Što je to nevjernik?



Pitanje: Što je to nevjernik?

Odgovor:
Riječ nevjernik jednostavno znači „bez vjere“ ili „protiv vjere“. Nevjernik je osoba koja odbacuje religiju. Međutim, poznatije je da se izraz nevjernik povezuje s web stranicom koja napada kršćansku vjeru — infidels.org. Internet stranica Infidels, također poznata po nazivu Sekularna Web, jedna je od glavnih web stranica za ateiste i naturaliste na internetu. Njezin istaknuti cilj jest braniti i promicati naturalistički svjetonazor na internetu. Kršćanski apologet J. P. Holding je izjavio: „Sekularna Web ima nekoliko inteligentnih ljudi, ali sveukupno je već dugo zapravo utočište za svaku skeptičnu sveznalicu koja želi osuđivati sve što je izvan njezine stručnosti.“

Svrha ovog članka nije pružiti sveobuhvatno pobijanje svakog pitanja koje Internet nevjernici postavljaju. Umjesto toga, svrha je ukazati samo na neke od mnogostrukih zabluda iza stranice Internet nevjernika.

Što je to nevjernik? — Negiranje da Isus postoji
Među tvrdnjama Internet nevjernika stoji teza da Isus nikada nije postojao, pretpostavka koja dugo kruži na rubu znanstvenih istraživanja Novog zavjeta, ali koja nikada nije bila u stanju privući podršku značajnog dijela učenjaka. Marshall J. Gauvin u svom članku „Je li Isus Krist ikada živio?“ kategorički navodi da se „čuda ne događaju. Priče o čudima nisu istinite. Stoga, dokumenti u kojima se zapisi o čudima isprepliću s navodnim činjenicama nisu pouzdani, jer su oni koji su izmislili element sa čudima lako mogli izmisliti dio koji je prirodan.“ Ako netko ističe naturalistički svjetonazor uz pretpostavku da čuda nisu moguća, onda bi netko podjednako lako mogao dokazati teistički svjetonazor uz pretpostavku da Bog postoji. U svakom slučaju, tvrdnja je samoporažavajuća.

Gauvinova nekompetentnost i krajnje nerazumijevanje priručnog problema dodatno je ilustrirano u sljedećem odlomku:

„Na teoriju da je Krist bio razapet, kako ćemo objasniti činjenicu da je u prvih osam stoljeća evolucije kršćanstva, kršćanska umjetnost prikazivala janje, a ne čovjeka, koje pati na križu kako bi spasilo svijet? Ni slike u katakombama ni skulpture na kršćanskim grobovima nisu prikazivale ljudski lik na križu. Svugdje se prikazivalo janje kao kršćanski simbol — janje koje nosi križ, janje u podnožju križa, janje na križu. Neki su likovi pokazivali janje s ljudskom glavom, ramenima i rukama, kako drži križ u rukama — janje Božje u procesu preuzimanja ljudskog obličja, čime mit o raspeću postaje realan. Na kraju osmog stoljeća, papa Hadrijan I., nakon što je potvrdio dekret šeste sinode u Carigradu, naredio je da lik čovjeka treba zauzeti mjesto janjeta na križu. Trebalo je osam stotina godina da kršćanstvo razvije simbol svog Spasitelja patnika. Osamsto je godina Krist na križu bio janje. No, ako je Krist zapravo bio razapet, zašto je janje toliko dugo uzurpiralo njegovo mjesto na križu? U svjetlu povijesti i razuma, te u pogledu janjeta na križu, zašto bismo trebali vjerovati u raspeće?“

Tvrdnje poput ovih ne bi trebale zahtijevati nikakva objašnjenja za kršćanina koji ima čak i osnovno biblijsko znanje. Gauvin se čak i ne osvrće na pashalno janje kao ikonu kršćanstva; dakako, nije li barem vrijedno spomena?

Idemo se usredotočiti na tri stvari koje iznose članci na stranici Internet nevjernika. To su nedostatak sekularnih referenci, usporedba legitimnih Evanđelja sa gnostičkim izvorima, te navodne sličnosti s poganstvom.

