Što Biblija kaže o patnji?



Pitanje: Što Biblija kaže o patnji?

Odgovor:
Od svih izazova koji su u moderno doba postavljeni kršćanstvu, možda je najteže objasniti problem patnje. Kako Bog koji je pun ljubavi može dopustiti da se patnja nastavlja u svijetu kojeg je stvorio? Za one koji su sami pretrpjeli ogromnu patnju, ovo je mnogo više od filozofskog pitanja i radi se o dubokom osobnom i emotivnom problemu. Kako se Biblija odnosi prema ovom problemu? Daje li nam Biblija ikakav primjer patnje i nekakve pokazatelje o tome kako se nositi s patnjom?

Biblija je zapanjujuće realistična kada je u pitanju problem pretrpljene patnje. Kao prvo, u Bibliji se nalazi cijela knjiga koja je posvećena tom problemu. Ova knjiga se odnosi na čovjeka po imenu Job. Ona započinje scenom na nebu koja pruža čitatelju pozadinu Jobove patnje. Job pati zbog toga što se Bog spori sa Sotonom. Koliko nam je poznato, Job za ovo nikada nije saznao, kao ni njegovi prijatelji. Stoga ne čudi da se svi bore s time da objasne Jobovu patnju iz perspektive njihovog neznanja, sve dok konačno Jobu ne ostane ništa osim vjernosti Bogu i nade u Njegovo otkupljenje. Ni Job ni njegovi prijatelji u to vrijeme nisu razumjeli razloge za njegovu patnju. Ustvari, kada se Job konačno suočio s Gospodinom, Job je šutio. Jobova šutnja ni na koji način ne umanjuje strahovitu bol i gubitak koji je tako strpljivo podnosio. Umjesto toga, naglašava važnost pouzdanja u Božju svrhu usred patnje, čak i kada ne znamo koja je svrha. Patnjom, kao i svim ostalim ljudskim iskustvima, upravlja suverena Božja mudrost. Na kraju saznajemo da možda nikada nećemo saznati točan razlog naše patnje, ali moramo se pouzdati u našeg suverenog Boga. To je pravi odgovor na patnju.

Drugi primjer patnje u Bibliji jest Josipova priča u knjizi Postanka. Josipa su prodali u ropstvo njegova vlastita braća. U Egiptu je bio lažno optužen i bačen u zatvor. Kao rezultat Josipove patnje i izdržljivosti, Božjom milošću i snagom Josip je kasnije unaprijeđen kao guverner Egipta, drugi čovjek do samog faraona. Našao se u poziciji da se pobrine za narode u vrijeme gladi u svijetu, što je uključivalo i njegovu vlastitu obitelj i braću koja su ga prodala u ropstvo! Poruka ove priče sažeta je u Josipovom obraćanju njegovoj braći u Postanku 50,19-21: „Premda ste vi smislili zlo protiv mene, Bog je to smislio na dobro, da se zbude kao što je ovo danas, da sačuva život velikomu puku. Zato sad, ne bojte se! Ja ću skrbiti za vas i za vašu nejačad!“

Rimljanima 8,28 sadrži neke utješne riječi za poteškoće i patnje koje podnosimo: „Znamo pak da onima koji ljube Boga sve proizlazi na dobro, onima koji su po njegovoj odluci pozvani.“ U Njegovoj providnosti, Bog orkestrira svaki događaj u našem životu – čak i patnju, kušnju i grijeh – kako bi ostvario i našu privremenu i vječnu korist.

Psalmist David je pretrpio mnogo patnje u svoje vrijeme, i to se odražava u mnogim njegovim pjesmama koje su prikupljene u knjizi Psalama. U Psalmu 22 čujemo Davidovu bol: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od spasenja mojega i od riječi moga jecanja. Bože moj, vapim danju, al’ ne odgovaraš; i noću, i nema mi počinka. Al’ ti si svet, ti stoluješ u hvalama Izraelovim! U tebe se oci naši pouzdaše; pouzdaše se, i ti ih izbavi. K tebi su vikali, i spasavali se; u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu. A ja sam crv, a ne čovjek, ruglo ljudi i prezir puka. Svi koji me vide, podsmjehuju se meni; razvlače usne, kimaju glavom: 'Pouzdao se u Gospoda, neka ga izbavi; neka ga spasi ako mu omilje!'“

Za Davida ostaje misterija zašto Bog ne intervenira i prekine njegovu patnju i bol. Vidi Boga kao okrunjenog Sveca, slavu Izraela. Bog živi na nebu gdje je sve dobro, gdje nema plača ni straha, gladi ni mržnje. Što Bog zna o svemu onom što ljudi trpe? David se nastavlja žaliti: „Jer psi me opkolili, rulja me zločinaca okružila. Probodoše mi ruke i noge. Sve kosti svoje prebrojiti mogu. Oni gledaju i zure u me. Razdijeliše među sobom haljine moje i za odjeću moju baciše kocku.“

Je li Bog ikada odgovorio Davidu? Da, mnogo stoljeća kasnije, David je dobio svoj odgovor. Otprilike jedno tisućljeće kasnije, potomak Davidov po imenu Isus ubijen je na brdu zvanom Golgota. Na križu, Isus je podnio muku i sramotu svog praoca. Kristove ruke i noge bile su probodene. Kristove haljine bile su razdijeljene među njegovim neprijateljima. U Krista su zurili i ismijavali ga. Ustvari, Krist je izgovorio riječi s kojima David započinje ovaj psalam: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“, čime se poistovjetio s Davidovom patnjom.

Krist, vječni Sin Božji u kojem prebiva punina Božja, živio je na zemlji kao ljudsko biće te podnio glad, žeđ, kušnju, sramotu, progon, golotinju, žalost, izdaju, izrugivanje, nepravdu i smrt. Stoga, On je u poziciji da ispuni Jobovu čežnju: „Niti kakva suca ima među nama da ruku svoju stavi na nas dvojicu, da makne od mene šibu njegovu, da me strah od njega više ne bi plašio. Govorit ću, i neću ga se bojati, jer ja znam da sa mnom nije tako“ (Job 9,33-35 VB).

Kršćanski teizam je zapravo jedini svjetonazor koji dosljedno može dati smisao problemu zla i patnje. Kršćani služe Bogu koji je živio na ovoj zemlji i pretrpio traumu, iskušenje, žalost, mučenje, glad, žeđ, progon, pa čak i pogubljenje. Kristov križ može se smatrati konačnim očitovanjem Božje pravde. Na pitanje koliko je Bogu stalo do problema zla i patnje, Bog kršćana može ukazati na križ i reći: „Toliko mnogo.“ Krist je iskusio odbacivanje od Boga, rekavši: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Doživio je istu patnju kao i mnogi ljudi danas koji se osjećaju odvojeno od Božje naklonosti i ljubavi.



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Što Biblija kaže o patnji?