Što Biblija kaže o izvantjelesnom iskustvu/astralnoj projekciji?



Pitanje: Što Biblija kaže o izvantjelesnom iskustvu/astralnoj projekciji?

Odgovor:
Informacije o „izvantjelesnom“ iskustvu su ujedno brojne i subjektivne. Prema Wikipediji, jedna osoba od deset ljudi tvrdi da je imala izvantjelesno iskustvo, a tu su i mnoge različite vrste iskustava. Kreću se od nehotičnih izvantjelesnih iskustva ili iskustva bliske smrti koja se događaju tijekom ili nakon traume ili nesreće, do onog što se zove „astralna projekcija“, pri čemu osoba dobrovoljno pokušava napustiti svoje tijelo i uzdići se u duhovno područje, gdje vjeruje da će naći istinu i jasnoću.

Nekoliko poznatih kršćana imali su ono što bi se u današnjem svijetu moglo nazvati izvantjelesno iskustvo, od kojih je najpoznatiji apostol Pavao. U 2. Korinćanima 12,1-4 kaže: „Dakako, ne koristi mi hvaliti se, jer ću doći na viđenja i objave Gospodnje. Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina (ili u tijelu — ne znam, ili izvan tijela — ne znam, Bog zna) taj je bio ponesen do trećega neba. I znam da je taj čovjek (ili u tijelu ili izvan tijela — ne znam, Bog zna) bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi koje čovjeku nije dopušteno izgovoriti“ (VB). U redcima prije ovog odlomka, Pavao navodi svoja „hvaljenja“ ili ono što bi ga dovelo u nebo da je uračunao dobra djela i time osigurao svoje spasenje. Iako se čini da govori o trećoj osobi, bibličari se slažu da govori o sebi u trećem licu. Dakle, u svom popisu hvaljenja uključuje ovo očito izvantjelesno iskustvo. Njegova poanta je da svako otkrivenje koje dolazi izvan Biblije (izvanbiblijska objava) nije pouzdan izvor, i kao što kaže: „Ne koristi mi hvaliti se.“ To ne znači da njegovo izvantjelesno iskustvo nije bilo stvarno, već samo da se ne oslanja da će mu ono dati istinu, ili da će on ili drugi ljudi od toga uistinu imati nekakve koristi.

Nehotično izvantjelesno iskustvo ili iskustvo blisko smrti, kakvo je imao apostol Pavao, treba tretirati na isti način kao san u životu kršćanina – neobjašnjivi fenomen koji može imati dobru priču, ali nam ne daje istinu. Jedino mjesto gdje nalazimo apsolutnu istinu jest u Riječi Božjoj. Svi ostali izvori su samo subjektivni ljudski iskazi ili tumačenja na temelju onoga što možemo otkriti našim ograničenim umovima. Knjiga Otkrivenja, odnosno Ivanova vizija je iznimka, kao što su to i proročanstva ili vizije starozavjetnih proroka. U svim tim slučajevima, prorocima se govori da su ta otkrivenja od Gospodina i da trebaju podijeliti ono što su vidjeli, jer je to direktno iz Božjih usta.

Dobrovoljno izvantjelesno iskustvo ili „astralna projekcija“ je nešto drugo. Osoba koje pokušava postići izvantjelesno iskustvo kako bi se povezala s duhovima ili duhovnim svijetom je prakticiranje okultnog. Postoje dva oblika ovoga. Prvi se zove „postupni“ model, u kojem osoba pokušava pronaći novu duhovnu istinu pristupanjem dijelu uma koji je „isključen“ u svakodnevnom životu. Ova praksa je povezana s budizmom ili postmodernizmom i vjerovanjem da se prosvjetljenje ostvaruje pogledom unutar sebe. Drugi oblik, koji se zove se „mistični“ model, jest kada osoba pokušava izaći iz tijela u cijelosti i njezin duh putuje u drugu oblast koja uopće nije povezana s fizičkom svijetom.

Biblija izričito upozorava na okultne prakse ili čarobnjaštvo, kada u Galaćanima 5,19-20 govori da oni koji to prakticiraju neće naslijediti Božje kraljevstvo. Božje zapovijedi su uvijek za naše dobro, a On nam zapovijeda da se držimo podalje od okultne prakse, jer postoji velika mogućnost da se kada pokušavamo pristupiti duhovnom svijetu, otvaramo demonima koji nam mogu reći laži o Bogu i zbuniti naš um. U Jobu 4,12-21, Elifaz opisuje kako ga je posjetio lažljivi duh u viziji rekavši mu da Bog ne gleda na ljude i da ne mari za nas, a to je netočno! Postupni model je prema Bibliji također besmislen. Jeremija 17,9 kaže: „Srce je prijevarno više od svega, i podlo je ono; tko da ga pronikne?“, a 1. Korinćanima 2,1-5 kaže: „A ja, braćo, kad dođoh k vama, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje, jer odlučih ne znati među vama ništa drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja bijah s vama u slabosti i u strahu i u veliku drhtanju. I moja besjeda i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima ljudske mudrosti, nego u dokazivanju Duha i sile, da vjera vaša ne bude u mudrosti ljudskoj, nego u sili Božjoj“ (VB). Uzaludno je tražiti beskonačnu mudrost unutar konačnog čovjekovog uma.

Konkretan primjer ovoga dolazi iz popularne knjige 90 minuta u nebu pastora Don Pipera. Piper opisuje izvantjelesno iskustvo kojeg je imao nakon teške prometne nesreće u kojoj je umro i otišao u raj na 90 minuta. Je li Piper vidio raj ili proveo tamo neko vrijeme je sporno, i na kraju to ne zna nitko osim Boga. Međutim, teološki gledano, postoji ozbiljan problem sa zaključkom kojeg pastor Piper crpi iz svog iskustva. Poručuje čitatelju da sada kada je „bio u nebu“, može tješiti ožalošćene ljude na sprovodima „s više ovlasti“ nego što je mogao prije. Piperovi motivi su ispravni: želi dati ljudima nadu. Međutim, apsolutno je pogrešno reći da će mu njegovo vlastito subjektivno iskustvo dati više ovlasti za donošenje nade neba nego što bi to učinila savršena istina Pisma.

Zaključno, bez obzira o kakvoj vrsti izvantjelesnog iskustva govorili, glavno je zapamtiti da nam izvantjelesno iskustvo neće dati ni istinu ni znanje. Ako se nehotično izvantjelesno iskustvo dogodi u životu kršćanina, najbolji pristup je svrstati ga u istu kategoriju kao san – nešto što je zanimljivo, moguće, ali ne i izvor istine. Kršćani trebaju pronaći istinu samo u Božjim riječima, kao što Isus moli u Ivanu 17,17: „Posveti ih istinom svojom: tvoja je riječ istina.“



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Što Biblija kaže o izvantjelesnom iskustvu/astralnoj projekciji?