Prvo, razmotrimo referencu vezano za Isusa koju daje Josip Flavije. Gauvin piše:

„Na kraju prvog stoljeća, Josip Flavije, poznati židovski povjesničar, napisao je svoje poznato djelo 'Židovske starine'. U tom djelu, povjesničar nije spomenuo Krista, a ni dvjesto godina nakon Josipove smrti, ime Krista se nije pojavilo u njegovoj povijesti. U to doba nije bilo tiskara. Knjige su se množile kopiranjem. Dakle, lako se moglo dodati ili promijeniti ono što je autor napisao. Crkva je osjetila da je Josip trebao prepoznati Krista, pa su mrtvog povjesničara na to prisilili. U četvrtom stoljeću se pojavila kopija 'Židovske starine', u kojoj se pojavio ovaj citat: 'Negdje u to vrijeme postojao je Isus, mudar čovjek, ako ga se uopće čovjekom može nazvati, jer bio je tvorac čudesnih djela; učitelj ljudi koji rado prihvaćaju istinu. Privukao je k sebi ujedno i mnoge Židove i mnoge pogane. On je bio Krist; i kad ga je Pilat, na zahtjev uglednih ljudi među nama, osudio na križ, oni koji su ga voljeli od početka nisu ga napustili; On im se trećega dana ukazao ponovno živ, budući da su božanski proroci bili navijestili ove i na tisuće drugih čudesa vezanih za nj; a pleme kršćana, koji su se tako po njemu nazvali, nije nestalo do danas.'

Istina koja se rijetko dovodi u pitanje jest da ovaj odlomak iz Židovskih starina sadrži neke interpolacije koje su umetnuli kasniji pisari (vrlo mala skupina znanstvenika smatra da je ovaj odlomak u cijelosti originalan). No, Internet nevjernici se drže „teorije o cjelokupnoj interpolaciji“.

Koji su neki od razloga za prihvaćanje ovog odlomka kao djelomično izvornog, nakon što su očite interpolacije uklonjene? Možda je najvažniji čimbenik koji vodi većinu znanstvenika ka tome da prihvate poziciju djelomične autentičnosti taj da znatan dio odlomka odražava Josipovo tipično izražavanje i stil. Nadalje, kada se uklone jasne pisarske interpolacije, preostala suština je koherentna i ima prirodan tok.

Većina znanstvenika smatra da je znatan dio te reference koja se odnosi na Isusa Josipovo obilježje, a samo su nekoliko fraza očito kršćanske. Štoviše, mnoge Josipove fraze nisu dio rane kršćanske književnosti, a prisutne su fraze ili izrazi koje kršćani vjerojatno ne bi koristili. Zatim, tu je i fraza za koju bi svaki kršćanski pisar znao da sadrži grešku („zadobio je sljedbenike među mnogim Židovima i među mnogima koji su porijeklom pogani“).

Zanimljivo je da Gauvin zanemaruje spomenuti ostala mjesta gdje se spominje Isus u Josipovim spisima — autentičnost koju su gotovo svi znanstvenici prihvatili u cijelosti:

„No, mlađi je Ananus koji je, kao što smo rekli, primio visoko svećenstvo, bio hrabre naravi i iznimno odvažan; slijedio stranku saduceja, koji su najstroži u osudi od svih Židova, kao što smo već pokazali. Pošto je dakle Ananus bio takve naravi, mislio je da sada ima dobru priliku, budući da je Fest već bio mrtav, a Albinus je još uvijek bio na putu; pa je okupio vijeće sudaca, i pred njih izveo brata Isusa zvanog Krist, čije ime je Jakov, zajedno s još nekima, te su ih optužili kao kršitelje zakona i predali da ih se kamenuje.“

Većina znanstvenika smatra da je ovo autentični odlomak iz razloga kao što su sljedeći:

1. Nema tekstualnih dokaza protiv ovog odlomka. Nađen je u svakom rukopisu Židovskih starina. Usput rečeno, to se također odnosi na prethodno navedeni odlomak.

