Što je ljudska duša?



Pitanje: Što je ljudska duša?

Odgovor:
Biblija nije posve jasna u vezi prirode ljudske duše. No, iz proučavanja načina na koji se riječ duša koristi u Bibliji možemo doći do nekih zaključaka. Jednostavno rečeno, ljudska duša je dio osobe koji nije fizički. To je dio svakog ljudskog bića koji traje vječno nakon što tijelo doživi smrt. Postanak 35,18 opisuje smrt Rahele, Jakovljeve žene, i kaže da je sinu nadjenula ime „dok je odlazila duša njezina“. Iz ovoga znamo da se duša razlikuje od tijela i da nastavlja živjeti nakon fizičke smrti.

Ljudska duša je središnja osobnost ljudskog bića. Kao što je C. S. Lewis rekao: „Ti nemaš dušu. Ti jesi duša. Ti imaš tijelo.“ Drugim riječima, osobnost se ne temelji na tome što imamo tijelo. Ono što je potrebno jest duša. Biblija se opetovano prema ljudima odnosi kao prema „dušama“ (Izlazak 31,14; Izreke 11,30), osobito u kontekstima koji se usredotočuju na vrijednost ljudskog života i osobnost ili na koncept „cijelog bića“ (Psalam 16,9-10; Ezekiel 18,4; Djela 2,41; Otkrivenje 18,13).

Ljudska duša se razlikuje od srca (Ponovljeni zakon 26,16; 30,6) i duha (1. Solunjanima 5,23; Hebrejima 4,12) i uma (Matej 22,37; Marko 12,30; Luka 10,27). Bog je stvorio ljudsku dušu (Jeremija 38,16). Ona može biti jaka ili nepostojana (2. Petrova 2,14); može biti izgubljena ili spašena (Jakovljeva 1,21; Ezekiel 18,4). Znamo da ljudska duša treba pomirenje (Levitski zakonik 17,11), te je dio nas kojeg čisti i štiti istina i djelo Duha Svetoga (1. Petrova 1,22). Isus je veliki Pastir naših duša (1. Petrova 2,25).

Matej 11,29 nam govori da se možemo obratiti Isusu Kristu i naći spokoj svojim dušama. Psalam 16,9-10 je mesijanski psalam koji nam omogućava da vidimo da je Isus također imao dušu. David je napisao: „Stog’ mi se srce raduje i kliče slava moja: i tijelo će moje počivati spokojno, jer dušu moju nećeš ostaviti u Šeolu ni dati da Svetac tvoj truleži ugleda“ (VB). To ne može biti Davidov govor (kao što Pavao ističe u Djelima 13,35-37), jer Davidovo tijelo je vidjelo trulež i raspadanje kada je umro. Ali tijelo Isusa Krista nikada nije vidjelo truleži (On je uskrsnuo), i Njegova duša nije bila ostavljena u Šeolu. Isus, kao Sin Čovječji, ima dušu.

Često nastane zabuna u vezi ljudskog duha i ljudske duše. Na nekim mjestima, čini se da Biblija koristi te pojmove kao sinonime, ali možda ipak postoji suptilna razlika. Inače, kako bi Božja Riječ prodirala „do razdiobe i duše i duha“ (Hebrejima 4,12)? Kada Biblija govori o čovjekovom duhu, obično govori o unutarnjoj sili koja pokreće osobu u jednom ili drugom smjeru. Više puta se prikazuje kao pokretač, dinamična sila (npr. Brojevi 14,24).

Rečeno je da postoje samo dvije stvari koje traju: Riječ Božja (Marko 13,31) i ljudske duše. To je zato što, poput Božje Riječi, duša je neprolazna. Ta nas misao treba i osvijestiti i izazvati strahopoštovanje. Svaka osoba koju susretnete vječna je duša. Svako ljudsko biće koje je ikad živjelo ima dušu, i sve te duše i dalje negdje postoje. Pitanje je gdje? Duše koje odbace Božju ljubav osuđene su da vječno u paklu plaćaju za svoje vlastite grijehe (Rimljanima 6,23). No, duše koje prihvate svoju vlastitu grešnost i Božji milostivi dar oprosta živjet će zauvijek uz mirne vode sa svojim Pastirom i ništa im neće nedostajati (Psalam 23,2).



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Što je ljudska duša?