Pitanje
Što je narativna teologija?
Odgovor
Narativna teologija, ili ono što se ponekad naziva „postliberalna" teologija, razvijena je u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Inspirirana je skupinom teologa iz Yale Divinity School. Njeni osnivači, George Lindbeck, Hans Wilhelm Frei i drugi učenjaci bili su pod utjecajem Karla Bartha, Thomasa Akvinskog i donekle, nouvelle théologie (franc. nove teologije), škole misli koja predlaže reforme u Katoličkoj crkvi, a vodili su je francuski katolici kao što je Henri de Lubac.
Narativna teologija je ideja da bi se kršćansko-teološka upotreba Biblije trebala usredotočiti na narativni prikaz vjere, a ne na razvoj niza prijedloga argumentiranih iz samog Pisma ili onoga što se obično naziva „sustavna teologija." U osnovi, narativna teologija prilično je širok pojam, ali često takav pristup teologiji prvenstveno gleda na značenje priče. To se obično spaja odbacivanjem značenja koje proizlazi iz predloženih istina ili sustavne teologije.
U drugim slučajevima, narativna teologija povezana je s idejom da mi prvenstveno ne trebamo učiti načela, pravila ili zakone iz Svetog pisma, već se trebamo naučiti odnosu s Bogom i kako odigrati svoju ulogu u većoj panorami našeg spasenja. Bilo je puno rasprava i kritiziranja narativnih ili postliberalnih teoloških pitanja, uključujući pitanja nemjerljivosti, sektaštva, fideizma, relativizma i istine.
Pored toga, ako se pravilno koristi, narativna teologija može poduprijeti sustavnu teologiju i biblijsku teologiju (tj. progresivnu povijest o Bogu koji se otkriva čovječanstvu). Narativna teologija uči da se Biblija vidi kao priča o Božjoj interakciji sa svojim narodom. Pristaše narativne teologije tvrde da to ne znači da Biblija ne iznosi očuvane istinite tvrdnje, već da je glavna svrha Pisma zabilježiti odnos između Boga i Njegovog naroda i kako mi danas u ovom postmodernom svijetu možemo nastaviti u toj priči. To zatim treba biti važnije od zahtjevnije analize sustavne teologije. Pristaše narativne teologije nastavljaju s tvrdnjom da je manje vjerojatno da narativna teologija izvlači stihove iz konteksta kako bi podržala doktrinarne stavove.
Postoje i drugi aspekti narativne teologije koji su korisni. Na primjer, biblijske priče postoje da nas poduče istini; trebamo učiti iz tih istina i primijeniti te lekcije u svom životu. Kao takve trebamo te priče tumačiti i primjenjivati u skladu s izvornim namjerama autora Svetog pisma – zato su priče sačuvane za nas (vidi Rimljanima 15,4). Još jedan pozitivni utjecaj narativne teologije jest to što jača vrijednost zajednice. U moderno doba ljudi često kršćanstvo usredotočuju na nečiju osobnu vjeru, ali biblijska priča o Božjem odnosu sa svojim narodom nas podsjeća da je zajednica od ključne važnosti.
Istina je da Biblija sadrži ogromne dijelove pripovijedanja koji su namijenjeni prenošenju istine nama, pa nam je važno da usvojimo neki oblik narativne teologije. Međutim, narativna teologija ima svojih problema, posebno kada se koristi neodgovorno. A nesumnjivo se to događa i u konzervativnim krugovima. To je naročito istinito kada njeni učitelji i propovjednici nisu vezani za izvorno značenje Biblije i vođeni su vlastitom intuicijom ili vlastitim odgovorima na Pismo. Kao rezultat toga, naracija se često koristi na štetne načine.
Narativna teologija također se zloupotrebljava kad ljudi utvrde da naracija nema temeljnu sustavnu teologiju ili da njezina temeljna teologija ne može biti poznata. U takvim se slučajevima podrazumijeva da se lekcije pripovijesti mogu razumjeti bez svjetonazora izvornih pisaca ili autora samog teksta. U osnovi, to rezultira lažnim naukom u kojem se neki zagovornici narativne teologije izravno udaljavaju od priče do primjene i uklanjaju razumniju analizu Svetog pisma. No u stvarnosti se to ne može učiniti. Možda se najočitiji utjecaj narativne teologije nalazi u crkvi u nastajanju s nepovjerenjem i relativno malim odnosom prema sustavnoj teologiji.
Zagovornici narativne teologije, posebno u crkvi u nastajanju, tvrde da teologija nije nešto o čemu možemo biti dogmatični. Kažu da su „dobri" ljudi tijekom godina dolazili do različitih zaključaka, pa zašto se uopće zamarati s davanjem konačnih izjava o teologiji? Stoga, iz njihove perspektive, teologija nije nešto konkretno, apsolutno i autoritativno. Oni tvrde da su ljudi u prošlosti vjerovali na ovaj ili onaj način; netko je bio u pravu, a netko u krivu.
Kao rezultat svega toga, u nekim je crkvama danas uznapredovao relativizam. Izgleda da nitko ne zna tko je u pravu, a tko u krivu. A što je još gore, izgleda da to nikoga niti ne zanima. Prema tome, crkva postaje plijen sekularnom postmodernizmu, u kojem ono što vrijedi za jednoga, za drugoga možda nije istina. Tamo crkva tolerira sve i svašta i ne stoji ni iza čega.
Neki pristaše narativne teologije, poput crkvenog pokreta u nastajanju, u potpunosti odustaju od propovijedanja. Neki bi mogli sjediti u krugu istomišljenika i dijeliti ono što oni misle da je Bog za njih tog određenog dana ili tjedna. Mogli bi čak iznijeti stih koji je vezan za njihovo putovanje. Ali središnja točka su njihova iskustva i osjećaji, a ne Riječ Božja. Ispričaju priču ili pročitaju stih iz Biblije i stanu. Nema potrebe za poticanjem, ukoravanjem ili primjenom. Nije važno uskladiti se s autoritativnom biblijskom tvrdnjom, već koristiti stihove kako bi se ojačale tjelesne želje.
Crkva bi trebala biti stup i uporište istine (1. Timoteju 3,15), a istina je tijelo nauka kao što se navodi u Bibliji po osobi Isusa Krista. Iako ima koristi na druge načine, kao što smo vidjeli, narativna teologija ima tendenciju dopasti se postmodernistima koji vole oblikovati svoju religiju i svog „Boga" temeljeno na tome kako se osjećaju u određenom danu ili na određeni biblijski stih.
English
Što je narativna teologija?