2. Prisutna je specifična uporaba nekršćanske terminologije. Na primjer, imenovanje Jakova kao „Isusovog brata“ u suprotnosti je s kršćanskom praksom koja ga naziva „bratom od Gospodina“. Odlomak stoga ne odgovara ni Novom zavjetu niti ranokršćanskom načinu uporabe.

3. Naglasak odlomka nije na Isusu, pa čak ni na Jakovu, već na velikom svećeniku Ani. Nema pohvale ni za Isusa ni Jakova.

4. Ni ovaj odlomak niti onaj veći ne povezuju Isusa s Ivanom Krstiteljem, kao što se očekuje od kršćanina koji vrši interpolaciju.

Gauvin nastavlja tvrditi:

„U 'Analima' Tacita, rimskog povjesničara, postoji još jedan kratki odlomak koji govori o 'Kristusu' kao utemeljitelju stranke zvane kršćani — tijelo ljudi koje su 'prezirali zbog njihovih zločina'. Ove riječi se javljaju u Tacitovim zapisima o Velikom rimskom požaru. Dokazi za ovaj odlomak nisu toliko snažni koliko oni za odlomak Josipa. Nije ga citirao nijedan autor prije petnaestog stoljeća; a kada je citiran, postojao je samo jedan primjerak 'Anala' u svijetu; i taj je primjerak navodno bio napravljen u osmom stoljeću — šesto godina nakon Tacitove smrti. 'Anali' su objavljeni između 115. i 117. god. poslije Krista, gotovo jedno stoljeće nakon Isusovog doba — stoga odlomak, čak i ako je pravi, ne bi dokazao ništa vezano za Isusa.“

To jednostavno promašuje smisao. U prvom stoljeću u Palestini Isusovo postojanje nije dovođeno u pitanje, a negativne reference vezano za Isusa od strane Tacita i ostalih pruža snažan dokaz da se znalo da je Isus barem bio stvarni, istaknuti lik u prvom stoljeću. Zašto ovi negativni komentatori ne niječu njegovo postojanje? Od kuda su izveli svoje informacije? Štoviše, pažljivo ispitivanje upravo je jedan od glavnih Tacitovih atributa. Njegova pouzdanost kao povjesničara govori protiv toga da je nekritički posudio informaciju iz bilo kojeg izvora. To da je Tacit dobio svoju informaciju od kršćana pobija negativni ton reference.

Bi li Tacit bio sklon tome da jednostavno ponovi ono što su mu rekli ljudi koje nije volio? Uostalom, kada je izvještavao o povijesti i vjerovanjima Židova, koje je prezirao jednako kao i kršćane, iz Tacitovih podcjenjivačkih opisa prilično je očito da nije bio sklon konzultirati „stav samih“ Židova, pa čak ni „židovskih špijuna koji su radili za Rim“.

Gauvin izostavlja spomenuti ostale rane svjetovne reference vezano za Isusa, uključujući ono što je nađeno u Talmudu i u spisima Lucijana, Plinija, Svetonija, Tacita i Talusa. No, čak i kad bismo pretpostavili da se svjetovne reference iz prvog i početka drugog stoljeća ne odnose na Isusa, i dalje bismo imali veoma snažan dokaz za Njegovo postojanje. Zašto? Da su Isusovi sljedbenici odlučili proizvesti mitskog Isusa i pripisati mu kazivanja u nastojanju da ga oslikaju kao nekoga tko je tvrdio da ima mesijanski autoritet, nastali bi brojni problemi. Prvo, ako ga jesu izmislili, zasigurno su to učinili na potpuno pogrešan način. Da je njihov cilj bio pokrenuti novu religiju, vjerojatno bi lažirali u skladu s očekivanjima onih koje su željeli uvjeriti. Židovski koncept Mesije podrazumijevao je velikog vojskovođu, koji bi vodio pohod protiv rimskih tlačitelja. Drugo, moderna znanost se jednoglasno slaže da su učenici iskreno vjerovali u ono što su naviještali (između ostalog, bili su spremni trpjeti nehumanu smrt, bez da su se odrekli onoga što su propovijedali). Treće, s obzirom da je najstariji kršćanski nagovještaj nakon uskrsnuća bio u Jeruzalemu (gdje je utemeljena Isusova javna služba), za izmišljotinu su donekle bili ograničeni u pogledu materijala koje su imali na raspolaganju. Da su izmislili da je Isus postojao, sigurno bi propovijedali u Rimu ili negdje drugdje, što dalje od očevidaca.

