Što ako ne osjećam da sam spašen?



Pitanje: Što ako ne osjećam da sam spašen?

Odgovor:
Ovo se pitanje jako često postavlja među kršćanima. Mnogi sumnjaju u svoje spasenje zbog osjećaja ili nedostatka osjećaja. Biblija ima puno toga za reći o spasenju, ali ništa ne govori o „osjećaju spašenosti“. Spasenje je proces kojim je grešnik izbavljen od „gnjeva“, to jest Božje osude grijeha (Rimljanima 5,9; 1. Solunjanima 5,9). Naime, Isusova smrt na križu i uskrsnuće koje je uslijedilo jest ono što je postiglo naše spasenje (Rimljanima 5,10; Efežanima 1,7).

Naš udio u procesu spasenja je u tome da smo spašeni po vjeri. Prvo, moramo čuti evanđelje – radosnu vijest o Isusovoj smrti i uskrsnuću (Efežanima 1,13). Zatim moramo vjerovati – potpuno vjerovati samo Gospodinu Isusu (Rimljanima 1,16) i Njegovoj žrtvi. Nemamo pouzdanje u djela tijela kojima bismo zadobili spasenje. Ta vjera – koja je dar od Boga, a ne nešto što smo sami stvorili (Efežanima 2,8-9) – uključuje pokajanje, promjenu razmišljanja o grijehu i Kristu (Djela 3,19), te zazivanje Gospodnjeg imena (Rimljanima 10,9-10. 13). Spasenje rezultira promijenjenim životom kada počinjemo živjeti kao nova stvorenja (2. Korinćanima 5,17).

Živimo u društvu koje je okrenuto osjećajima i, nažalost, to se prenijelo i na crkvu. No, osjećaji su nepouzdani. Emocijama ne možemo vjerovati. One opadaju i rastu poput morskih talasa koji na obalu izbacuju razne morske trave, krhotine i smeće, a zatim se ponovno povlače, nagrizajući zemlju na kojoj stojimo, povlačeći je sa sobom u more. Takvo je stanje onih čije emocije upravljaju njihovim životima. Najjednostavnija okolnost – glavobolja, loše vrijeme, nepromišljena riječ prijatelja – mogu nagristi naše pouzdanje i baciti nas u vrtlog očaja. Sumnja i obeshrabrenje, osobito u vezi kršćanskog života, neizbježni su rezultat pokušaja interpretiranja naših osjećaja kao da su istiniti. Oni to nisu.

No, kršćanin koji je upućen i dobro naoružan jest osoba kojom ne upravljaju osjećaji, već istina koju poznaje. Ne oslanja se na osjećaje koji bi mu trebali nešto dokazati. Oslanjanje na osjećaje upravo je pogreška koju većina ljudi čini u životu. Oni su toliko introspektivni da postaju zaokupljeni sami sobom, konstantno analizirajući svoje vlastite osjećaje. To su oni koji stalno preispituju svoj odnos s Bogom. „Ljubim li uistinu Boga?“ „Ljubi li On uistinu mene?“ „Jesam li dovoljno dobar?“ Ono što stvarno trebamo učiniti jest prestati razmišljati o sebi i fokusirati se na naše osjećaje te preusmjeriti našu pažnju na Boga i istinu koju znamo o Njemu iz Njegove Riječi.

Kada nas kontroliraju subjektivni osjećaji koji su usredotočeni na nas umjesto objektivna istina koja je usredotočena na Boga, živimo u stalnom stanju poraza. Objektivna istina u središte stavlja velika učenja o vjeri i njihovoj važnosti za život: suverenost Boga, velikosvećeničko posredništvo Krista, obećanje Duha Svetoga i nadu vječne slave. Razumijevanje ovih velikih istina, usmjeravanje naših misli na njih i ponavljanje istih u našem umu omogućit će nam rasuđivanje istine u svim životnim kušnjama, i naša vjera će biti snažna i vitalna. Razmišljanje iz ugla onog što osjećamo o sebi – umjesto onoga što znamo o Bogu – siguran je put prema duhovnom porazu. Kršćanski život jest onaj u kojem smo umrli sebi i „prohodali u novosti života“ (Rimljanima 6,4), a taj novi život karakteriziraju misli o Njemu koji nas je spasio, a ne misli o osjećajima mrtvog tijela koje je razapeto s Kristom. Kada kontinuirano razmišljamo o sebi i svojim osjećajima, u suštini smo opsjednuti lešom, punim gnjileži i smrti.

Bog je obećao da će nas spasiti ako mu dođemo u vjeri. Nikada nije obećao da ćemo se osjećati spašeni.



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Što ako ne osjećam da sam spašen?