Kako kršćanin treba odgovoriti na neodgovorenu molitvu?



Pitanje: Kako kršćanin treba odgovoriti na neodgovorenu molitvu?

Odgovor:
Koliko je kršćana molilo za nekoga, samo kako bi vidjeli da njihove molitve nisu odgovorene? Koliko njih je molilo i možda „odustalo“, bilo zbog toga što su kroz slabost vjere postali obeshrabreni ili su došli do zaključka da za sve što su molili nije bila Božja volja? Ipak, kako se nosimo s neodgovorenom molitvom nije samo za našu dobrobit, već i drugih. Kada molimo, upuštamo se u najdragocjeniji i Bogom dani čin komunikacije s Onim kojem smo odgovorni za sva naša djela. Zaista smo kupljeni preskupo – krvlju Gospodina Isusa Krista – i stoga pripadamo Bogu.

Naša privilegija molitve dolazi od Boga, i ona je naša jednako kao kada je dana Izraelu (Ponovljeni zakon 4,7). Ipak, kada se molimo ili govorimo Onome koji je u nebu, postoje slučajevi kada nam izgleda kao da ne odgovara. Za to može postojati mnogo razloga, a Pismo sugerira zašto i kako se našim molitvama bavi Onaj koji je toliko nježan i pun ljubavi, koji sam voli naše zajedništvo s Bogom Ocem, jer je On sam naš predstavnik (Hebrejima 4,15).

Primarni razlog zašto molitva nije odgovorena jest grijeh. Boga se ne može izrugivati niti prevariti, a Onaj koji sjedi na prijestolju poznaje nas prisno, sve do naših najdubljih misli (Psalam 139,1-4). Ukoliko ne hodamo na Putu ili gajimo neprijateljstvo u našem srcu prema našem bratu ili tražimo nešto s pogrešnim motivima (iz sebičnih želja), onda možemo očekivati da Bog neće odgovoriti na našu molitvu budući da ju ne čuje (2. Ljetopisa 7,14; Ponovljeni zakon 28,23; Psalam 66,18; Jakovljeva 4,3). Grijeh je „čep“ za sve potencijalne blagoslove koje bismo mogli primiti iz beskonačne „boce“ Božje milosti! Doista, postoje slučajevi kada su naše molitve mrske u Gospodnjim očima, najčešće kada jasno ne pripadamo Gospodinu, bilo zbog nevjere (Izreke 15,8) ili zbog toga što prakticiramo licemjerje (Marko 12,40).

Još jedan razlog zašto je molitva neodgovorena jest da Gospodin izvlači iz naše vjere dublje oslanjanje i pouzdanje u Njega, što bi trebalo iz nas izvući dublji smisao zahvalnosti, ljubavi i poniznosti. S druge strane, to nam duhovno donosi korist, jer On poniznima daje milost (Jakovljeva 4,6; Izreke 3,34). Oh, kako samo suosjećamo s onom ženom, Kanaankom, koja je neprestano vapila našem Gospodinu za milost kada je bio u posjeti krajevima Tira i Sidona (Matej 15,21-28)! Bila je osoba na koju židovski rabin jedva da bi uopće skrenuo pozornost. Nije bila Židovka i bila je žena, što su dva razloga zašto su je Židovi ignorirali. Izgleda da Gospodin nije odgovarao na njezine molbe, ali je znao sve o njezinoj situaciji. Možda nije odmah odgovorio na njezine iskazane potrebe, ali ipak ju je čuo i uslišao.

Često nam se može činiti kao da je Bog utihnuo, ali On nas nikad ne šalje natrag praznih ruku. Čak i ako molitva nije odgovorena, moramo se osloniti na Boga da će to učiniti u svoje vrijeme. Sama molitvena praksa nam je blagoslov; upravo nas naša vjera potiče da ustrajemo u molitvi. Vjera je ta koja ugađa Bogu (Hebrejima 11,6), a ako je naš molitveni život slab, ne odražava li se to na naše duhovno stanje? Bog čuje naše siromašne vapaje za milost, a Njegova šutnja nas raspaljuje u smislu ustrajnosti u molitvi. On voli da s Njime rasuđujemo. Neka gladujemo za onim što je po Božjem srcu i neka hodamo Njegovim putovima, a ne našim vlastitim. Ako smo vjerni u molitvi bez prestanka, onda živimo po Božjoj volji, a to nikada ne može biti pogrešno (1. Solunjanima 5,17-18).



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Kako kršćanin treba odgovoriti na neodgovorenu molitvu?