Osim toga, uzmite u obzir situaciju s kojom su se učenici suočili nakon raspeća. Njihov vođa je bio mrtav. A Židovi nisu tradicionalno vjerovali u to da će Mesija umrijeti, a još manje da će uskrsnuti. Ustvari, ortodoksna židovska vjerovanja koja se odnose na život poslije smrti isključuju da bi netko tjelesno uskrsnuo od mrtvih u slavu i besmrtnost prije općeg uskrsnuća na kraju svijeta. Rabinsko tumačenje s obzirom na proročanstva vezana za uskrsnuće Mesije jest da će On uskrsnuti iz mrtvih na kraju vremena zajedno sa svim ostalim svetima koji su umrli. Stoga je ključno da učenici nisu bili nužno naklonjeni tjelesnom uskrsnuću, budući da je nasuprot kulturi većinskog židovskog mentaliteta. To je možda razlog, kao što Ivan svjedoči u svom izvještaju (Ivan 20,9), zašto nakon otkrića da je grob prazan „još ne bijahu znali Pismo, da on mora uskrsnuti od mrtvih“. Ako su učenici bili krivotvoritelji nekakvog ideala, nesumnjivo bi najbolje namjestili duhovno uskrsnuće, jer je fizičko i tjelesno uskrsnuće moglo biti nemilosrdno razotkriveno uz prisutnost leša. Umjesto toga, razgovarali su o uskrsnuću stvarnog fizičkog tijela, a ako nije istinito, to je bio ogroman rizik kojeg bi poduzeli u smislu hoće li tijelo ikada biti nađeno. Umjesto toga, vjerovali su u doslovno uskrsnuće, jer su tome sami svjedočili. Vjerske vođe tog doba od svega su najviše željeli ugušiti kršćanstvo.

Konačni razlog zašto Isusovi sljedbenici vjerojatno nisu izmislili mitskog Isusa tiče se Njegove smrti razapinjanjem. Prema židovskom zakonu, Isusovo smaknuće vješanjem na stablo pokazuje da je čovjek koji je doslovno proklet od Boga (Ponovljeni zakon 21,23). Razapinjanje je nesumnjivo bilo katastrofalno razmišljanju rane crkve, jer je učinkovito pokazivalo da su farizeji i židovsko vijeće u pravu, te da su učenici napustili svoje domove, obitelji i imovinu kako bi slijedili heretika, čovjeka kojeg je Bog doslovno prokleo.

Što je to nevjernik? — Obmanjujuće izjave
Prema Gauvinu:

