Što je kanon Svetoga pisma?




Pitanje: Što je kanon Svetoga pisma?

Odgovor:
Riječ “kanon” dolazi od zakonskog pravila koje se koristilo kako bi se odredilo je li neka knjiga dosezala standard. Važno je primijetiti da su spisi Svetoga pisma bili kanonski u trenutku kad su napisani. Sveto pismo je bilo Sveto pismo kad je pero dotaklo papirus. To je vrlo važno jer kršćanstvo ne započinje definiranjem Boga ili Isusa Krista ili spasenja. Temelj kršćanstva nalazi se u autoritetu Svetoga pisma. Ukoliko ne možemo identificirati što je Sveto pismo, onda ne možemo ispravno razlikovati bilo koju teološku istinu od greške.

Koje mjerilo ili standard se koristilo za određivanje knjiga koje će se klasificirati kao Sveto pismo? Ključan stih za razumijevanje procesa i svrhe, a možda i tajminga davanja Svetoga pisma, jest Juda 3 gdje piše da je kršćanska vjera “jednom zauvijek predana svetima”. Budući da je naša vjera definirana Svetim pismom, Juda zapravo govori da je Sveto pismo dano jednom za dobrobit svih kršćana. Nije li divno znati da ne postoje neki skriveni ili izgubljeni rukopisi koji se tek trebaju pronaći, nema skrivenih knjiga poznatih samo odabranima i nema ljudi koji imaju posebnu objavu zbog koje se trebamo popeti na Himalaju kako bismo postali prosvijetljeni? Možemo s pouzdanjem znati da nas Bog nije ostavio bez svjedoka. Ista nadnaravna sila koju je Bog koristio kako bi proizveo svoju Riječ korištena je i kako bi je očuvao.

Psalam 119:160 kaže da je cjelokupna Božja riječ istina. Počinjući od te premise, možemo usporediti spise izvan prihvaćenoga kanona Svetoga pisma da vidimo ispunjavaju li uvjete. Kao primjer, Biblija tvrdi da je Isus Krist Bog (Iz 9:6-7; Mt 1:22-23; Iv 1:1, 2, 14, 20:28; Dj 16:31, 34; Fil 2:5-6; Kol 2:9; Tit 2:13; Heb 1:8; 2. Pt 1:1). No, mnogi vanbiblijski tekstovi koji tvrde da su Sveto pismo, kažu da Isus nije Bog. Kada postoje jasna proturječja, trebamo vjerovati ustanovljenoj Bibliji, ostavljajući ostale izvan sfere Svetoga pisma.

U prvim stoljećima crkve, kršćani su ponekad gubili živote zbog posjedovanja primjeraka Svetoga pisma. Zbog toga progonstva, postavilo se pitanje: “Za koje je knjige vrijedno umrijeti?” Neke knjige su možda sadržavale Isusove izreke, ali jesu li bile nadahnute kao što vidimo u 2. Timoteju 3:16? Crkveni sabori igrali su ulogu u javnom priznavanju kanona Svetoga pisma, ali često su pojedine crkve ili skupine crkava priznavale knjigu kao nadahnutu na temelju onoga što je napisano u njoj (npr., Kol 4:16; 1. Sol 5:27). Tijekom prvih stoljeća crkve, samo o nekoliko knjiga se raspravljalo i popis je zapravo ustanovljen do 303. g.

Kada se radilo o Starome zavjetu, tri važne činjenice uzimale su se u obzir: 1) Novi zavjet citira ili aludira na gotovo svaku knjigu Staroga zavjeta (osim dvije). 2) Isus je podržao hebrejski kanon u Mateju 23:35 kada je citirao jednu od prvih pripovijetki i jednu od zadnjih u Svetome pismu njegova doba. 3) Židovi su bili vrlo pedantni u čuvanju Svetih pisama Staroga zavjeta, i nisu imali puno proturječja oko toga koje su knjige tamo pripadale ili ne. Rimokatoličke apokrifne knjige nisu položile test i ispale su izvan definicije Svetoga pisma, i Židovi ih nikad nisu prihvatili.

Većina pitanja o tome koje knjige pripadaju u Bibliju bavile su se spisima iz Kristova vremena i kasnije od toga. Rana crkva imala je neke vrlo specifične kriterije za određivanje trebaju li se neke knjige smatrati dijelom Novoga zavjeta. Ti kriteriji su uključivali: Je li knjigu napisao netko tko je bio očevidac Isusa Krista? Je li knjiga prolazila “test istine” (odnosno, je li se slagala s drugim, već prihvaćenim Svetim pismima). Novozavjetne knjige koje su tada bile prihvaćene izdržale su test vremena i u kršćanskoj ortodoksiji su prihvaćene, s malo preispitivanja, već stoljećima.

Pouzdanje u prihvaćenost specifičnih knjiga datira još u vrijeme primalaca iz prvoga stojeća koji su iz prve ruke svjedočili o njihovoj autentičnosti. Nadalje, sadržaj Otkrivenja koji govori o posljednjim vremenima, i zabrana dodavanja riječima knjige u Otkrivenju 22:18, snažno govore u prilog tome da je kanon zatvoren u vrijeme njegova pisanja (otprilike 95. g.).

Ovdje ne smijemo previdjeti važnu teološku svrhu. Bog je koristio svoju riječ tisućljećima za jednu glavnu svrhu – kako bi se objavio i komunicirao sa čovječanstvom. U konačnici, crkveni sabori nisu odlučili je li neka knjiga Sveto pismo – to je bilo odlučeno kada je ljudskoga autora izabrao Bog. Kako bi postigao krajnji rezultat, uključujući očuvanje svoje Riječi kroz stoljeća, Bog je vodio prve crkvene sabore u njihovu priznavanju kanona.

Stjecanje znanja u pogledu takvih stvari kao što je Božja narav, podrijetlo svemira i života, svrha i značenje života, čudo spasenja i budući događaji (uključujući sudbinu čovječanstva) izvan je prirodnih zapažanja i znanstvenih sposobnosti čovječanstva. Već dana Božja riječ, koju kršćani stoljećima cijene i primjenjuju u svojim životima, dostatna je da nam objasni sve što trebamo znati o Kristu (Iv 5:18; Dj 18:28; Gal 3:22; 2. Tim 3:15) i da nas pouči, popravi i uputi u svu pravednost (2. Tim 3:16).



Vratite se na hrvatsku naslovnu stranicu



Što je kanon Svetoga pisma?