Pitanje
Što možemo naučiti iz Mojsijeva života?
Odgovor
Mojsije je jedna od najistaknutijih osoba u Starom zavjetu. Dok se Abraham naziva „ocem vjernih“ i primateljem Božjeg bezuvjetnog saveza milosti s Njegovim narodom, Mojsije je bio čovjek odabran da donese otkupljenje Njegovom narodu. Bog je posebno izabrao Mojsija da povede Izraelce iz sužanjstva u Egiptu do spasenja u Obećanoj zemlji. Mojsije je također priznat kao posrednik Starog saveza i obično se naziva davateljem Zakona. Konačno, Mojsije je glavni autor Petoknjižja, temeljnih knjiga cijele Biblije. Mojsijeva uloga u Starom zavjetu slika je i sjena uloge koju Isus ima u Novom zavjetu. Kao takav, njegov život svakako vrijedi ispitati.
Mojsija prvi put susrećemo u uvodnim poglavljima knjige Izlaska. U 1. poglavlju saznajemo da su, nakon što je patrijarh Josip spasio svoju obitelj od velike gladi i smjestio ih u zemlju Gošen (u Egiptu), Abrahamovi potomci živjeli u miru nekoliko generacija sve dok nije došao na vlast u Egiptu faraon koji „nije poznavao Josipa“ (Izlazak 1,8). Ovaj je faraon pokorio hebrejski narod i koristio ga kao roblje za svoje velike građevinske projekte. Budući da je Bog blagoslovio hebrejski narod brzim brojčanim rastom, Egipćani su se počeli bojati sve većeg broja Židova koji žive u njihovoj zemlji. Stoga je faraon naredio smrt sve muške djece rođene od hebrejskih žena (Izlazak 1,22).
U Izlasku 2 vidimo Mojsijevu majku kako pokušava spasiti svoje dijete stavivši ga u košaru i ubacivši u Nil. Košaru je na kraju pronašla faraonova kći, usvojila ga kao svog i odgojila u palači samog faraona. Kad je Mojsije odrastao, počeo je suosjećati s nevoljama svog naroda, a nakon što je svjedočio kako Egipćanin tuče hebrejskog roba, Mojsije je intervenirao i ubio Egipćanina. U drugom incidentu, Mojsije se pokušao umiješati u svađu između dvojice Hebreja, ali je jedan od Hebreja ukorio Mojsija i sarkastično prokomentirao: „Kaniš li i mene ubiti, kao što si ubio Egipćanina?“ (Izlazak 2,14). Shvativši da je njegov zločinački čin obznanjen, Mojsije je pobjegao u zemlju Midjan gdje je ponovno intervenirao – ovaj put spašavajući Jitrove kćeri od nekih razbojnika. U znak zahvalnosti, Jitro (također zvan Reuel) dao je svoju kćer Siporu za Mojsija (Izlazak 2,15-21). Mojsije je živio u Midjanu oko četrdeset godina.
Sljedeći veliki događaj u Mojsijevu životu bio je njegov susret s Bogom kod gorućeg grma (Izlazak 3–4), gdje je Bog pozvao Mojsija da bude spasitelj Njegovog naroda. Unatoč njegovim početnim izgovorima i izravnom zahtjevu da Bog pošalje nekoga drugoga, Mojsije je pristao poslušati Boga. Bog je obećao poslati Arona, Mojsijevog brata, zajedno s njim. Ostatak priče prilično je poznat. Mojsije i njegov brat Aron odlaze faraonu u Božje ime i zahtijevaju od njega da pusti narod kako bi se klanjao svom Bogu. Faraon tvrdoglavo odbija, pa deset pošasti Božje osude zahvaća narod i zemlju, a posljednja pošast je ubijanje prvorođenih. Prije ove posljednje pošasti, Bog zapovijeda Mojsiju da uspostavi Pashu, koja je spomen na Božji spasiteljski čin u otkupljenju Njegovog naroda iz ropstva u Egiptu.
Nakon egzodusa, Mojsije je odveo narod do ruba Crvenog mora gdje je Bog osigurao još jedno spasonosno čudo tako što je razdvojio vode i omogućio Hebrejima da prijeđu na drugu stranu dok je potopio egipatsku vojsku (Izlazak 14). Mojsije je doveo narod do podnožja planine Sinaj gdje je dan Zakon i uspostavljen Stari savez između Boga i novonastale nacije Izraela (Izlazak 19–24).