„Bilo je mnogo Evanđelja koja su kružila u ranim stoljećima, a velik broj među njima bila su krivotvorena. Među njima su i 'Evanđelje po Pavlu', 'Evanđelje po Bartolomeju', 'Evanđelje po Judi Iškariotskom', 'Evanđelje po Egipćanima', 'Evanđelje ili Sjećanje Petra', 'Proročanstva ili Izreke Krista' i deseci drugih pobožnih spisa, kolekcija koja se još uvijek može čitati u 'Apokrifnim knjigama Novog zavjeta'. Nepoznati ljudi su napisali Evanđelja i uključili imena istaknutih kršćanskih likova kako bi izgledala značajna. Djela su krivotvorena u ime apostola, pa čak i u ime Krista. Najveći kršćanski učitelji učili su da je umijeće prevariti i lagati za slavu vjere. Dean Milman, uzorni kršćanski povjesničar, kaže: 'Pobožni falsifikati bili su javno priznati.' Velečasni dr. Giles piše: 'Kružila je ogromna količina podmetnute literature koja je stvorena kako bi se uklopila u gledišta određene stranke.' Rana crkva je bila preplavljena lažnim vjerskim spisima. Od ove gomile literature, naša Evanđelja su odabrali svećenici i nazvali ju nadahnuta riječ Božja. Jesu li ta Evanđelja isto krivotvorena? Ne postoji sigurnost da nisu. No, dopustite mi da pitam: Ako je Krist bio povijesni lik, zašto je bilo potrebno krivotvoriti dokumente koji dokazuju da On postoji? Je li se itko ikada sjetio krivotvoriti dokumente koji dokazuju da je živjela neka osoba koja je stvarno bila poznata? Rane kršćanske krivotvorine ogromno su svjedočanstvo slabosti kršćanskih tvrdnji.“

S obzirom da su gnostici svojim „evanđeljima“ pripisivali istaknute ključne likove u crkvi iz prvog stoljeća, kao što su Petar, Toma i Marija Magdalena, čovjek bi pomislio kako će ovo dati na vrijednosti tvrdnji da je rana crkva bila vjerna u pripisivanju svojih dokumenata ispravnim osobama. Zašto pripisivati evanđelja drugorazrednim ljudima poput Marka i Luke? Uostalom, rana crkva spremno potvrđuje da je Marko veći dio svojih informacija dobio od Petra, stoga zašto ih onda ne pripisati Petru ako je sve stvar vjerodostojnosti? O ovome nema nikakvog spomena u članku. Također, gnostička evanđelja NISU napisana da dokažu postojanje Isusa. Internet nevjernici ne pokazuju apsolutno nikakvo razumijevanje ili prepoznavanje pozadine gnosticizma, niti relevantni stav iza dokumenata koji se propagiraju. U ranoj crkvi zapravo nije ni bilo nikakvog spora s obzirom na autorstvo četiri kanonska Evanđelja. Svakome tko je čak i površno upoznat s poviješću rane crkve, ovaj argument je teško uvjerljiv.

Što je to nevjernik? — Tvrdnje plagijata poganskih religija
Jedna tvrdnja koja često izbija na površinu na web stranici Internet nevjernika jest ta da je kršćanstvo adaptacija raznih poganskih religija i mitologije, tvrdnja koju već dugo odbacuje većina učenjaka. S obzirom na ovu tvrdnju, nema nikakvog smisla zašto bi iskreni, monoteistički Židovi, ukorijenjeni u palestinskoj kulturi, posudili od poganskih „misterioznih religija“ i nakon toga otišli u smrt naviještajući ono što su znali da je potpuna zavjera.

Ipak, James Still u knjizi Djevičansko rođenje i misterije Kristovog djetinjstva piše:

„Kako je vrijeme prolazilo moglo se vidjeti da je kraljevstvo Božje odgođeno. Među heleniziranim Židovima i grčkim poganima koji su se smatrali obraćenima na kršćanstvo, ovo odgađanje postavlja više pitanja nego odgovora. Osim toga, grčki pogani, od kojih je kršćanstvo trebalo izvući obraćenike i s vremenom napredovati, bili su naravno skeptični u vezi nekog novog spasitelja i nebeskih nagrada koje su im obećavane. Ovi su Grci morali izabrati među brojnim misterioznim kultovima i bogovima koji su iznikli, od kojih svaki obećava obilje i vječno blaženstvo na nebu nakon smrti. Isus nije imao mnogo toga za ponuditi ovim Grcima. Po svemu sudeći, on je bio smrtni židovski mesija, koji je govorio samo sinovima Abrahama i rekao im da priprave put Gospodinu koji će izgraditi novi Jeruzalem, osobito za svoj izabrani narod. Isus iz Markovog evanđelja koji je bio poznat svojim sljedbenicima za vrijeme srednjeg do kasnog prvog stoljeća (prije evanđelja po Mateju, Luki i Ivanu) nije imao zajednički niti jedan od atributa s ondašnjim moralno-spasiteljskim božanstvima Dioniza ili Herkula koje se štovalo. Atribut o djevičanskom rođenju koji je kasnije dodan Isusu je [bio] nužan ako se Isusa htjelo učiniti prihvatljivim za pogane heleniziranog svijeta.“

