Jesu li sedam katoličkih sakramenata u skladu s biblijskim učenjem?




Pitanje: Jesu li sedam katoličkih sakramenata u skladu s biblijskim učenjem?

Odgovor:
»Sakramenti su vanjski znakovi unutarnje milosti, koje je Krist uspostavio za naše posvećenje« (preuzeto iz Katoličke enciklopedije). Rimokatolička crkva uči da premda Bog daje čovjeku milost i bez vanjskih simbola (sakramenata), ujedno je odlučio da će čovjeku davati milost kroz vidljive simbole. Budući da je Bog to učinio, čovjek postupa ludo ukoliko ne koristi ta Bogom dana sredstva za postizanje posvećenja.

Kako bi se nešto moglo smatrati sakramentom, Rimokatolička crkva kaže da mora ispuniti tri kriterija: a) mora biti vanjski, odnosno osjetilima zamjetljiv znak posvetne milosti, b) mora dodjeljivati posvetnu milost, c) mora ga uspostaviti Bog ili, točnije, Bogo-Čovjek Isus Krist. Prema tome, sakramenti nisu samo simboli, nego se za njih vjeruje da primatelju zbilja daju posvetnu milost. Rimokatolička crkva vjeruje da je svih sedam sakramenata uspostavio sam Krist. Postoji sedam rimokatoličkih sakramenata, a to su:

1) Krštenje, za koje Rimokatolička crkva tvrdi da uklanja izvorni grijeh i u grješnika ulijeva posvetnu milost.

2) Ispovijed, u kojoj čovjek priznaje svoje grijehe svećeniku.

3) Euharistija, koja se smatra primanjem i konzumacijom Kristova stvarnoga tijela i krvi.

4) Potvrda, službeno primanje u crkvu zajedno s posebnim pomazanjem Svetoga Duha.

5) Bolesničko pomazanje ili Posljednja pomast, koje se udjeljuje osobi na samrti za duhovnu i fizičku snagu kao pripremu za Nebo. Kada se obavlja zajedno s ispovijedi i Euharistijom, naziva se Posljednjim obredima.

6) Sveti red, postupak kojime se čovjek zaređuje u svećenike.

7) Brak, koji paru daje posebnu milost.

Za potvrdu rimokatoličkog vjerovanja u pogledu sakramenata obično se navode naredni stihovi: »Zato ti pripominjem da raspiriš Božju milost koja je u tebi polaganjem mojih ruku« (2. Timoteju 1,6; dosl. »Božji dar« op.prev.). »Odgovori mu Isus: 'Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko« (Ivan 3,5). »Tada nas – ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već po svom milosrđu – spasi kupelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh Sveti« (Titu 3,5). »Da je posveti čisteći je u kupelji vode uz pratnju riječi« (Efežanima 5,26). »Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im« (Ivan 20,23). »Pa će molitva učinjena s vjerom spasiti bolesnika! Gospodin će ga podići i, ako je učinio grijehe, dobit će oproštenje« (Jakovljeva 5,15). »Tada Petar i Ivan položiše na njih ruke, i oni primiše Duha Svetoga« (Djela 8,17). »Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće« (Ivan 6,54-55).

U svjetlu gornjih odlomaka iz Svetoga pisma, promatranjem tih stihova samih po sebi može se činiti da oni zbilja prenose neki blagoslov (kao što je vječni život, oproštenje grijeha, prisutnost Duha Svetoga ili njegove sile, ili pak duhovni dar službe itd.). Međutim, kada ih razmotrimo u njihovu biblijskom kontekstu, ne nalazimo nikakve osnove da je Bog ikada naumio da te odlomke uzmemo kao podrška za obrede kao sredstva prenošenja milosti. Drugim riječima, cijela ideja »sakramenata« koji ljudima prenose spasonosnu milost nije u skladu s Biblijom.

