularni“ humanizam prilično olako shvaća određene vjerske zamjene za pravo Božje Evanđelje – na primjer, učenja Joganande, osnivača Zajedništva samospoznaje. S druge strane, kršćanski humanisti slijede Gospodina Isusa u razumijevanju da naše kraljevstvo nije od ovoga svijeta i da se ovdje ne može u potpunosti ostvariti, usprkos Božjim obećanjima Izraelu (Ivan 18,36; 8,23). Usmjeravamo svoje misli na Božje vječno kraljevstvo, a ne na zemaljske stvari, jer smo umrli i naši su životi skriveni s Kristom u Bogu. Kada se Krist – koji je naš život – vrati, pojavit ćemo se s Njime u slavi (Kološanima 3,1-4). Ovo je uistinu visoko gledište naše sudbine kao ljudskih bića, jer smo Njegovo potomstvo, kao što čak i sekularni pjesnici kažu (vidi Aratusovu pjesmu „Phainomena“; usp. Djela 17,28).

Osoba ne mora biti kršćanin da shvati da humanizam po sili samoga razuma ne može uspjeti. Čak je i Immanuel Kant, pišući svoju knjigu Kritika čistog uma u jeku njemačkog prosvjetiteljstva, ovo razumio. Kristovi sljedbenici ne bi smjeli zapasti u prijevaru filozofije i ljudske tradicije, niti ih smiju zarobiti oblici humanizma na temelju romantične vjere u mogućnost ljudske samorealizacije (Kološanima 2,8). Hegel je temeljio ljudski razvoj na idealu razuma kao da duh „predstavlja“ samoga sebe kroz progresivne dijalektičke faze u povijesti; ali da je Hegel doživio i vidio svjetske ratove 20. stoljeća, vjerojatno ne bi ustrajao na prepoznavanju ljudskog razvoja u ovom debaklu od povijesti. Kršćani razumiju da je svaki oblik humanizma, koji je odvojen od Božjeg autorskog otkupljenja, osuđen na propast i lažnu vjeru. Visoko gledište čovjeka temeljimo na visokom gledištu Boga, budući da je čovječanstvo stvoreno na sliku Božju, a u vezi čovjekove očajničke situacije i Božjeg plana spasenja slažemo se s Biblijom.

Kao što je Alexander Solzhenitsyn primijetio, humanizam ne nudi nikakvo rješenje za očajničko stanje čovječanstva. Izjavljuje to na ovaj način: „Da je humanizam u pravu u vezi tvrdnje da je čovjek rođen da bude sretan, onda ne bi bio rođen da umre. Budući da je njegovo tijelo osuđeno na smrt, njegov zadatak na zemlji očito mora biti više duhovne naravi.“ Doista. Čovjekov zadatak jest tražiti i pronaći Boga (Djela 17,26-27; usp. 15,17), odnosno pravog otkupitelja koji nam nudi nešto bolje od zemaljske baštine (Hebrejima 6,9; 7,17). Svatko tko otvori vrata Kristu (Otkrivenje 3,20) naslijedit će tu bolju zemlju, koju je Bog pripremio onima koji ga ljube i koji su pozvani prema Njegovoj odluci (Efežanima 1,11; Rimljanima 8,28; Hebrejima 11,16; usp. Matej 25,34; Ivan 14,2). Koliko je to bolje od svih ponosnih i uzvišenih ciljeva sadržanih u sekularno humanističkoj tvrdnji?



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Što je sekularni humanizam?