Monergizam ili sinergizam – koje je gledište ispravno?



Pitanje: Monergizam ili sinergizam – koje je gledište ispravno?

Odgovor:
Na ovu temu se već stoljećima unutar crkve raspravlja žestoko. Nimalo ne pretjerujemo ako kažemo da se ova rasprava odnosi na samu srž evanđelja. Prvo, definirajmo ova dva pojma. Kada govorimo o monergizmu nasuprot sinergizma, teološki govoreći, govorimo o tome tko donosi naše spasenje. Monergizam, koji dolazi od složene grčke riječi koja znači „raditi sam“, jest gledište da samo Bog ostvaruje naše spasenje. Ovo gledište prvenstveno drži kalvinistička i reformirana tradicija i usko je vezano za ono što je poznato kao „nauk milosti“. Sinergizam, koji također dolazi od složene grčke riječi značenja „raditi zajedno“, jest gledište da Bog radi zajedno s nama u postizanju spasenja. Dok je monergizam usko vezan uz Johna Calvina, sinergizam je vezan uz Jakoba Arminija, i njegovi stavovi su uvelike oblikovali suvremenu evanđeosku scenu. Calvin i Arminije nisu kreatori ovih gledišta, ali su najpoznatiji zagovornici kalvinizma i arminijanizma.

S obzirom na ova dva gledišta žestoko se raspravljalo u ranom 17. stoljeću kada su sljedbenici arminijanizma objavili Pet protestnih točaka (Remonstrantia), dokument koji navodi u čemu se njihova teologija razlikuje od kalvinističke i njezinih sljedbenika. Središnja točka u ovoj raspravi jest između kalvinističkog učenja o bezuvjetnom izabranju nasuprot arminijanskom učenju o uvjetnom izabranju. Ako osoba vjeruje da je izabranje bezuvjetno, onda će težiti prema monergističkom gledištu spasenja. S druge strane, ako osoba drži do gledišta da se izabranje temelji na Božjem predznanju o tome tko će vjerovati u Njega, onda ona teži prema sinergističkom gledištu.

Gledište bezuvjetnog izabranja navodi se u Westminsterskom vjeroispovijedanju: „One koji su predodređeni za život, Bog, prije nego što je položio temelj svijeta, prema svojoj vječnoj i nepromjenjivoj nakani, te skrovitom zagovoru i dobrohotnosti svoje volje, bijaše izabrao u Kristu, na vječnu slavu, samo iz svoje dobrovoljne milosti i ljubavi, bez ikakvog predznanja o vjeri ili dobrim djelima, ili ustrajnosti u bilo čemu od toga, ili bilo čemu drugom u stvorenju, u smislu uvjetovanja ili uzrokovanja da ga se nato pokrene; a sve na hvalu njegove slavne milosti“ (WV III.5, dodan naglasak). Kao što vidimo, bezuvjetno izabranje uči da se Božji odabir izabranih temelji na dobrohotnosti Njegove volje i ničemu više. Nadalje, Njegova odluka o izabranju ne temelji se na Njegovom predznanju vjere osobe ili bilo kojem dobrom djelu ili ustrajnosti te osobe bilo u vjeri ili dobrim djelima.

Dva klasična biblijska odlomka podržavaju ovaj nauk. Prvi je Efežanima 1,4-5: „Jer u njemu nas izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim u ljubavi, predodredivši nas za posinjenje po Isusu Kristu, za sebe, po dobrohotnosti svoje volje“ (VB). Prema ovom odlomku, Bog nas je izabrao da budemo u Kristu – sveti i bez mane – prije nego što je svijet stvoren, i ova se odluka temelji na „nakani Božje volje“. Drugi odlomak je Rimljanima 9,16: „Nije dakle do onoga koji hoće ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje“ (VB). Božja odluka ne ovisi ni o čemu što činimo ili vjerujemo, već se donosi isključivo po nahođenju Božje milosti.

