Koja je bila uloga Svetoga Duha u Starome zavjetu?



Pitanje: Koja je bila uloga Svetoga Duha u Starome zavjetu?

Odgovor:
Uloga Svetoga Duha u Starome zavjetu uvelike je nalik Njegovoj ulozi u Novome zavjetu. Kada govorimo o ulozi Svetoga Duha, možemo razlučiti četiri općenita područja u kojima Sveti Duh djeluje: 1) regeneracija, 2) prebivanje (ili ispunjavanje), 3) obuzdavanje, i 4) osnaživanje za službu. Dokazi postojanja ovih područja djelovanja Svetoga Duha jednako su prisutni u Starome kao i u Novome zavjetu.

Prvo područje djelovanja Duha je u procesu regeneracije. Druga riječ za regeneraciju je „preporod“, od koje dobivamo koncept „nanovog rođenja“. Klasičan tekst kojim se ovo dokazuje može se naći u Ivanovu Evanđelju: „Zaista, zaista, kažem ti, ako se tko ne rodi nanovo, ne može vidjeti kraljevstva Božjega“ (Ivan 3:3 VB). Ovo povlači pitanje: Kakve to ima veze s djelovanjem Svetoga Duha u Starome zavjetu? Kasnije u svome razgovoru s Nikodemom, Isus mu veli: „Ti si učitelj Izraelov, pa da to ne razumiješ?“ (Ivan 3:10 VB). Isus želi reći da je Nikodem trebao znati da je Sveti Duh izvor novoga života jer je to objavljeno u Starome zavjetu. Na primjer, Mojsije je rekao Izraelcima prije ulaska u Obećanu zemlju: „Gospod, Bog tvoj, obrezat će srce tvoje i srce potomstva tvojega, da bi ljubio Gospoda, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom, i da bi živio“ (Ponovljeni zakon 30:6 VB). To obrezanje srca djelo je Božjega Duha i samo ga On može ostvariti. Temu regeneracije vidimo i u Ezekielu 11:19-20 i 36:26-29.

Plod regenerirajućeg djelovanja Duha je vjera (Efežanima 2:8). Sada znamo da je u Starome zavjetu bilo ljudi vjere jer Poslanica Hebrejima 11 navodi mnoge od njih. Ukoliko vjeru proizvodi regenerirajuća sila Svetoga Duha, onda se zacijelo o tome radi kod starozavjetnih svetih koji su gledali unaprijed prema križu, vjerujući da će se ono što im je Bog obećao u vezi njihova otkupljenja ostvariti. Vidjeli su obećanja i „izdaleka… pozdravili ih“ (Hebrejima 11:13), prihvaćajući vjerom da će Bog ono što je obećao i učiniti.

Drugi vid djelovanja Duha u Starome zavjetu je prebivanje ili ispunjavanje. Ovdje je najvidljivija glavna razlika između uloge Duha u Starome i Novome zavjetu. Novi zavjet uči da Sveti Duh trajno prebiva u vjernicima (1. Korinćanima 3:16-17; 6:19-20). Kada stavimo vjeru u Krista za spasenje, Sveti Duh dođe živjeti u nama. Apostol Pavao naziva to trajno prebivanje „zalogom naše baštine“ (Efežanima 1:13-14). Za razliku od toga djelovanja u Novome zavjetu, prebivanje je u Starome zavjetu bilo selektivno i privremeno. Duh je „silazio“ na neke starozavjetne ljude kao što je bio Jošua (Brojevi 27:18), David (1. Samuelova 16:12-13) i čak Šaul (1. Samuelova 10:10). U knjizi o Sucima, vidimo da je Duh „silazio“ na razne suce koje je Bog podigao da izbave Izrael iz ruku njihovih ugnjetavača. Sveti Duh silazio je na te pojedince zbog određenih zadaća. Prebivanje je bilo znak Božje naklonosti prema pojedincu (u slučaju Davida), a ako bi Božja naklonost napustila pojedinca, Duh bi otišao (npr., u Šaulovu slučaju u 1. Samuelovoj 16:14). Konačno, činjenica da je Duh „sišao“ na nekoga ne mora značiti nešto o posebnoj duhovnosti te osobe (npr. Samson, Šaul i mnogi suci). Dakle, dok u Novome zavjetu Duh prebiva samo u vjernicima te je to prebivanje trajno, Duh je silazio na neke starozavjetne pojedince radi specifičnih zadataka, neovisno o njihovu duhovnom stanju. Kada bi zadatak bio dovršen, Duh bi po svemu sudeći napustio tu osobu.

Treći aspekt djelovanja Duha u Starome zavjetu je njegovo obuzdavanje grijeha. Po svemu sudeći, Postanak 6:3 upućuje na to da Sveti Duh obuzdava čovjekovu grešnost, a to se obuzdavanje može prekinuti kada Božje strpljenje u pogledu grijeha dosegne točku ključanja. Ova misao nalazi se i u Drugoj Solunjanima 2:3-8, kada će u zadnjim vremenima sve veće otpadništvo upućivati na dolazak Božjega suda. Do predodređenoga vremena kada će se otkriti „čovjek bezakonja“ (s. 3), Sveti Duh suzdržava snagu Sotone i pustit će je tek kad to bude odgovaralo Njegovim namjerama.

Četvrti i konačni vid djelovanja Duha u Starome zavjetu je pružanje sposobnosti za službu. Uvelike nalik načinu na koji djeluju duhovni darovi u Novome zavjetu, Duh bi nadario određene pojedince za službu. Uzmite za primjer Bezalela u Izlasku 31:2-5 koji je bio nadaren da obavi većinu umjetničkoga rada u Šatoru sastanka. Nadalje, imajući na umu selektivno i privremeno prebivanje Svetoga Duha o kojemu smo ranije govorili, vidimo da su ti pojedinci bili nadareni za obavljanje određenih zadaća, kao što je bilo vladanje nad izraelskim narodom (npr., Šaul i David).

Mogli bismo također spomenuti ulogu Duha u stvaranju. Postanak 1:2 govori o tome kako je Duh „lebdio nad vodama” i nadgledao djelo stvaranja. Na sličan način, Duh je odgovoran za djelo novoga stvorenja (2. Korinćanima 5:17) u tome što dovodi ljude u Božje kraljevstvo putem regeneracije.

Sve u svemu, Duh je u Starome zavjetu imao gotovo istu ulogu koju ima u današnje vrijeme. Glavna razlika je trajno prebivanje Duha u vjernicima danas. Kao što je Isus rekao u vezi ove promjene u službi Duha: „A vi ga poznajete jer boravi kod vas i jer će biti u vama” (Ivan 14:17 VB).



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Koja je bila uloga Svetoga Duha u Starome zavjetu?