Trebaju li kršćani stalno tražiti da im se oproste grijesi?




Pitanje: Trebaju li kršćani stalno tražiti da im se oproste grijesi?

Odgovor:
Često pitanje glasi: “Što će se dogoditi ukoliko sagriješim, a onda umrem prije no što imam priliku priznati taj grijeh Bogu?” Još jedno uobičajeno pitanje je: “Što će se dogoditi ukoliko počinim grijeh, a onda zaboravim na to i nikad se ne sjetim priznati ga Bogu?” Oba pitanja počivaju na pogrešnim pretpostavkama. Spasenje nije stvar vjerničkih pokušaja da priznaju i pokaju se za svaki grijeh koji počine prije nego što umru. Spasenje se ne temelji na tome je li kršćanin priznao i pokajao se za svaki grijeh. Da, trebali bismo priznati svoje grijehe Bogu čim postanemo svjesni da smo sagriješili. Međutim, ne trebamo stalno moliti Boga za oproštenje. Kad povjerujemo u Isusa Krista za spasenje, opraštaju nam se svi naši grijesi. To uključuje prošle, sadašnje i buduće grijehe; velike i male grijehe. Vjernici ne trebaju stalno tražiti oproštenje ili kajati se kako bi im grijesi bili oprošteni. Isus je umro kako bi platio kaznu za sve naše grijehe, a kada su oni oprošteni, svi su oprošteni (Kol 1:14; Dj 10:43).

Ono što trebamo raditi jest priznavati naše grijehe: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti ” (1. Iv 1:9). Ono što ovaj stih govori jest da “priznajemo” svoje grijehe Bogu. Riječ “priznati” znači “složiti se s”. Kad priznamo svoje grijehe Bogu, slažemo se s njim da smo bili u krivu, odnosno da smo sagriješili. Bog nam oprašta, preko priznanja, na trajnoj, neprestanoj osnovi zbog činjenice da je “vjeran i pravedan”. Kako je Bog “vjeran i pravedan”? On je vjeran tako što oprašta grijehe, što je obećao činiti svima onima koji prime Krista kao Spasitelja. On samo primjenjuje Kristovu plaću za naše grijehe, priznajući da su grijesi uistinu bili izmireni.

Istovremeno, 1. Ivanova 1:9 uistinu ukazuje na to da naše oproštenje na neki način ovisi o tome da priznajemo grijehe Bogu. Kako to funkcionira, ako su svi naši grijesi oprošteni u trenutku kada prihvatimo Krista kao Spasitelja? Čini se da apostol Ivan ovdje opisuje “odnosno” oproštenje. Svi su naši grijesi “položajno” oprošteni u trenutku kad primimo Krista kao Spasitelja. To položajno oproštenje jamči naše spasenje i obećanje vječnoga doma u nebu. Kada budemo stajali pred Bogom nakon smrti, On nam neće zabraniti ulazak u nebo zbog naših grijeha. To je položajno oproštenje. Koncept odnosnog oproštenja temelji se na činjenici da svojim grijesima vrijeđamo Boga i žalostimo Njegova Duha (Ef 4:30). Iako nam je Bog u konačnici oprostio grijehe koje počinimo, oni ipak rezultiraju blokiranjem ili ometanjem našeg odnosa s Bogom. Mali dječak koji sagriješi protiv svog oca ne izbacuje se iz obitelji. Pobožan otac bezuvjetno će oprostiti svojoj djeci. Istovremeno, dobar odnos između oca i sina ne može se postići dok se odnos ne obnovi. To se može dogoditi samo ukoliko dijete prizna svoje greške ocu i ispriča se. Zbog toga priznajemo svoje grijehe Bogu: ne kako bismo održali svoje spasenje, nego kako bismo se vratili u blizak odnos s Bogom koji nas voli i koji nam je već oprostio.



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Trebaju li kršćani stalno tražiti da im se oproste grijesi?