Bit kalvinizma i monergističke tvrdnje jest u tome da Bog zapravo aktivno radi na spašavanju ljudi, a ne da ih samo čini sposobnim da budu spašeni. Zbog toga što se svi ljudi rađaju u grijehu i zbog njihove pale prirode (potpune izopačenosti), uvijek će odbacivati Boga; stoga, Bog mora djelovati u spašavanju izabranih bez ikakvog preduvjeta s njihove strane kao što je vjera. Kako bi izabranima dodijelio blagoslov spasenja i vječni život, Bog prvo mora otkupiti njihove grijehe (ograničeno pomirenje). Onda se ta milost i spasenje mora primijeniti na izabrane, a time i Duh Sveti primjenjuje učinke spasenja na izabrane obnavljanjem njihovog duha i privlačenjem ka spasenju (milosti kojoj se ne može oduprijeti). Konačno, one koje je Bog spasio sačuvat će do kraja (očuvanje svetih). Od početka do kraja, spasenje (u svim aspektima) djelo je Boga i samo Boga – monergizam! Stvar je u tome da su konkretni ljudi spašeni – izabrani. Razmotrite Rimljanima 8,28-30. U tom odlomku vidimo da postoji grupa ljudi koje Bog poziva „po njegovoj nakani“ (I. Vrtarić). Ovi ljudi su predstavljeni kao „oni koji ljube Boga“. Ti ljudi su također oni koji su u stihovima 29-30 predviđeni, predodređeni, pozvani, opravdani i proslavljeni. Bog je onaj koji pokreće ovu grupu ljudi (one koji ljube Boga, izabrane) od predviđenosti do proslavljenosti, i nitko nije izgubljen na tom putu.

U prilog sinergističkoj tvrdnji, skrenimo pozornost na Pet protestnih točaka: „Taj Bog, prema vječnoj i nepromjenjivoj nakani u Isusu Kristu, svome Sinu, prije postanka svijeta, bijaše odredio, od pale, grešne ljudske rase, da spasi u Kristu, za Krista i kroz Krista, one koji će po milosti Duha Svetoga vjerovati u ovog njegovog Sina Isusa, i ustrajati u vjeri i poslušnosti vjere, kroz ovu milost, sve do kraja; a s druge strane, ostaviti nepopravljive i nevjerne u grijehu i pod gnjevom, te ih osuditi kao udaljene od Krista, prema riječi Evanđelja po Ivanu 3,36: 'Tko vjeruje u Sina, ima život vječni, a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života, nego gnjev Božji ostaje na njemu', i prema drugim odlomcima iz Biblije“ (Pet protestnih točaka, Točka I., dodan naglasak). Ovdje vidimo da je spasenje uvjetovano vjerom i ustrajnošću pojedinca. Ono što uvjetovano izabranje čini jest da odlučujući faktor našeg spasenja stavlja ravno na nas, na našu sposobnost da se odlučimo za Isusa i ostanemo u Njemu. Arminijanci na to kažu da je naša sposobnost da se odlučimo za Isusa rezultat sveopće milosti koju Bog prvo daje svim ljudima, čime kompenzira učinke pada i omogućuje čovjeku da odluči hoće li prihvatiti ili odbaciti Krista. Drugim riječima, Bog mora učiniti nešto da čak i odluku spasenja učini mogućom, ali na kraju naša je odluka ta koja nas spašava. Biblijska referenca na koju se poziva Točka I. svakako potvrđuje da oni koji vjeruju imaju vječni život, a oni koji odbacuju nemaju vječni život, stoga izgleda da postoji neka biblijska podrška za ovaj nauk. Dakle, sinergistički argument tvrdi da Bog čini spasenje mogućim, ali naša je odluka ta koja spasenje čini stvarnim.