Međutim, niti jedan od dva izvještaja o rođenju koji se tiču Dioniza ne sugerira djevičansko rođenje. Prema jednoj legendi, Dioniz je produkt Zeusa i Perzefone. Hera postaje ludo ljubomorna i pokušava uništiti dijete te što šalje Titane da ga ubiju. Zeus dolazi u pomoć, ali prekasno. Titani su pojeli sve osim Dionizovog srca. Zeus tada uzima srce i usađuje ga u utrobu Semele. U jednoj drugoj legendi, Zeus oplodi smrtnu ženu, Semelu, koja je ljubomornija od Here. Hera nagovara Semelu da traži od Zeusa da joj otkrije svoju slavu, ali kako nijedan smrtnik ne može gledati prema bogovima i živjeti, Semela je odmah spaljena. Zeus tada uzima fetus Dioniza i zašije ga u svoje vlastito bedro do njegovog rođenja. Kao što možemo vidjeti, nema djevičanskog rođenja, ali ovime je rečeno da je Dioniz postao preporođeno božanstvo, budući da je dva puta rođen iz utrobe.

Richard Carrier na drugom mjestu objašnjava da se „grčki Horus opisuje kao prvi koji vlada tisuću godina, potom umire, biva pokopan na tri dana, i nakon toga trijumfira nad Tifonom, zlim načelom, a potom uskrsava u život dovijeka.“ No, Carier je u krivu. Jedina veza koju imamo da je Horus uskrsnuo jest ako uzmemo u obzir eventualno spajanje Horusa i Ozirisa. Međutim, takva je teorija puna proturječja, što su jasno primijetili Egipćani koji su kasnije promijenili svoja uvjerenja kako bi ispravili proturječnosti. U egipatskoj priči, Ozirisa je raskomadao Set u borbi ili je zarobljen u škrinji i potopljen u Nilu. Izida zatim spaja dijelove Ozirisovog tijela kako bi začeo nasljednika koji će osvetiti Ozirisovu smrt (iako Oziris tehnički nikada nije zapravo uskrsnuo, budući da mu je bilo zabranjeno da se vrati u svijet živih).

Stranica nevjernika je začinjena sličnim takvim dezinformacijama u vezi poganskih božanstava i često tvrde kako su kršćani „posudili“ njihove materijale. Takva tvrdnja ostaje nedokazana ili ju jedva podržava i najmanji dokaz.

Što je to nevjernik? — Zaključak
Web stranica Internet nevjernika samo je prekrajanje starih teorija zavjere, kao i jasnih dezinformacija i pretjerivanja, koje su gotovo svi već odavno napustili konsenzusom učeništva. Ipak, nevjernici nastavljaju privlačiti znatnu količinu Internet prometa. U povijesti je malo toga sigurno, ali također postoji razina skepticizma koja zadatak povjesničara čini nemogućim. Osim toga, teza da je rana crkva posudila materijale iz drevnih poganskih religija i da Isus nikada nije postojao zahtijeva selektivan skepticizam u vezi toga koji su onda izvori pouzdani i kako onda druge treba ispravno tumačiti. Na kraju, ako su Internet nevjernici u pravu u vezi tvrdnje da Isus nikada nije živio, to kršćanstvo čini mnogo većim nevjerojatnim fenomenom nego da je živio. Kao što psalmist ispravno svjedoči: „Bezumnik reče u srcu svojemu: 'Nema Boga!' Pokvareni su, ogavna im djela, nikoga da čini dobro“ (Psalam 14,1 VB).



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Što je to nevjernik?