Postoje dva glavna sakramenta za koje Rimokatolička crkva kaže da u njima osoba mora sudjelovati kako bi dobila vječni život: krštenje i Euharistija. Budući da Rimokatolička cvrkva vjeruje da je krštenje nužno za spasenje, oni smatraju da je važno krstiti malu djecu. Međutim, u Svetom pismu nigdje ne nalazimo ni jedan primjer ili zapovijed da to činimo. Neki rimokatolici koriste Djela 16,33 kao mogući primjer zato što tamo piše da su se filipljanski tamničar »i njegova obitelj« krstili. Ali ako ovaj stih uzmemo u njegovu kontekstu, zapažamo dvije stvari:

(1) Kada je tamničar pitao Pavla što mora učiniti da se spasi, Pavao NIJE rekao: »Vjeruj u Isusa, krsti se i primi Gospodnju večeru«. Umjesto toga, Pavao je rekao: »Vjeruj u Gospodina Isusa Krista ... pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom« (s. 31). Prema tome, vidimo da je vjera sastojak nužan za spasenje. Podrazumijevalo se da će se krstiti oni koji vjeruju, ali krštenje nije bilo nužno za spasenje. Da jest, Pavao bi mu dao veći značaj na svojim misionarskim putovanjima (1. Korinćanima 1,14-18).

(2) Vidimo da »obitelj« nije mogla podrazumijevati bebe ili malu djecu jer u 34. stihu za tamničarev dom piše »svi su bili sretni jer su sada vjerovali u Boga« (Novi zavjet: Suvremeni prijevod). Bebe i mala djeca ne mogu očitovati vjeru u Boga na taj način.

Uvijek iznova kroz Sveto pismo, vjera, a ne vjera PLUS krštenje, smatra se načinom na koji ljudi primaju spasenje (Ivan 1,12; 3,14-16; Efežanima 2,8-9; Rimljanima 3,19-26; 4; 10,9-13 itd.).

Što se tiče Euharistije, Rimokatolička crkva jasno kaže da Isusove riječi u Ivanu 6,54 shvaća doslovno: »Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni«. Problem je u tome što njihovo vjerovanje da Isus ovdje govori doslovno nije u skladu s kontekstom ovoga odlomka u kojemu Isus opetovano naglašava važnost vjere u njega i njegovu nadolazeću smrt kojom će platiti za njihove grijehe (vidi Ivan 6,29. 35. 40. 47 te kako su u skladu s cijelom porukom Evanđelja po Ivanu koja je sažeta u Ivanu 20,31).

Kada istražimo preostale sakramente u njihovu kontekstu, vidimo da vjerovanje u njihovo prenošenje »posvetne milosti« nije u skladu s kontekstom ostatka Biblije. Istina je, svi kršćani trebali bi biti kršteni, ali krštenje ne ulijeva u nas milost. Istina je, svi kršćani trebali bi blagovati Gospodnju večeru, ali to nam ne daje posvetnu milost. Da, trebali bismo ispovijedati naše grijehe, ali ne svećeniku nego Bogu (1. Ivanova 1,9). Dobro je imati formalan program naobrazbe i službeno primanje u crkvu, ali to ne prenosi spasonosnu milost. Velika je čast biti potvrđen kao vođa crkve, ali ni to ne daje milost. Stupanje u brak je predivan i blagoslovljen događaj bračnog para, ali to nije način na koji nam Bog iskazuje milost. Provoditi vrijeme s osobom na umoru, molitva za nju i zajedno s njom pobožno je – ali to joj ne povećava milost.

Svu milost koja će nam ikada biti potrebna primamo onoga trenutka kada se pouzdamo u Isusa, po vjeri, kao u svoga Spasitelja (Efežanima 2,8-9). Spasonosna milost koju dobivamo u trenutku iskrene vjere jedina je spasonosna milost na koju nas Božja riječ poziva da je primimo. Ta milost prima se po vjeri, a ne vršenjem obreda. Prema tome, iako je sedam sakramenata »dobro činiti« kada ih shvatimo u biblijskom kontekstu – predodžba o sedam sakramenata kao o »prijenosnicima posvetne milosti« potpuno je nebiblijska.



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Jesu li sedam katoličkih sakramenata u skladu s biblijskim učenjem?