Kako odlučujemo koje knjige pripadaju Bibliji budući da Biblija ne govori koje knjige spadaju u Bibliju?



Pitanje: Kako odlučujemo koje knjige pripadaju Bibliji budući da Biblija ne govori koje knjige spadaju u Bibliju?

Odgovor:
Ako je Biblija naš jedini autoritet, po kojem autoritetu znamo koje knjige spadaju u Bibliju – budući da Biblija ne navodi koje knjige trebaju biti u Bibliji? To je veoma važno pitanje, jer lanac je jak samo onoliko koliko i njegova najslabija karika. U lancu komunikacije između Boga i čovječanstva, postoji li slaba karika? Ako da, onda ne valja cijeli lanac, a komunikacija u konačnici ne može biti pouzdana.

Uzmite u obzir razne „karike“ koje sadrže Božju komunikaciju prema nama: prvo se pojavila Božja želja da komunicira. To je ukorijenjeno u Njegovoj ljubavi, jer najveća ljubav koju Bog može dati jest da samog sebe otkrije svojem stvorenju. Potom je uslijedio stvarni prijenos Božje Riječi preko ljudskih autora. To je uključivalo proces koji Biblija naziva „nadahnuće“, što znači da je Bog udahnuo riječi koje je ljudski faktor zabilježio (2. Timoteju 3,16). Nakon toga je došlo do širenja, kako je Riječ bila predavana svojoj publici putem propovijedanja ili drugih sredstava. Onda je došlo prepoznavanje, pri čemu su Božji ljudi razdvojili Sveto pismo od ostalih vjerskih spisa. A zatim očuvanje, putem kojeg je Božja Riječ preživjela sve do današnjeg dana, unatoč brojnim pokušajima da ju se uništi. I na kraju, prosvjetljenje, kako Duh Sveti otvara vjernikovo razumijevanje da primi Riječ.

I to je „lanac“ – demonstracija Božje ljubavi u nadahnuću, širenju, prepoznavanju, očuvanju i prosvjetljenju Njegove Riječi. Vjerujemo da je Bog uključen u svaki korak procesa, jer zašto bi Bog išao tako daleko da nadahne svoju Riječ, a onda ju ne očuva? Zašto bi nam govorio, a onda nas ne uspio voditi u prepoznavanju Njegovog govora?

Ovo prepoznavanje Božje Riječi obično se naziva „kanonizacija“. Oprezni smo u tome kad kažemo da je Bog odredio kanon, a crkva otkrila kanon. Crkva nije stvorila kanon Svetog pisma; već ga je crkva otkrila, odnosno prepoznala. Drugim riječima, Božja Riječ je nadahnuta i autoritativna od svog početka – ona „stoji na nebesima“ (Psalam 119,89) – i crkva je jednostavno tu činjenicu prepoznala i prihvatila.

Kriteriji koje je crkva koristila za prepoznavanje i sastavljanje Božje Riječi su sljedeći:

1) Je li knjigu napisao Božji prorok?
2) Jesu li autora pratila čuda koja bi potvrdila njegovu poruku?
3) Govori li knjiga istinu o Bogu, bez neistina ili proturječja?
4) Pokazuje li knjiga božansku sposobnost u promjeni nečijeg života?
5) Jesu li knjigu kao Božju Riječ prihvatili ljudi kojima je prvotno bila namijenjena?

Od tih kriterija, najvažniji je prvi – je li knjigu napisao Božji prorok? Posljedično, pitanje 'je li knjiga dobila apostolsko odobrenje?' bilo je glavni test kanonizacije u ranoj crkvi. Ovaj kriterij je logična posljedica poznavanja toga što je bio „apostol“. Bog je obdario apostole da budu osnivači i vođe crkve, pa je razumno prihvatiti da je putem njih došla Riječ koja upravlja crkvom.

Apostolima je obećan Duh istine koji će ih podsjetiti na sve što je Krist rekao (Ivan 14,26) i upućivati u „svu istinu“ (Ivan 16,13). Nakon Kristova uzašašća, apostoli su primili nadnaravne darove koji su omogućili njihov rad i potvrdili njihovu poruku (Djela 2,4). Božji dom je „nadograđen na temelju apostolâ i prorokâ“ (Efežanima 2,20). S obzirom na posebnu apostolsku službu, smisla ima samo to da je crkva apostolstvo učinila primarnim testom kanonizacije. Stoga se Evanđelje po Mateju smatralo kanonskim (napisao ga je apostol); te je Evanđelje po Marku, u uskoj suradnji s apostolom Petrom, također bilo prihvaćeno.

Kada je Novi zavjet napisan, pojedinačne knjige i pisma odmah su prihvaćeni kao Božja Riječ, te su kružili su za dobrobit drugih. Crkva u Solunu je Pavlovu riječ primila kao Božju riječ (1. Solunjanima 2,13). Pavlove poslanice su kružile među crkvama čak i u vrijeme apostola (Kološanima 4,16). Petar je prepoznao Pavlove spise kao nadahnute od Boga i izjednačio ih s „ostalim Pismima“ (2. Petrova 3,15-16). Pavao je citirao Evanđelje po Luki i nazvao ga „Pismom“ (1. Timoteju 5,18). Ovo rašireno prihvaćanje stoji potpuno nasuprot nekoliko spornih knjiga, koje su u konačnici odbačene kao nekanonske, a koje su uživale ograničenu naklonost neko vrijeme.

Kasnije, kako se hereza povećavala, a neki u crkvi počeli zahtijevati prihvaćanje lažnih vjerskih spisa, crkva je mudro održala vijeće kako bi službeno potvrdila da prihvaćaju 27 novozavjetnih knjiga. Kriteriji koje su koristili omogućili su im da objektivno razluče ono što je dao Bog od onog što je ljudskog porijekla. Zaključili su da će ostaviti knjige koje su univerzalno prihvaćene. Na taj način, odlučili su nastaviti u „apostolskome nauku“ (Djela 2,42).



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Kako odlučujemo koje knjige pripadaju Bibliji budući da Biblija ne govori koje knjige spadaju u Bibliju?