Zašto Bog ne liječi osakaćene?



Pitanje: Zašto Bog ne liječi osakaćene?

Odgovor:
Neki koriste ovo pitanje u pokušaju da „opovrgnu“ da Bog postoji. Ustvari, postoji popularna antikršćanska web stranica koja je posvećena argumentu „Zašto Bog ne liječi osakaćene?“: http://www.whywontgodhealamputees.com. Ako je Bog svemoguć i ako je Isus obećao da će učiniti sve što ga zatražimo (bar se tako tumači), zašto onda Bog nikada ne izliječi osakaćene kada molimo za njih? Zašto Bog liječi, na primjer, žrtve raka ili dijabetesa, ali nikada ne uzrokuje da se regenerira amputirani ud? Činjenica da osakaćena osoba ostaje osakaćena nekima je „dokaz“ da Bog ne postoji, da je molitva beskorisna, da su takozvana iscjeljenja slučajnost i da je religija mit.

Navedena tvrdnja obično se predstavlja na promišljen, dobro utemeljeni način, s liberalnim ubacivanjem Biblije kako bi sve izgledalo legitimnije. Međutim, to je tvrdnja koja se temelji na pogrešnom gledištu Boga i krivom tumačenju Biblije. Metoda rasuđivanja korištena u argumentu „zašto Bog ne liječi osakaćene“ daje najmanje sedam lažnih pretpostavki:

Pretpostavka 1: Bog nikada nije izliječio osakaćenog. Tko to može reći da u cijeloj povijesti svijeta, Bog nikada nije uzrokovao da se nekome regenerira ud? Kad kažemo: „Nemam empirijski dokaz da se udovi mogu regenerirati; dakle, nikada se nijedna osakaćena osoba u povijesti čovječanstva nije izliječila“ isto je kao da kažemo: „Nemam nikakav empirijski dokaz da zečevi žive u mom dvorištu; dakle, nijedan zec nikada nije živio na ovom terenu u povijesti čovječanstva.“ To je zaključak koji se jednostavno ne može izvući. Osim toga, imamo povijesni zapis o tome da je Isus iscjeljivao gubavce, od kojih za neke možemo pretpostaviti da su dotad izgubili prste ili dijelove lica. U svakom slučaju, gubavci su bili u potpunosti iscijeljeni (Marko 1,40-42; Luka 17,12-14). Također, postoji slučaj čovjeka s usahlom rukom (Matej 12,9-13), kao i obnova Malkusovog odsječenog uha (Luka 22,50-51), a da ne spominjemo činjenicu da je Isus podizao mrtve (Matej 11,5; Ivan 11), što je nedvojbeno još i teže nego ozdravljenje osakaćenoga.

Pretpostavka 2: Božja dobrota i ljubav podrazumijeva da će ozdraviti svakoga. Bolest, patnja i bol su rezultat našeg življenja u prokletom svijetu — prokletom zbog našeg grijeha (Postanak 3,16-19; Rimljanima 8,20-22). Božja dobrota i ljubav dala nam je Spasitelja da nas otkupi od prokletstva (1. Ivanova 4,9-10), ali naše konačno otkupljenje neće se ostvariti dok Bog ne stane na kraj grijehu u svijetu. Do tada smo i dalje podložni fizičkoj smrti.

Kad bi Božja ljubav podrazumijevala ozdravljenje svake bolesti i nemoći, onda nitko ne bi nikada umro — jer bi „ljubav“ svakoga održala savršeno zdravog. Biblijska definicija ljubavi jest ta da „žrtvuje ono što je najbolje za one koje ljubi“. Ono što je najbolje za nas nije uvijek tjelesna cjelovitost. Apostol Pavao je molio da mu se ukloni „trn u tijelu“, ali je Bog rekao: „Ne“, jer je htio da Pavao razumije da ne treba biti fizički zdrav kako bi doživio stalnu Božju milost. Kroz ovo iskustvo Pavao je rastao u poniznosti i razumijevanju Božje milosti i snage (2. Korinćanima 12,7-10).

