Je li vječna sigurnost 'dopuštenje' da griješimo?




Pitanje: Je li vječna sigurnost 'dopuštenje' da griješimo?

Odgovor:
Najčešći prigovor nauku o vječnoj sigurnosti jest da navodno podupire ideju prema kojoj kršćani mogu živjeti kako god žele – i još uvijek biti spašeni. Premda je to „tehnički govoreći“ tako, to nije „bit“ vječne sigurnosti. Osoba koja je zbilja prihvatila Isusa Krista kao svoga Spasitelja „može“ živjeti grješnim životom – ali ona to „neće“ činiti. Moramo razlikovati način kako bi kršćanin trebao živjeti – i što osoba mora učiniti kako bi primila spasenje.

Biblija posve jasno govori da se spasenje dobiva samo po milosti, samo kroz vjeru i samo u Isusu Kristu (Ivan 3,16; Efežanima 2,8-9; Ivan 14,6). Čovjek se spašava po vjeri – samo po vjeri. Onoga trenutka kada čovjek zbilja povjeruje u Isusa Krista, spašen je i siguran u tome spasenju. Spasenje se ne dobiva po vjeri, da bi se nakon toga zadržavalo djelima. Apostol Pavao je o tome govorio u Galaćanima 3,3: „Jeste li tako nerazumni da počinjući s Duhom sad svršavate s tijelom?“ Ako smo spašeni po vjeri, naše spasenje se tada po vjeri i održava i osigurava. Spasenje ne možemo zaslužiti. Stoga, ne možemo zaslužiti ni održavanje našega spasenja. Bog je taj koji održava naše spasenje (Juda 24). Božja ruka drži nas čvrsto u njegovu stisku (Ivan 10,28-29). Nitko nas ne može rastaviti od Božje ljubavi (Rimljanima 8,38-39).

Svako nijekanje vječne sigurnosti, u svojoj suštini, je vjerovanje da svojim dobrim djelima moramo očuvati naše spasenje. To se u potpunosti suprotstavlja spasenju po milosti. Spašeni smo zbog Kristovih zasluga, a ne naših vlastitih (Rimljanima 4,3-8). Kada tvrdimo kako moramo biti poslušni Božjoj riječi ili živjeti pobožno kako bismo održali svoje spasenje, to je isto kao da kažemo da Isusova smrt nije bila dovoljna da plati kaznu za naše grijehe. Isusova smrt bila je potpuno dovoljna da plati za sve naše grijehe – prošle, sadašnje i buduće, one koje smo učinili prije trenutka u kojemu smo spašeni i poslije njega (Rimljanima 5,8; 1. Korinćanima 15,3; 2. Korinćanima 5,21).

Prema tome, znači li to da kršćanin može živjeti kako god hoće i još uvijek biti spašen? To je u suštini hipotetsko pitanje, jer Biblija jasno ističe kako zbiljski kršćanin neće živjeti „kako hod hoće“. Kršćani su novi stvorovi (2. Korinćanima 5,17). Kršćani pokazuju plod Duha (Gal 5,22-23), a ne djela tijela (Galaćanima 5,19-21). 1. Ivanova 3,6-9 jasno izriče da zbiljski kršćanin neće živjeti u stalnom grijehu. Kao odgovor na optužbu da milost potiče na grijeh, apostol Pavao je odvratio: „Što ćemo dakle reći? Da dalje ostanemo u grijehu da se poveća milost? Daleko od toga! Mi koji umrijesmo grijehu, kako da još živimo u njemu?“ (Rimljanima 6,1-2).

Vječna sigurnost nije „dopuštenje“ da griješimo. Umjesto toga, to je sigurnost koja dolazi od spoznaje da je Božja ljubav zajamčena onima koji se pouzdaju u Krista. Poznavanje i razumijevanje Božjeg golemog dara spasenja postiže upravo suprotno od davanja „dopuštenja“ da sagriješimo. Kako bi itko, znajući cijenu koju je Isus Krist platio za nas, mogao nastaviti živjeti životom obilježenim grijehom (Rimljanima 6,15-23)? Kako bi itko, tko razumije bezuvjetnu i zajamčenu ljubav prema onima koji vjeruju, mogao uzeti tu ljubav i baciti ju natrag u Božje lice? Takav čovjek time zapravo ne bi pokazao da mu je vječna sigurnost dala dopuštenje da griješi, nego da nije zbiljski iskusio spasenje kroz Isusa Krista. „Tko god ostaje u njemu, ne ostaje u grijehu; tko god ostaje u grijehu, njega nije vidio ni upoznao“ (1. Ivanova 3,6).



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Je li vječna sigurnost 'dopuštenje' da griješimo?