Kako poštujemo roditelja zlostavljača?



Pitanje: Kako poštujemo roditelja zlostavljača?

Odgovor:
Jedno od najtežih pitanja koje može biti postavljeno kršćaninu jest na koji način treba poštivati roditelja zlostavljača u skladu s petom od Deset zapovijedi (Izlazak 20:12). Bilo bi puno lakše kada bi Bog tražio od nas da poštujemo naše roditelje samo ako su dobri, blagi i brižni prema nama, ali ova zapovijed jednostavno kaže da trebamo poštivati oca i majku, bez ikakvih daljnjih objašnjenja. Mnogo je povrijeđenih i ozlijeđenih ljudi kojima je gotovo nemoguće izvršiti ovu zapovijed.

Riječ „zlostavljanje“ ima jako široku primjenu. Neko dijete može odrastati s dovoljno hrane i odjeće, te s podmirenim svim potrebama izuzev onog najpotrebnijeg: ljubavlju i prihvaćanjem. Nije mu nanijeta nikakva fizička ozljeda, ali kako godine prolaze, njegov duh se sve više grči u njemu, kao što biljka vene bez sunčeva svjetla, očajnički tražeći i najmanji iskaz ljubavi, sve dok ne postane naoko normalan odrastao čovjek koji je iznutra osakaćen ravnodušnošću svojih roditelja.

Ili djetetov duh može biti slomljen u ranoj dobi – iako ne trpi nikakvo fizičko zlostavljanje – time što mu se stalno govori da je beskoristan, da nikada neće ni u čemu biti dobar. Sve što dijete pokuša bude dočekano s podsmjehom, dok jednostavno ne odustane od svega. Budući da jako mala djeca po prirodi vjeruju što njihovi roditelji kažu o njima, dijete koje trpi takav tretman će se postupno povlačiti u sebe, gradeći nevidljivi zid i jednostavno će postojati a ne živjeti. To su djeca koju prilikom odrastanja roditelji nikada ne zlostavljaju fizički, ali ipak njihove duše su osakaćene. Teško im je stvarati prijatelje i nisu u stanju ostvariti normalan odnos s drugim odraslim osobama.

Gore su opisani suptilniji oblici zlostavljanja djece. Naravno, postoji i očigledna vrsta zlostavljanja – dijete koje se zanemaruje, udara i tuče i, još gore, seksualno zlostavlja. Sada dolazimo do velikog pitanja: kako možemo biti poslušni Božjoj zapovijedi da poštujemo roditelje koji su se tako okrutno ponašali prema vlastitoj djeci?

Prvo što trebamo imati na umu jest da je Bog naš nebeski Otac koji nas voli, te da on ne postavlja pravila i onda čeka da ih mi izvršavamo. Naprotiv, ta pravila služe za naše krajnje dobro. Ako zbilja želimo poslušati Boga unatoč tome koliko se to nemoguće činilo, On je voljan i spreman pomoći nam u tome. Naravno, prvo moramo izgraditi odnos s našim nebeskim Ocem koji se zasniva na ljubavi i povjerenju. To može biti izrazito teško onima koji nikada nisu spoznali što je to ljubav i povjerenje. Oni koji su u tom položaju moraju poduzeti jedan mali korak i reći Bogu u svome srcu: „Želim naučiti voljeti te i vjerovati tebi – molim te pomogni mi.“ On će se odazvati. Jedino On može promijeniti emocije i stavove i popraviti razrušene odnose i slomljena srca (Luka 4:18).

Nakon što je naš odnos s Njime utvrđen, možemo s pouzdanjem dolaziti k Njemu i predavati mu naše probleme, jer znamo da će nas On čuti i odgovoriti nam (1. Ivanova 5:14-15). Svako Božje dijete koje je voljno pouzdati se u Njega na taj način vidjet će da Sveti Duh djeluje u njegovu ili njezinu srcu. Bog će uzeti to srce koje je zlostavljanje tijekom djetinjstva pretvorilo u kamen i počet će svoje predivno i spasonosno djelo okretanja toga srca u srce od mesa i osjećaja (Ezekiel 36:26).

Sljedeći korak je voljnost da oprosti. To se može činiti krajnje nemogućim, posebno za one koji su pretrpjeli najgoru vrstu zlostavljanja. Međutim, Bogu je SVE moguće (Marko 10:27). Gorčina je potonula duboko u duše ovih tragičnih žrtava, pa ipak ne postoji ništa što Sveti Duh ne može omekšati ako je osoba na to spremna. Potrebno je svakodnevno donositi tu situaciju pred Oca svakog milosrđa i razgovarati s Njim o tome kako je, s ljudskoga gledišta, nemoguće da se tako zlo ponašanje ikada oprosti, posebno od roditelja kojima smo kao djeca povjereni da ih vole i njeguju.

Ne trebamo se bojati priznati Bogu našu nesposobnost da oprostimo. Istina je da je neopraštanje grijeh, ali grijeh je jedino voljno neopraštanje, kada otvrdnemo svoje srce i obećamo da više nikada nećemo oprostiti onima koji su nas toliko povrijedili. Božje dijete koje odlazi svome Ocu za pomoć u vezi nečega što ne može učiniti, neće susresti gnjevnoga Boga koji prijeti kaznom, nego Oca sa srcem punim ljubavlju, suosjećanjem, milosrđem i željom da pomogne.

Nakon što je Sveti Duh nježno počeo svoje iscjeliteljsko djelo na nama, počet ćemo na drukčiji način gledati na naše roditelje. Možda će nas Duh dovesti do spoznaje da su ti roditelji, ili barem jedan od njih, bili na isti način zlostavljani u svome djetinjstvu te da nisu znali što nam emocionalno čine ili je njihovo zlostavljanje bilo ispusni ventil za njihov skriveni bijes. Čak i ako nema objašnjenja za njihovo ponašanje, Bog želi da potražimo pomoć od Njega da oprostimo kako naš duh ne bi zatrovao gorčinom.

Postoje svjedočanstva ljudi koji su u djetinjstvu pretrpjeli nevjerojatnu okrutnost i nedostatak ljubavi od svojih roditelja, ali koji su naučili u potpunosti se oslanjati na milosrđe i snagu Svemoćnoga Boga. Njihova su srca postupno bila iscijeljena, tako da su bili sposobni oprostiti i iskazivati ljubav svojim roditeljima. Kako su svoje roditelje prepuštali Bogu, i njihovi su se roditelji počeli mijenjati, tako da je cijela priča slavno završila time što se obitelj u ljubavi ujedinila pod Bogom. Efežanima 6:2-3 kaže: „Poštuj svoga oca i majku – to je prva zapovijed popraćena obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji.“



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Kako poštujemo roditelja zlostavljača?