Ostatak knjige Izlaska i cijela knjiga Levitskog zakonika odvija se dok su Izraelci bili utaboreni u podnožju Sinaja. Bog daje Mojsiju detaljne upute za izgradnju šatora – putujućeg šatora za štovanje koji se može sastaviti i rastaviti radi lakšeg prenošenja – te za izradu posuđa za bogoštovlje, svećeničke odjeće i Kovčega saveza, simbola Božje prisutnosti među Njegovim narodom, kao i mjesta gdje bi veliki svećenik obavljao godišnje pomirenje. Bog također Mojsiju daje izričite upute o tome kako treba štovati Boga, kao i smjernice za održavanje čistoće i svetosti među ljudima. Knjiga Brojeva prati kako se Izraelci kreću od Sinaja do granice Obećane zemlje, ali odbijaju ući kad deset od dvanaest uhoda donese loš izvještaj o Izraelovoj sposobnosti da preuzme zemlju. Bog osuđuje ovu generaciju Židova da umru u pustinji zbog njihove neposlušnosti i podvrgava ih četrdesetogodišnjem lutanju pustinjom. Na kraju knjige Brojeva, sljedeća generacija Izraelaca ponovno je na granicama Obećane zemlje i spremna vjerovati Bogu i preuzeti je vjerom.
Knjiga Ponovljenog zakona pokazuje kako Mojsije drži nekoliko govora u obliku propovijedi narodu, podsjećajući ih na Božju spasonosnu moć i vjernost. On daje drugo čitanje Zakona (Ponovljeni zakon 5) i priprema ovaj naraštaj Izraelaca da primi Božja obećanja. Samom Mojsiju je zabranjen ulazak u zemlju zbog njegovog grijeha u Meribi (Brojevi 20,10-13). Na kraju knjige Ponovljenog zakona zabilježena je Mojsijeva smrt (Ponovljeni zakon 34). Popeo se na brdo Nebo i dopušteno mu je gledati Obećanu zemlju. Mojsiju je bilo 120 godina kad je umro, a Biblija bilježi da mu „oko nije potamnjelo niti mu se bila umanjila tjelesna snaga“ (Ponovljeni zakon 34,7). Sam Gospodin je pokopao Mojsija (Ponovljeni zakon 34,5-6), a Jošua je preuzeo dužnost vođe naroda (Ponovljeni zakon 34,9). Ponovljeni zakon 34,10-12 kaže: „I ne ustade otada u Izraelu prorok kao Mojsije, koga je GOSPODIN poznavao licem u lice, sa svim znamenjima i čudesima koja ga je GOSPODIN poslao da učini u zemlji egipatskoj faraonu, i svim njegovim slugama, i svoj njegovoj zemlji, i sa svom onom moćnom rukom i sa svom onom velikom strahotom koju je Mojsije iskazao naočigled svega Izraela.“
Gore navedeno je samo kratka skica Mojsijeva života i ne govori o njegovim odnosima s Bogom, načinu na koji je vodio narod, nekim specifičnim načinima na koje je nagovijestio Isusa Krista, njegovom središnjem mjestu u židovskoj vjeri, njegovom pojavljivanju pri Isusovu preobraženju i drugim detaljima. Ali daje nam neki okvir čovjeka. Dakle, što možemo naučiti iz Mojsijeva života? Mojsijev život općenito se dijeli na tri razdoblja od 40 godina. Prvi je njegov život na faraonovom dvoru. Kao usvojeni sin faraonove kćeri, Mojsije bi imao sve povlastice i privilegije egipatskog princa. Bio je poučen „u svoj mudrosti Egipćana i bijaše silan u riječima i djelima“ (Djela 7,22). Kad je nevolja Hebreja počela uznemiravati njegovu dušu, Mojsije je preuzeo na sebe da bude spasitelj svog naroda. Kao što Stjepan kaže pred židovskim vladajućim vijećem, „[Mojsije] je pretpostavljao da će njegova braća shvatiti da će ih Bog po njegovoj ruci izbaviti“ (Djela 7,25). Iz ovog događaja saznajemo da je Mojsije bio čovjek od akcije, kao i čovjek ljute naravi i sklon nepromišljenim postupcima. Je li Bog želio spasiti svoj narod? Da. Je li Bog želio koristiti Mojsija kao svoj odabrani instrument spasenja? Da. Ali Mojsije je, bez obzira na to je li doista bio svjestan svoje uloge u spasenju hebrejskog naroda, postupio nepromišljeno i naglo. Pokušao je učiniti u svoje vrijeme ono što je Bog želio učiniti u Njegovo vrijeme. Pouka za nas je očita: itekako moramo biti svjesni ne samo vršenja Božje volje, već vršenja Božje volje u Njegovo vrijeme, a ne u naše. Kao što je slučaj s mnogim drugim biblijskim primjerima, kada pokušavamo izvršiti Božju volju u svoje vrijeme, pravimo veći nered nego što je izvorno postojao.
