Zašto moramo priznavati svoje grijehe ako su nam već bili oprošteni (1. Iv 1:9)?




Pitanje: Zašto moramo priznavati svoje grijehe ako su nam već bili oprošteni (1. Iv 1:9)?

Odgovor:
Apostol Pavao je napisao: „Učinio je to da bismo ga hvalili zbog predivne milosti. Bog nam ju je ponudio dragovoljno, po Kristu, onome koga je ljubio. Zbog njegove smrti, u njemu uživamo slobodu i imamo oproštenje grijeha zbog velike Božje milosti, koju je obilno izlio na nas sa svom mudrosti i razumijevanjem“ (Efežanima 1:6-8; Novi zavjet: suvremeni hrvatski prijevod). To oproštenje odnosi se na spasenje u kojem je Bog uzeo naše grijehe i odstranio ih od nas „kako je istok daleko od zapada” (Psalam 103:12). To je sudsko oproštenje koje nam Bog daje kada primamo Isusa Krista kao Spasitelja. Svi naši prošli, sadašnji i budući grijesi su oprošteni na sudskoj osnovi, što znači da nećemo trpjeti vječnu kaznu za svoje grijehe. Međutim, još uvijek često trpimo posljedice grijeha dok smo ovdje na zemlji, što nas dovodi do našeg pitanja.

Razlika između Efežanima 1:6-8 i 1. Ivanove 1:9 je u tome što se Ivan bavi nečim što zovemo „odnosno“ ili „obiteljsko“ oproštenje, kao oproštenje između oca i sina. Na primjer, ukoliko sin nečim povrijedi svoga oca – nekim nepoštivanjem očekivanja ili pravila – sin je spriječio zajedništvo s ocem. On ostaje sin svoga oca, ali njihov odnos trpi. Njihovo zajedništvo bit će spriječeno sve dok sin ne prizna ocu da je nešto skrivio. Isto je i s Bogom: naše zajedništvo s Njim spriječeno je dok ne priznamo svoje grijehe. Kad priznamo svoj grijeh Bogu, zajedništvo se obnavlja. To je odnosno oproštenje.

„Položajno” oproštenje ili sudsko oproštenje je ono koje prima svaki Kristov vjernik. U našem položaju kao članova Kristova tijela, oprošten nam je svaki grijeh koji smo ikad počinili ili ćemo ikad počiniti. Cijena koju je Krist platio na križu zadovoljila je Božji gnjev prema grijehu i nikakva daljnja žrtva ili plaća nije potrebna. Kad je Isus rekao: „Svršeno je“, to je i mislio. Naše položajno oproštenje postignuto je na tom mjestu i u tom trenutku.

Priznavanje grijeha pomoći će nam da ostanemo izvan Božjeg discipliniranja. Ne priznamo li svoj grijeh, Gospodnja disciplina će sigurno doći dok ga ne priznamo. Kao što smo već rekli, naši grijesi su oprošteni u spasenju (položajno oproštenje), ali naše dnevno zajedništvo s Bogom mora ostati dobro (odnosno oproštenje). Pravo zajedništvo s Bogom ne može se dogoditi ukoliko u životu imamo grijehe koje ne želimo priznati. Prema tome, valja nam priznavati svoje grijehe Bogu čim ih postanemo svjesni, kako bismo ostali u bliskom zajedništvu s Bogom.



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Zašto moramo priznavati svoje grijehe ako su nam već bili oprošteni (1. Iv 1:9)?