Hoće li vam Bog nastaviti opraštati ukoliko uvijek iznova činite isti grijeh?



Pitanje: Hoće li vam Bog nastaviti opraštati ukoliko uvijek iznova činite isti grijeh?

Odgovor:
Kako bismo dali najbolji odgovor na ovo pitanje, pogledat ćemo dva snažna biblijska odlomka. Prvi se nalazi u knjizi Psalama: „Kako je istok daleko od zapada, tako [Bog] udaljuje od nas prijestupe naše“ (Psalam 103,12 VB). Jedan od najučinkovitijih trikova kojim Sotona želi prevariti kršćane jest da nas uvjeri da unatoč obećanju Božje Riječi, naši grijesi nisu stvarno oprošteni. Ako smo doista vjerom prihvatili Isusa kao Spasitelja, a još uvijek imamo nelagodan osjećaj u vezi toga je li nam oprošteno, možda smo pod demonskim napadom. Demoni mrze kada su ljudi izbavljeni iz njihovih kandži, pa pokušavaju posaditi sjeme sumnje u našem umu u vezi stvarnosti spasenja. U Sotoninom ogromnom arsenalu trikova, jedan je od najvećih alata da nas konstantno podsjeća na naše prijestupe iz prošlosti, koje koristi kako bi „dokazao“ da nam Bog nikako ne može oprostiti i obnoviti nas. Đavolji napadi su pravi izazov za naše jednostavno pouzdanje u Božja obećanja i vjeru u Njegovu ljubav.

No, ovaj psalam nam kaže da Bog ne samo da nam oprašta grijehe, već ih u potpunosti uklanja od svoje prisutnosti. To ima duboki smisao! Neupitno, ovo je težak koncept da bismo ga shvatili, što je razlog zašto se lako brinemo u vezi oprosta, umjesto da ga samo prihvatimo. Ključ leži u tome da se jednostavno trebamo odreći naših sumnji i osjećaja krivnje te se osloniti na Njegovo obećanje da nam je oprostio.

Još jedan odlomak je 1. Ivanova 1,9: „Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravde.“ Kakvo nevjerojatno obećanje! Bog oprašta svojoj djeci kada sagriješe samo ako mu dođu sa stavom pokajanja i zatraže ga oprost. Božja milost je toliko velika da može očistiti grešnika od njegovog grijeha kako bi postao Božje dijete, i prema tome, tako je velika da čak i kada padnemo, bit će nam oprošteno.

U Mateju 18,21-22 VB čitamo: „Tada Petar, pristupivši mu, reče: 'Gospodine, koliko puta može sa-griješiti brat moj protiv mene pa da mu oprostim? Do sedam puta?' Kaže mu Isus: 'Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.'“ Petar je vjerojatno mislio da je velikodušan. Umjesto da na jednaki način vrati osobi koja je sagriješila protiv njega, Petrov je prijedlog bio da bratu nešto olakša, recimo, do sedam puta. No, osmoga puta nestat će oprosta i milosti. Ali Krist je izazvao pravila predložene Petrove računice milosti rekavši da je oproštenje beskonačno za one koji oprost istinski traže. To je moguće samo zbog beskonačne Božje milosti koja je omogućena kroz prolivenu Kristovu krv na križu. Zbog snage Kristovog oprosta, uvijek možemo biti očišćeni nakon što sagriješimo ukoliko ponizno zatražimo oprost.

U isto vrijeme, mora se zapaziti da za spašenu osobu nije biblijski da redovito i kontinuirano griješi u smislu životnog stila (1. Ivanova 3,8-9). To je razlog zašto nas Pavao opominje: „Sami sebe iskušavajte jeste li u vjeri! Sami sebe ispitujte! Ili ne spoznajete sami sebe, da je Isus Krist u vama? Osim ako ste u čemu nepouzdani“ (2. Korinćanima 13,5 VB). Kao kršćani, padamo, ali ne živimo kontinuiranim, neobraćenim grešnim stilom života. Svatko od nas ima slabosti i može pasti u grijeh, čak i ako to ne želimo. Čak je i apostol Pavao činio ono što nije htio radi grijeha na djelu u njegovom tijelu (Rimljanima 7,15). Poput Pavla, odgovor vjernika je mržnja grijeha, kajanje zbog njega i traženje božanske milosti da ga se nadvlada (Rimljanima 7,24-25). Iako ne bismo trebali padati zbog Božje milosti koja nam je dovoljna, ponekad padamo jer se oslanjamo na našu snagu koja nam nije dovoljna. Kada naša vjera oslabi te, poput Petra, riječima ili životom zaniječemo svoga Gospodina, čak i onda postoji šansa da se pokajemo i da nam se naši grijesi oproste.

Još jedan od Sotoninih trikova jest da nas navede da mislimo da ne postoji nada, da ne postoji mogućnost da nam se može oprostiti, iscijeliti i obnoviti nas. On će pokušati učiniti da se osjećamo zarobljeni krivnjom , kako se više ne bismo osjećali dostojni Božjeg oproštenja. No, kada smo to ikada bili dostojni Božje milosti? Bog nas je volio, oprostio nam i izabrao nas da budemo u Kristu prije postanka svijeta (Efežanima 1,4-6), ne zbog nečega što smo učinili, već „da budemo na hvalu slave njegove, mi koji smo se otprije nadali u Kristu“ (Efežanima 1,12). Ne postoji mjesto na koje možemo otići gdje nas Božja milost ne može dohvatiti i ne postoji dubina u koju možemo potonuti da nas Bog nije u stanju iz nje izvući. Njegova milost je veća od svih naših grijeha. Bilo da smo tek zalutali ili već tonemo i utapamo se u svom grijehu, milost je dostupna.

Milost je Božji dar (Efežanima 2,8). Kada sagriješimo, Duh će nas osvjedočiti o grijehu na način da će to u nama proizvesti pobožnu žalost (2. Korinćanima 7,10-11). On neće osuditi naše duše na način da ne postoji nada, jer nema nikakve više osude onima koji su u Kristu Isusu (Rimljanima 8,1). Uvjerenje koje nam Duh daje poticaj je ljubavi i milosti. Milost nije izgovor za grijeh (Rimljanima 6,1-2), i ne usuđujemo ju se zloupotrebljavati, što znači da se grijeh mora nazivati grijehom, i ne može se tretirati kao da je bezopasan i neškodljiv. Vjernike koji se nisu pokajali s grijehom treba suočiti u ljubavi i izvesti ih na slobodu, a nevjernicima treba govoriti da se trebaju pokajati. Ipak, također trebamo naglašavati sredstvo izbavljenja, jer primamo milost na milost (Ivan 1,16). To je način na koji živimo, kako smo spašeni, kako se posvećujemo i kako ćemo biti očuvani i proslavljeni. Kada sagriješimo, neka pokajanjem i priznavanjem našeg grijeha Bogu primimo milost. Zašto živjeti uprljanim životom kada nas Krist želi očistiti i učiniti cjelovitima i ispravnima u Božjim očima?



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Hoće li vam Bog nastaviti opraštati ukoliko uvijek iznova činite isti grijeh?