Mojsiju je trebalo vremena da odraste i sazrije te nauči biti krotak i ponizan pred Bogom, a to nas dovodi do sljedećeg poglavlja u Mojsijevom životu, njegovih 40 godina u zemlji Midjan. Tijekom tog vremena, Mojsije je naučio jednostavan život pastira, muža i oca. Bog je uzeo impulzivnog i ljutog mladića i započeo proces oblikovanja u savršeno oruđe koje će Bog koristiti. Što možemo naučiti iz ovog razdoblja njegova života? Ako je prva lekcija da čekamo na Božje vrijeme, druga lekcija je da ne budemo besposleni dok čekamo na Božje vrijeme. Iako Biblija ne posvećuje puno vremena detaljima ovog dijela Mojsijeva života, Mojsije nije sjedio besposleno čekajući Božji poziv. Proveo je veći dio 40 godina učeći se pastirstvu te uzdržavajući i podižući obitelj. Nisu to trivijalne stvari! Iako možda čeznemo za iskustvima s Bogom na „vrhu planine“, 99 posto naših života živimo u dolini radeći svakodnevne stvari koje čine život. Moramo živjeti za Boga „u dolini“ prije nego što nas On uključi u bitku. Često nas u naizgled trivijalnim životnim situacijama Bog obučava i priprema za svoj poziv u sljedećem razdoblju.
Još nešto što vidimo od Mojsija tijekom njegovog vremena provedenog u Midjanu je da, kada ga je Bog konačno pozvao u službu, Mojsije se opirao. Čovjek od akcije na početku svog života, Mojsije, sada star 80 godina, postao je previše plašljiv. Kada je pozvan da govori u Božje ime, Mojsije je rekao da je „spor u govoru i spora jezika“ (Izlazak 4,10). Neki komentatori smatraju da je Mojsije možda imao govornu manu. Možda, ali onda bi bilo čudno da Stjepan kaže da je Mojsije bio „silan u riječima i djelima” (Djela 7,22). Možda se Mojsije jednostavno nije želio vratiti u Egipat i opet doživjeti neuspjeh. Ovo nije neuobičajen osjećaj. Koliko nas je pokušalo učiniti nešto (bilo to za Boga ili ne) i nismo uspjeli, a onda smo oklijevali pokušati ponovno? Postoje dvije činjenice koje je Mojsije izgleda previdio. Jedna je bila očita promjena koja se dogodila u njegovom životu u proteklih 40 godina. Druga, i još važnija, promjena bila je da će Bog biti s njim. Mojsije u početku nije uspio toliko zato što je djelovao impulzivno, nego zato što je djelovao bez Boga. Stoga, lekcija koju ovdje treba naučiti je da, kada razaznate jasan poziv od Boga, iskoračite u vjeri, znajući da Bog ide s vama! Ne budite plašljivi, nego budite jaki u Gospodinu i u snazi Njegove moći (Efežanima 6,10).
Treće i posljednje poglavlje u Mojsijevu životu je poglavlje kojem Biblija posvećuje najviše vremena, naime, njegovoj ulozi u otkupljenju Izraela. Iz ovog poglavlja Mojsijeva života također se može izvući nekoliko lekcija. Prvo je kako biti učinkovit vođa ljudi. Mojsije je u biti bio odgovoran za dva milijuna hebrejskih izbjeglica. Kad su ga ljudi počeli pritiskati, njegov svekar, Jitro, predložio mu je da prenese odgovornost na druge vjerne muškarce, lekciju koju mnogi ljudi koji imaju autoritet nad drugima trebaju naučiti (Izlazak 18). Također vidimo čovjeka koji je bio ovisan o Božjoj milosti da mu pomogne u njegovom zadatku. Mojsije je neprestano molio u ime naroda pred Bogom. O kad bi svi ljudi na vlasti molili Boga u ime onih nad kojima su nadležni! Mojsije je bio itekako svjestan nužnosti Božje prisutnosti i čak je tražio da vidi Božju slavu (Izlazak 33). Mojsije je znao da bi egzodus bez Boga bio besmislen. Bog je bio taj koji je učinio da se Izraelci razlikuju i oni su ga najviše trebali. Mojsijev život također nas uči lekciji da postoje određeni grijesi koji će nas nastaviti progoniti kroz život. Ista ljuta narav koja je dovela Mojsija u nevolje u Egiptu također ga je dovela u nevolje tijekom lutanja pustinjom. U gore spomenutom događaju u Meribi, Mojsije je u ljutnji udario stijenu kako bi opskrbio ljude vodom. Međutim, nije dao Bogu slavu, niti je slijedio Božje precizne zapovijedi. Zbog toga mu je Bog zabranio ulazak u Obećanu zemlju. Na sličan način, svi mi podliježemo određenim grijesima koji nas muče cijeli život, grijesima koji od nas zahtijevaju stalnu pripravnost.
