Ima li kršćanin dvije naravi?


Pitanje: Ima li kršćanin dvije naravi?

Odgovor:
Prvi problem koji se javlja u vezi ovog pitanja je semantika. Na primjer, neki radije koriste izraz „grešna narav", drugi preferiraju „sklonost ka grijehu", a treći dvoznačno „tijelo". Bez obzira na konkretna imena koja se koriste za zaraćene strane, ono što je relevantno jest da unutar kršćanina bijesni trajna bitka.

Drugi problem je stvarna definicija „naravi". Kako se definira ova značajna riječ, određuje pogled na razliku između „starog čovjeka" i „novog čovjeka" i relevantne napore u životu kršćanina. Jedan od načina gledanja na „narav" je razumijevanje „sklonosti" unutar vjernika. Tako se stari čovjek odnosi na nekadašnji način života, život nevjernika. U tom smislu, kršćanin u sebi ima dvije natjecateljske sklonosti – staru sklonost ka grijehu i novu sklonost da se odupre grijehu. Nevjernik nema takvo nadmetanje u sebi; nema sklonost za pobožnost jer ima samo grešnu narav. To ne znači da ne može činiti „dobra djela", ali njegova je motivacija za ta djela uvijek umrljana njegovom grešnošću. Uz to, ne može se oduprijeti grijehu jer nema sklonost ka tome da ne griješi.

Vjernik, s druge strane, ima sklonost ka pobožnosti jer Božji Duh živi u njemu. I dalje ima sklonost ka grijehu, ali sada ima sposobnost oduprijeti se grijehu i, što je još važnije, želju za time da se odupre i živi pobožno. Kad je Krist razapet, naš stari čovjek je razapet s Njime, rezultat čega je da kršćanin više nije rob grijeha (Rimljanima 6,6). „I oslobođeni od grijeha, postadoste sluge pravednosti" (Rimljanima 6,18).

U trenutku obraćenja kršćanin dobiva novu narav. To je trenutno. Posvećenje je, s druge strane, proces u kojem Bog razvija našu novu narav, omogućavajući nam da vremenom sve više rastemo u svetosti. Ovo je kontinuirani proces s mnogo pobjeda i poraza, jer se nova priroda bori sa „šatorom" u kojem prebiva – starim čovjekom, starom prirodom, tijelom.

U Rimljanima 7, Pavao objašnjava borbu koja neprekidno bijesni čak i u duhovno zrelim ljudima. Žali se da čini ono što ne želi, i zapravo čini zlo koje prezire. Kaže da je to rezultat „grijeha koji prebiva u [njemu]" (Rimljanima 7,20). Uživa u Božjem zakonu u skladu sa svojim „unutarnjim bićem", ali vidi drugi zakon na djelu u „svojim udovima koji vojuje protiv zakona uma [njegovoga] i zarobljuje [ga] zakonom grijeha koji je u [njegovim] udovima" (s. 23). Evo klasičnog primjera ova dva entiteta, bez obzira na pojmove. Poanta je u tome da je borba stvarna i da će kršćani ratovati tijekom svog života.

Zbog toga se vjernike potiče da usmrćuju djela tijela (Rimljanima 8,13), da umrtve ono što kršćana tjera na grijeh (Kološanima 3,5) i da odlože druge grijehe, poput ljutnje, gnjeva, zlobe itd. (Kološanima 3,8). Sve to govori da kršćanin ima dvije naravi – staru i novu – ali nova narav treba stalno obnavljanje (Kološanima 3,10). Ovo obnavljanje, naravno, za kršćanina predstavlja životni proces. Iako je borba protiv grijeha stalna, više nismo pod kontrolom grijeha (Rimljanima 6,6). Vjernik je doista „novo stvorenje" u Kristu (2. Korinćanima 5,17), a upravo će nas Krist „izbaviti od ovoga smrtnoga tijela[.] Zahvaljujem Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu" (Rimljanima 7,24-25).

English


Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu
Ima li kršćanin dvije naravi?

Saznajte kako ...

provesti vječnost s Bogom



primiti oprost od Boga