Svjedočanstvo Joni Eareckson Tada daje moderan primjer onoga što Bog može učiniti kroz fizičku tragediju. Kao tinejdžerica, Joni je pretrpjela nesreću skoka u vodu nakon čega je ostala kvadriplegičar. U njezinoj knjizi Joni, govori kako je mnogo puta posjetila one koji iscjeljuju vjerom i očajnički molila za iscjeljenje koje nikada nije došlo. Na kraju je prihvatila svoje stanje kao Božju volju, te piše: „Što više razmišljam o tome, više sam uvjerena da Bog ne želi da svi budu zdravi. On koristi naše probleme za svoju slavu i naše dobro“ (str. 190).

Pretpostavka 3: Bog i danas izvodi čuda isto kao što ih je činio u prošlosti. U tisućama godina povijesti koje su obuhvaćene u Bibliji, nalazimo samo četiri kratka razdoblja u kojima su čuda naširoko izvođena (razdoblje Izlaska, razdoblje proroka Ilije i Elizeja, Isusova služba i razdoblje apostola). Iako su se čuda zbivala u cijeloj Bibliji, samo tijekom ova četiri razdoblja čuda su bila „uobičajena“.

Razdoblje apostola je završilo pisanjem Otkrivenja i smrću Ivana. To znači da su sada čuda ponovno rijetka. Svaka služba koja tvrdi da ju prati nova vrsta apostola ili da posjeduje sposobnost da liječi, obmanjuje ljude. „Iscjelitelji vjerom“ igraju na emociju i koriste moć sugestije kako bi proizveli nepotvrđena „iscjeljenja“. To ne znači da Bog ne iscjeljuje ljude i danas — vjerujemo da On to čini — ali ne u onoj mjeri ili na onaj način na koji neki ljudi tvrde.

Vratimo se opet na priču o Joni Eareckson Tada, koja je jedno vrijeme tražila pomoć od iscjelitelja vjerom. Na temu čuda u današnjim vremenima, kaže: „Bavljenje čovjeka Bogom u naše vrijeme i kulturi temelji se na Njegovoj Riječi, a ne na 'znamenjima i čudima' (citirano, str. 190). Njegova milost je dovoljna i njegova Riječ je sigurna.

Pretpostavka 4: Bog je dužan reći „da“ na svaku molitvu u vjeri. Isus je rekao: „Zaista, zaista, kažem vam, tko u mene vjeruje, djela koja ja činim i on će činiti; i veća će od njih činiti, jer ja odlazim k Ocu svojemu. I što god zaišćete u moje ime, to ću učiniti, da se proslavi Otac u Sinu. Ako što zaišćete u moje ime, ja ću učiniti“ (Ivan 14,12-14 VB). Neki su ovaj stih pokušali tumačiti kao da Isus pristaje na sve što tražimo. No, to je pogrešno tumačenje Isusove namjere. Prvo, zapazite da Isus govori svojim apostolima i obećanje daje njima. Nakon Isusovog uzašašća, apostoli su dobili moć da čine čuda dok su širili evanđelje (Djela 5,12). Drugo, Isus dva puta koristi izraz „u moje ime“. To ukazuje na osnovu molitvi apostola, ali također znači da sve za što su molili treba biti u suglasju s Isusovom voljom. Na primjer, sebična molitva ili molitva motivirana pohlepom ne može se izgovoriti u Isusovo ime.

Molimo u vjeri, ali vjera znači da se pouzdajemo u Boga. Vjerujemo mu da će činiti ono što je najbolje i da zna što je najbolje. Kada uzmemo u obzir sva biblijska učenja o molitvi (ne samo obećanje koje je dano apostolima), doznajemo da Bog može ostvariti svoju moć kao odgovor na našu molitvu ili nas može iznenaditi drugačijim tijekom djelovanja. U svojoj mudrosti uvijek čini ono što je najbolje (Rimljanima 8,28).

Pretpostavka 5: Božje buduće iscjeljenje (nakon uskrsnuća) ne može nadoknaditi zemaljske patnje. Istina je da „patnje sadašnjega vremena nisu vrijedne usporedbe sa slavom koja se ima objaviti u nama“ (Rimljanima 8,18 VB). Kada vjernik izgubi ud, ima Božje obećanje o budućoj cjelovitosti, a vjera je „osnova onoga čemu se nadamo, dokaz stvarnosti kojih ne vidimo“ (Hebrejima 11,1). Isus je rekao: „Bolje ti je u život ući hromu ili kljastu negoli s objema rukama ili objema nogama biti bačen u oganj vječni“ (Matej 18,8 VB). Njegove riječi potvrđuju relativnu nevažnost našeg fizičkog stanja u ovom svijetu u odnosu na naše vječno stanje. U život ući kao hrom (a potom učinjen cjelovitim) beskrajno je bolje nego cijeli ući u pakao (patiti za vječnost).