Ovo je samo nekoliko praktičnih lekcija koje možemo naučiti iz Mojsijeva života. Međutim, ako pogledamo Mojsijev život u svjetlu sveukupnog bogatstva Svetog pisma, vidimo veće teološke istine koje se uklapaju u priču o otkupljenju. U 11. poglavlju autor poslanice Hebrejima koristi Mojsija kao primjer vjere. Saznajemo da je Mojsije vjerom odbio slavu faraonove palače kako bi se poistovjetio s nevoljom svog naroda. Pisac poslanice Hebrejima kaže: „[Mojsije] je smatrao Kristovu sramotu većim bogatstvom negoli egipatska blaga“ (Hebrejima 11,26). Mojsijev život bio je život vjere, a znamo da je bez vjere nemoguće ugoditi Bogu (Hebrejima 11,6). Isto tako, po vjeri, iščekujući nebesko bogatstvo, možemo podnijeti vremenite poteškoće u ovom životu (2. Korinćanima 4,17-18).
Kao što je ranije spomenuto, također znamo da je Mojsijev život bio tipološki Kristov život. Poput Krista, Mojsije je bio posrednik saveza. I opet, autor poslanice Hebrejima zalazi duboko kako bi pokazao ovu poantu (usp. Hebrejima 3; 8–10). Apostol Pavao također iznosi istu poantu u 2. Korinćanima 3. Razlika je u tome što je savez u kojem je posredovao Mojsije bio privremen i uvjetovan, dok je savez u kojem posreduje Krist vječan i bezuvjetan. Poput Krista, Mojsije je osigurao otkupljenje za svoj narod. Mojsije je izbavio izraelski narod iz zatočeništva i ropstva u Egiptu i doveo ga u Obećanu zemlju Kanaan. Krist izbavlja svoj narod iz zatočeništva i ropstva grijehu i osude i dovodi ih u Obećanu zemlju vječnog života na obnovljenoj zemlji kada se Krist vrati da dovrši kraljevstvo koje je uspostavio prilikom svog prvog dolaska. Poput Krista, Mojsije je bio prorok za svoj narod. Mojsije je izgovorio same Božje riječi Izraelcima baš kao što je to učinio i Krist (Ivan 17,8). Mojsije je predvidio da će Gospodin iz naroda podignuti još jednog proroka poput njega (Ponovljeni zakon 18,15). Isus i prva crkva su poučavali i vjerovali da je Mojsije govorio o Isusu kada je napisao te riječi (usp. Ivan 5,46, Djela 3,22; 7,37). Na toliko je načina Mojsijev život preteča Kristova života. U tome možemo vidjeti kako je Bog provodio svoj plan otkupljenja u životima vjernih ljudi kroz ljudsku povijest. Ovo nam daje nadu da će, kao što je Bog spasio svoj narod i dao im počinak kroz Mojsijeva djela, tako i nas Bog spasiti i dati nam vječni subotnji počinak u Kristu, kako sada tako i u budućem životu.
Na kraju, zanimljivo je primijetiti da, iako Mojsije za života nikada nije kročio u Obećanu zemlju, dobio je priliku ući u Obećanu zemlju nakon svoje smrti. Na gori preobraženja, kada je Isus svojim učenicima dao okusiti svoju punu slavu, pratila su ga dva starozavjetna lika, Mojsije i Ilija, koji su predstavljali Zakon i proroke. Mojsije danas doživljava pravi subotnji počinak u Kristu kojeg će jednog dana dijeliti svi kršćani (Hebrejima 4,9).
English
Što možemo naučiti iz Mojsijeva života?
