Tko se stvarno „igra Boga" – liječnik koji eutanazira umirućeg pacijenta ili liječnik koji produžuje život smrtno bolesnom pacijentu?


Pitanje: Tko se stvarno „igra Boga" – liječnik koji eutanazira umirućeg pacijenta ili liječnik koji produžuje život smrtno bolesnom pacijentu?

Odgovor:
Ovo pitanje iznosi na površinu neka skrivena razmatranja koja su uključena u odlučivanje o prekidanju života. Primarno je pitanje mnogih ljudi može li život imati „svrhu" iznad određenih pragova patnje ili gubitka vitalnih funkcija. Jedan problem u procjeni takve „svrhe" je često subjektivna priroda procesa donošenja odluka.

Dublje razmatranje je volja Boga, Davatelja života i Davatelja mudrosti – mudrosti koja je prijeko potrebna usred životne patnje (Psalam 27,11; 90,12). Bog je taj koji daje životnu svrhu i smisao sve do smrti. Kao Božji dar, život treba čuvati. Sam Bog je suveren nad vremenom i načinom naše smrti. Liječnik koji provodi liječenje koje čuva život nije „igranje Boga", već časti Božji dar.

Suprotstavljene vrijednosti u odlučivanju o prekidanju života leže u dvije krajnosti. Na jednom kraju spektra su oni koji promiču eutanaziju ili ubojstvo iz milosrđa: patnja je zlo i mora se otkloniti – ako je potrebno, ubijanjem oboljelog. Na drugom su kraju oni koji život smatraju svetim, te ga se pod svaku cijenu može produžiti koristeći svaku dostupnu tehnologiju.

Problem s prvim stavom, osim što je eutanazija ubojstvo, jest taj što nas Biblija nigdje ne potiče da izbjegavamo patnju pod svaku cijenu. Ustvari, vjernici su pozvani patiti poput Krista kako bi ispunili Njegovu pravednu i otkupiteljsku svrhu u njima (1. Petrova 2,20-25; 3,8-18; 4,12-19). Često, tek nakon što se osoba razočara zbog značajne patnje i gubitka, preispituje ono što je zaista smisleno i tada može napredovati u postizanju Božje svrhe.

Komplikacija svojstvena drugom pogledu jest definicija „života". Kada život zapravo završava? Klasična ilustracija je takozvano trajno vegetativno stanje u kojem čovjek može živjeti dugi niz godina, jednostavno hranjenjem i hidratiziranjem. Mnogi pretpostavljaju da takvi pacijenti nemaju kognitivnu svijest i stoga uopće nemaju „život". Neurolozi mjere reakciju pacijenta na određene neurološke podražaje u pokušaju da obavijeste donositelje odluka. Međutim, drugi vjeruju da, ako osoba u ovom stanju ima otkucaje srca, postoji nada i život se mora sačuvati, pa makar samo na aparatima.

Najbolji odgovor vjerojatno leži negdje između dva pogleda. Kršćanin će pokušati sačuvati život, ali postoji razlika između očuvanja života i prolongiranja smrti. Umjetno održavanje prividnih životnih funkcija samo zato što se nekom previše emocionalno teško pomiriti da njihova voljena osoba umre, doista bi bilo „igranje Boga". Smrt dolazi u „određeno" vrijeme (Hebrejima 9,27). Kada se pacijentovo tijelo počne gasiti, medicinska intervencija neće izliječiti, već samo produžiti prirodni proces umiranja, tada isključenje aparata i omogućavanje toj osobi da umre nije nemoralno. To poziva na mudrost. Alternativno, aktivno ubrzavanje smrti nije ispravno. To bi bilo „igranje s Bogom". Pasivno uskraćivanje liječenja koje spašava život također može biti pogrešno. Ali dopuštanje životu da se odvija prirodnim putem, pružanje palijativne skrbi i omogućavanje osobi da umre u Božje vrijeme nije pogrešno.

S obzirom na ta razmatranja, jasna i sadašnja opasnost „igranja Boga" postoji u obje krajnosti: uklanjanje patnje pod svaku cijenu i korištenje svake moguće terapije po svaku cijenu. Umjesto da se igramo Boga, trebali bismo dopustiti Bogu da bude Bog. Biblija nam govori da ovisimo o Bogu za mudrost (Jakovljeva 1,5) i da prosuđujemo što je važno dok život traje (Propovjednik 12).

English


Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu
Tko se stvarno „igra Boga" – liječnik koji eutanazira umirućeg pacijenta ili liječnik koji produžuje život smrtno bolesnom pacijentu?

Saznajte kako ...

provesti vječnost s Bogom



primiti oprost od Boga