Pretpostavka 6: Božji plan je podložan odobrenju čovjeka. Jedan od aspekata argumenta „zašto Bog ne liječi osakaćene“ jest taj da Bog jednostavno nije „pošten“ prema oskaćenima. Ipak, Biblija je jasna da je Bog savršeno pravedan (Psalam 11,7; 2. Solunjanima 1,5-6) i u svojoj suverenosti nikome nije odgovoran (Rimljanima 9,20-21). Vjernik ima vjeru u Božju dobrotu, čak i kada su mu okolnosti otežavajuće i čini se da gubi razum.

Pretpostavka 7: Bog ne postoji. To je temeljna pretpostavka na kojoj se temelji čitav argument „zašto Bog ne liječi osakaćene“. Oni koji trijumfiraju nad argumentom „zašto Bog ne liječi osakaćene“ kreću od pretpostavke da Bog ne postoji, a zatim nastavljaju podupirati svoju ideju najbolje što mogu. „Religija je mit“ za njih je neminovan zaključak koji je predstavljen kao logična dedukcija, ali u stvarnosti je temelj samog argumenta.

U jednom smislu, pitanje zašto Bog ne izliječi osakaćene jest trik pitanje, koje se može usporediti s pitanjem: „Može li Bog pomaknuti kamen koji je prevelik za Njega da ga pomakne?“, a dizajnirano je ne zato da bi tražilo istinu već diskreditiralo vjeru. U drugom smislu, to može biti valjano pitanje s biblijskim odgovorom. Ukratko, taj odgovor bi bilo nešto poput ovoga: „Bog može izliječiti osakaćene i izliječit će svakoga tko vjeruje u Krista kao Spasitelja. Iscjeljenje će doći, ne kao rezultat našeg trenutnog zahtijevanja, već u Božje vrijeme, možda u ovom životu, ali u nebu svakako. Do tada, hodamo po vjeri, pouzdajući se u Boga koji nas je otkupio u Kristu i obećava nam uskrsnuće tijela.“

Osobno svjedočanstvo:

Naš prvi sin rodio se bez kosti u svojoj potkoljenici i stopalu i imao je samo dva prsta. Dva dana nakon njegovog prvog rođendana odstranjene su mu obje noge. Sada razmišljamo o usvojenju djeteta iz Kine kojem je potrebna slična operacija zbog sličnih problema. Osjećam da me Bog odabrao da budem vrlo posebna majka toj posebnoj djeci, a dok nisam vidjela temu u vezi toga zašto Bog ne liječi osakaćene, nisam imala pojma da ljudi koriste to kao razlog za sumnju u Božje postojanje. Kao majka jednog djeteta bez nogu i potencijalna majka drugog djeteta kojem će također nedostajati jedno od njegovih donjih ekstremiteta, nikada to neću gledati u tom svjetlu. Umjesto toga, vidim Njegov poziv da budem posebna majka na način da učim druge o Božjim blagoslovima. Također me poziva da toj djeci dam priliku da postanu dio kršćanske obitelji koja će ih naučiti da ljube Gospodina na poseban način i razumiju da sve možemo prevladati kroz Krista. Neki će možda reći da nam je to kamen spoticanja; mi znamo da je to iskustvo učenja i izazova. Također smo mu zahvalni što nekima daje znanje kako bi izveli potrebne operacije i načinili potrebne proteze koje omogućuju mom sinu, i nadamo se našem budućem sinu, da može hodati, trčati, skakati i živjeti na način da u svemu proslavlja Boga. „Znamo pak da onima koji ljube Boga sve proizlazi na dobro, onima koji su po njegovoj odluci pozvani“ (Rimljanima 8,28 VB).



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Zašto Bog ne liječi osakaćene?