Dakle, dok monergizam tvrdi da je Bog istovremeno i nužan i dovoljan uvjet za naše spasenje, sinergizam se slaže da je Bog nužan uvjet, ali negira Njegovu dostatnost. Naša slobodna volja plus Božje djelovanje jest ono što je dovoljno. Logički gledano, trebali bismo biti u stanju vidjeti nedostatak u sinergističkoj tvrdnji – da Bog aktivno ne spašava nikoga. Ovo stavlja odgovornost spasenja na nas, jer smo mi ti koji moramo spasenje učiniti stvarnim time što stavljamo svoje pouzdanje u Krista. Ako Bog zapravo ne spašava nikoga, onda je moguće da nitko neće biti spašen. Ako Bog zapravo ne spašava nikoga, kako ćemo objasniti takve snažne odlomke kao što su Rimljanima 8,28-30? Svi grčki glagoli u odlomku su aorist/indikativni, što znači da je radnja koja je u njemu opisana dovršena; u odlomku ne postoji moguća implikacija. Iz Božje perspektive, spasenje je ostvareno. Nadalje, Točka IV. kaže da se Božjoj milosti može oduprijeti, a točka V. tvrdi da oni koji su odabrali Božju milost mogu isto tako otpasti od te milosti i „vratiti se u ovaj trenutni zao svijet“ postajući „lišeni milosti“. Ovo gledište proturječi jasnom biblijskom nauku s obzirom na vječnu sigurnost vjernika.

Ako je to slučaj, kako onda odgovoriti na biblijske dijelove koji podržavaju uvjetovano izabranje (vidi Ivan 3,36)? Nema poricanja da je vjera nužna da se spasenje u našim životima učini „nečim dovršenim“, ali gdje se vjera nalazi u poretku spasenja (Ordo salutis)? Ponovno, ako razmotrimo Rimljanima 8,29-30, vidimo logički slijed spasenja. Opravdanje, koje je obično u gledištu kada razmatramo spasenje po vjeri, četvrto je na tom popisu ispred predviđenosti, predodređenosti i poziva. Ipak, poziv se može podijeliti na sljedeće: obnavljanje, evangelizacija, vjera i pokajanje. Drugim riječima, „poziv“ (prema reformiranim teolozima, „učinkoviti poziv“) prvo mora uključivati nanovo rođenje silom Duha Svetoga (Ivan 3,3). Potom dolazi propovijedanje evanđelja (Rimljanima 10,14-17), nakon čega slijedi vjera i pokajanje. Međutim, prije nego što se sve to ostvari, mora prethoditi predznanje i predodređenost.

To nas dovodi do pitanja o predznanju. Arminijanci tvrde da se predznanje odnosi na to da Bog unaprijed zna vjeru izabranih. Ako je to slučaj, onda se Božje izabranje više ne temelji na „dobrohotnosti njegove volje“, već na našoj mogućnost da se za Njega odlučimo, unatoč našem palom stanju, koje je prema Rimljanima 8,7 neprijateljstvo prema Bogu i za to nesposobno. Arminijansko gledište o predznanju također proturječi jasnom učenju odlomaka spomenutih iznad koji podržavaju bezuvjetno izabranje (Efežanima 1,4-5 i Rimljanima 9,16). Ovo gledište u suštini Boga lišava Njegove suverenosti i stavlja odgovornost spasenja izravno na teret stvorenja koji su u potpunosti nesposobni sami sebe spasiti.

Zaključno, težina logičkih dokaza i težina biblijskih dokaza podržava monergističko gledište spasenja – Bog je začetnik i dovršitelj našeg spasenja (Hebrejima 12,2). Onaj koji započeo dobro djelo u nama, dovršit će ga do dana Isusa Krista (Filipljanima 1,6). Osim što monergizam ima velik utjecaj na nečije gledište spasenja, ima utjecaj i na evangelizaciju. Ako se spasenje isključivo temelji na Božjoj spasonosnoj milosti, onda nema mjesta tome da se hvalimo i sva slava ide Njemu (Efežanima 2,8-9). Osim toga, ako Bog zapravo spašava ljude, onda naši evangelizacijski napori moraju uroditi plodom, jer je Bog obećao da će spasiti izabrane. Monergizam daje veću slavu Bogu!



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Monergizam ili sinergizam – koje je gledište ispravno?